KO JE ČARLI KOJEG SVI ZNAJU

SUSRET SA MIODRAGOM BULATOVIĆEM – ČARLIJEM

Nosi ime i prezime velikog pisca, a nadimak velikog glumca. On je Čarli, Nikšić-Crna Gora.

U Nikšiću svi znaju za Čarlija, gospodina sa šeširom, šetača, ruku pod ruku, sa tajnama koje prave društvo ljudima osobenjacima sa neobičnim životnim pričama. Priče moreplovca, koji je na jednom putešestviju zavrijedio i nadimak Šarl Aznavur, željezničara, koji je kod majstora Vidaka stekao prvo zvanje, mladog penzionera Čarlija, odvijale su se širom Evrope, Afrike i Azije, u Rusiji, Argentini, Kanadi… na brodovima Galeb i Kosmaj, na željezničkim prugama, u društvu sa poznatim umjetnicima i naučnicima i još poznatijim šarlatanima…

Reditelj Božidar Bota Nikolić ga je molio da sjedi i priča. Bio bi to dobar dokumentarac. Ali, Čarli nije volio publicitet i kameru. I bez medijskog publiciteta, većina Nikšićana zna za Čarlija. Kažu, nikšićki urbani oriđinal, pamtiša u čijoj glavi su zapisana mnoga dešavanja u gradu od drugog rata. Priča se da mu je nekada pošta stizala na adresu: Čarli – Nikšić, Crna Gora.

A Čarli priča: „Ja sam Miodrag Mišo Bulatović, zvani Čarli. Malo ko me zna kao Miodraga ili Miša. Kada sam ima dvanaestak godina Čarli Čaplin je bio veoma popularan. U bioskopu, u Nikišiću, prikazivani su njegovi filmovi, a mi smo preko krova ulazili u bioskop, jer nijesmo imali novac za kartu. Skinuo sam njegove pokrete i imitirao ga. I postao sam i ostao Čarli… Pošta mi je stizala na adresu Čarli, Nikšić, Crna Gora. Rođen sam 13. 06. 1934. godine, ali godine ne brojim, niti ih slijedim. Živjeli smo u kući Rutešića, u današnjoj Petoj proleterskoj, nas četvrica braće i sestra. Otac Neđeljko je počeo da pravi kuću na našem imanju tu u blizini, ali je italijanska okupacija prekinula gradnju. Na tom prostoru bilo je kukuruzište i kuće Rutešića, Batakovića, Radulovića, Guzina, Zekovića… Moja majka Mijoljka, rodom od Pekovića, ostala je u 32 godini udovica sa petoro djece i švercovala je duvan. Zvao sam je Švercerka.“

Kukuruzišta, kolibe, kuće pod slamom, dječaci iz ulica koje se odavno drugačije zovu, viđene porodice, a viđenije su bile znanju negoli imetku sklone, obilježile su Čarlijevo rano djetinjstvo. Bio je to Nikšić četrdesetih i pedesetih. Ostalo, pa i rat, bili su događaji:

„Nijesam završio maturu i nemam visoko formalno obrazovanje. Ali, moja generacija je čitala knjige. I ja sam dosta čitao da ne zaostajem, da bih mogao da razgovaram sa izuzetnim ljudima iz moje generacije. Doktor, učitelj i pop tada su bili uzori… A profesori su bili posebna priča. Moja generacija bila je posebna, a generaciju tada nije određivala ista godina rođenja, u jednoj je bio je i po nekoliko godina razlike. E, moja generacija bili su, na primjer, Budo Banićević, dosledan, principijelan, tačan i skroman, kada je postao profesor bio je pravičan; Slobodan Bošković, nenametljiv a sveznalac, kasnije profesor institucija; Žarko Jovanović, kasnije poznati pisac Komanin, čija majka se junački borila da izvede porodicu na put; Nikola Karović, loš đak ali uporan da nauči da pjeva, i pjevanje pred Titom dovelo ga je do popularnosti; Ivo Lalatović, genije i čudak; Mišo Vujović, vrlo inteligentan, imao je veliko znanje; Đoko Markuš, kasnije poznati arhitekta; Radisav Banjo Bulajić-genije, čovjek koji je vrijedio u svakm smislu, naučnik. Nudili su mu iz svjetskih centara zaposlenje i karijeru, ali rekao mi je – neću otići dok u Titogradu otvorim Metalurški fakultet. U našoj sredini te velike intelektualce hoće da naprave ludima. Ja nemam njihovu školu, ali čitao sam. Knjiga je čudo. Dobar dan tugo, bila je knjiga moje mladosti i nedavno sam je opet čitao. Ta generacija bili su i fudbaleri Nikola Mijušković, Vojo Lazarević, a moj brat Bato, mlađi od nas, bio je veliki talenat za fudbal, ali i lokalista. Kada je igrao u Turskoj nazove telefonom i pita – kako je igrala Sutjeska. Iako je fizički otišao, nije mogao dalje od Nikšića.“

Kada je završio polumaturu Čarli je počeo da radi kod Vidaka Nikolića na Željezničkoj stanici, u vojsci je bio radio-telegrafista, na Galebu i Kosmaju je obišao Evropu i dobar dio svijeta. Moreplovac, kojeg su zvali Šarl Aznavur 1963. vratio se željeznici, a kao pedesetšestogodišnjak otišao je u penziju sa preko 40 godina radnog staža:

„Otac Živka Nikolića, Vidak, bio je živa enciklopedija i stvaralac. Bio je šesnaest godina u Argentini i želio je da jedan od njegovih sinova nasledi njegovo umijeće u preciznoj mehanici. Nije bilo tako, a mene je oduševljavao Vidak i precizna mehanika i počeo sam kod njega da radim na Željezničkoj. U vojsci me zakačila mornarica u splitskoj Lori. Bio sam radio amater pa su me poslali u školu u Lovranu, smjer radio telegrafija. Tamo me krenulo. Od 600 mornara bio sam najbolji u toj školi pa su me prebacili na brod Galeb, kao telegrafistu. Za tri mjeseca savladao sam radio-telegrafiju. Imao sam dobru memoriju, uvijek u glavi dva tri slova Morzeove azbuke rezerve, pa nikad nijesam imao problema. Tri godine sam bio u vojsci, a posle služenja, pošto sam radio sa Titovim telegrafistima, dobio sam ponudu da radim u Tanjugu. Ali, nijesam volio kancelariju. U Rijeci sam završio dodatnu školu za telegrafiju i otišao na brod Kosmaj. U Nikšić sam se, nakon osmogodišnje plovidbe evropskim i svjetskim vodama, vratio 1963. sa 58 000 dolara u opasaču. Imao sam ponudu da idem na Floridu u Majami Bič, ali majka je oboljela i ja sam morao da vodim brigu o njoj i porodici. Odmah, tri dana nakon povratka, mogao sam da se zaposlim u Elektrvoprivredi, kao poslovođa mašinac na Glavi Zete, i da dobijem stan. Upravnik, Bato Jeretin, bio je naš kum i nijesam prihvatio ponudu da ne kažu – namješteno. Otišao sam na željeznicu-staro mjesto i radio sam kao precizni mehaničar. I u Japanu je važilo, ako nađeš posao na željeznici, radićeš to do kraja života.“

Kao telegrafista na brodovima Čarli je stekao ogromno radno ali i životno iskustvo, upoznao mnogo ljudi, bio u prilici da svjedoči važnim političkim odlukama i delikatnim situacijama kada mnogi skidaju maske. Postoji mnogo toga, kaže, što nije za priču i mnogo toga što bi trebalo sačuvati od zaborava:

„ Ukratko, a bilo je i dugo i široko, što se tiče Evrope brodom Galeb, bio je to školski brod Jugoslovenske ratne mornarice i Titova rezidencija, obišao sam Evropu, Aziju, Afriku… Često sam posmatrao Tita kako igra pikado. Bila je to obuka, plovili smo obalama pa se moglo dosta naučiti, a ja sam želio da naučim. Imao sam radio stanicu na komandnom mostu i tamo sam naučio i navigaciju. Obišli smo Bosfor, Siciliju, Egipat, Gibralatar, Španiju, Portugaliju, Lamanš, Dansku, Švedsku, Norvešku… Plovili obalom Estonije, Litvanije, Etiopije, Sirije, Libana, Alžira… Na brodu Kosmaj bio sam i u Buenos Airesu… I na Željeznici je bilo lijepo. U Podgoricu sam, kao poslovođa, prešao kada je ukinuta pruga Nikšić-Bileća. Žao mi je bilo stare pruge i unikatnih staničnih zgrada. Bili su to muzeji. U tim kućicama su živjele porodice. Ukidanje pruge bila je prevara. Radnici su prešli u Podgoricu, ostavili kuću, imanja… ali naredba je bila takva. Kao poslovođa u Titogradu išao sam sa delegacijom u Kanadu, u Montreal. Tada se radila dizel električna lokomotiva serije 665 – kanađanke. U toj čuvenoj fabrici učili smo kako se te lokomotive montiraju. Uzimali smo znanje i preko onog što je bilo planirano i dozvoljeno. Bio sam na obuci šest mjeseci i u Moskvi. Tada je direktor bio Drago Vučinić, čuveni privrednik. Preuzimali smo lokomotive manevarke i motorne vozove, njihovi ostaci su i danas na odlagalištima. Radio sam u Podgorici 18 godina, penzionisao sam se u 56 godini života, a sa benificiranim imam preko 40 godina staža.“

Čarli ima izvanrednu mentalnu kondiciju. Pamti do u detalje dešavanja od 1941. rat, italijansku i njemačku okupaciju, bombardovanje Nikšića, oslobođenje, poratne nepravde i siromaštvo, raspored svake kuće u centralnim gradskim ulicama, drugare iz školskih klupa… Zavolio je zbog Dalmatinaca Hajduk, u Dubrovniku ga je oduševljavala gospostvenost i otmenost, ali Nikšić je jedan:

„Često me pitaju nešto iz prošlosti Nikšića, a dobro pamtim. Ali, ne pričam često, jer toliko ima onih koji daju neprovjerene i netačne podatke. Ko ne zna vjeruje i priča dalje. Odavno sam razočaran i sumnjičav, posebno kada je riječ o vjerodostojnosti kazivanja o Nikšiću nekada. Dešavalo mi se da kada se okupimo i prisjećamo nekog događaja, ili kazivanja starih, a onda se prisjetimo i kako je to neko opisao i to za medije, uglavnom meni kažu – zašto to ne demantuješ, a ja kažem-nije me niko pitao. Nije to pošteno, kad ne znaš ćuti. Danas zvuči nevjerovatno priča o ratnom i poratnom Nikšiću. Bila je to gola poljana, kukuruzišta i uglavnom kolibe. U vrijeme italijanske okupacije, sjećam se Lina Italijana, bila je kuhinja u kući Miloševića i iza Dvorca. Dijelili su porcije građanima. Njemci su bili tvrđi, ali uredni. Gdje je Pedagoška tu su bile kolibe i njemački bunkeri. Tuda je išao potok ružnog imena, i voda je tekla do Manitovca. Bunkeri su bili ograđeni žicom, a mi smo se uvlačili između žica i krali barut. Porodica Branka Tomanovića, vajara, živjela je gdje je danas bolnica. Tu je bilo njemačko utvrđenje, a unutra neke prostorije pune robe. Neki Njemci su okretali glavu kada su građani iz tih prostorija iznosili robu. Ali, prvi put. Najteže je bilo u vrijeme savezničkog bombardovanja. Moja majka, majka Natalije Rutešić, Ljuba, i ja bili smo na Toviću da kupimo drva. Odjednom se čuo prasak. Bila je to prva bomba u Nikšiću i pala je na Dvorac. I danas znam tačno gdje je koja bomba pala. U kafani Luke Dubljevića, u Ulici Novice Cerovića, igrali su karte i 36 ih je poginulo. Bomba je pala na ulazu u tržnicu, i u centru grada gdje je bila prodavnica Bata. A oslobođenja se sjećam na čudan način, uvijek po jednom detalju. Mi kao djeca, tokom italijanske i njemačke okupacije, govorili smo eviva Musolini, haj Hitler a kad su došli partizani – smrt fašizmu. Jedan sa tri čina, vodio je partizansku četu, sagne se i kaže – smrt vam i ocu i majci… To niko od nas nije zaboravio. Čudno vrijeme i čudne ideologije, a čudne i uloge.“

Poslije oslobođenja bilo je vrijeme gladi i nemaštine, ali i vrijeme koje vjerodostojno opisuje rečenica – nije se imalo mnogo, a nije falilo ništa:

„Mišo Vujović i ja smo poznavali svako dvorište u gradu, jer smo tražili voćnjake. U ulici Novice Cerovića samo u dvorišti Mileve Žižić nije bio voćnjak. Živjeli su tu i Pešuti i bili su imućni, njihova je bila radnja Metalka na ulazu u pijacu. Zekovići su bili mesari, kupovali su zemlju i bili su bogati, Bjelogrlići su bili učeni, Kotri zanatlije, a na uglu su bili Čopići – Čopića džardin. Milan Čopić je bio umješan i čitava porodica je bila ugledna kao i Šobajići, Katurići, Tomaševići i Vujovići… U Staroj Varoši su bili posebno interesantni Vujadinovići- gospođa mama, kako su je oslovljavali, Vera, Žaro, Taso i Bogoljub. Posebni, visoko inteligentni, oštroumni, obrazovani, prevaranti sa stilom. Milorad Vuković – opštinski dobošar, na Trgu je davao objave uz doboš-daje se građanima na znanje. Veljko Zeković je bio naš komšija. Bosa Tomić bila je zadužena da, u prostorijama mjesne zajednice Rudo Polje, gdje je danas Planinarski dom, podijeli garderobu građanima. I bio je spisak ko šta može da uzme od te američke robe. Sirotinji, na primjer, daju kravatu, a ovim imućnijima majice i džempere. Jednom sam ušao kroz prozor, izmijenio spisak pa su se, kada je bila podjela, baš iznenadili. Tada je moju majku zapala lijepa i korisna roba. Imali su tada partijci dosta, a ostali mnogo manje. Jedini kolač bio je patišpanj ili priganice, a užina maza masti i šećera, ko ima. Gojko, sestrić Veljka Zekovića, imao je prst šećera na mazi. U prodavnici Borovo radio je Ilija Guro. Kaže nam – dođite na vrijeme da kupite patike. Čekali smo u red od jedan sat poponoći do jutra. Bilo je to vrijeme kada je, u kući gdje je više djece, prvi ko ustane bio obučen i obuven, a ostali čekaju… Mišo Janketić je često boravio kod strica Đura, koji je živio u Ulici Novice Cerovića. Tu smo igrali lopte. Nijesam mu dao da igra i ošamario sam ga. Prošle su godine i sreli smo se. Kada sam rekao da sam iz Nikšića ispričao mi je tu priču i saznao tek tada da sam ja bio vinovnik tog događaja. Svirao sam i saksofon. Pleh orkestar je imao probe u podrumu Muzičke škole. Bio je tu Filip Gregin muzičar i plaćao sam časove da bih brže napredovao. Satima sam u kući, danas na uglu ulica Novice Cerovića i Jovana Cvijića, vježbao a iz ulice su bježali da ne slušaju. Stanarka jedne kuće, baba Pela, jednom mi je sakrila saksofon. A kada mi je Filip Gregin napravio neku kompoziciju koju sam svirao, okupljali su se da me slušaju. Dom mjesne zajednice Rudo Polje imao je binu i tu smo pripremali igranke, a sve okolo su bili krmedarnici i nužnici. Bilo je javno kupatilo u Parku i radilo je do 2 sata. Sjećam se, svirao sam u Gimnaziji sa Pušom Nikolićem i dešavalo se da tokom svirke dođe neko i kaže – stigao je vagon cimenta. Džeparca nema, treba zaraditi. Trčimo, istovarimo vreće, kupatilo ne radi, a mi na Manitovac na kupanje. Svirali smo svuda čak i u Trebinju pa u Mostaru, kako bi zaradili. Nijesmo imali mnogo, a nije nam falilo ništa. Život je tekao ne lak, ali zanimljiv. Sjećam se 1952. kao osamnaestogodišnjak položio sam vozački ispit. Nije bilo testova nego te izvedu na tablu i polažeš motoristiku. Kada je došao za predsjednika Opštine Bato Grujičić, pravnik, bio je umješan i zato je Nikšić u to vrijeme procvjetao. Angažovao je građevinske firme, sjećam se firme Milutinović, pohvatao veze u Saveznoj vladi, tada je izgrađena i kanalizacija. Ali, Nikšićani su uvijek bili spremni da napuste, odu dalje, uglavnom u Beograd. Ne svi, na primjer, Luka Vukalović, izuzetan stručnjak i čovjek, ostao tu.“

Još kao osamnaestogodišnjak, zahvaljijući i Mihailu Laliću koji mu je bio brat od teteke, Čarli je iz svijeta umjetnosti, nauke i politike upoznao važna imena. Danas misli da su mu, za to dragcijeno iskustvo, na ruku išli knjiga i talenat za druženje, ali i životne okolnosti:

„I brodovi i vozovi su privilegija koja vam omogućava brojna poznanstva sa prostorima i ljudima. Nijesam bio boem. Za mene su nikšićki boemi Vito, Dugo i Novak, moj brat. To su ljudi koji su uživali u životu, kreirali atmosferu vremena, a nijesu bili karijeristi. Volio sam Dalmaciju, zahvaljujući drugovima, Dalmatincima, počeo sam da navijam za Hajduk. Moj drug Mišo Baće, njegov stric Maks je bio ambasador u Štokholmu, bio je mangup pa ga je stric poslao u vojsku. Tako smo se upoznali. Tada je imao mercedesa. Ja sam imao 25 000 dolara na brodu, a bilo je ispitivanje porijekla imovine i on je moj novac stavio na svoju knjižicu. Nakon 2 mjeseca kaže – one pare uzmi, zamisli desi mi se nešto, šta bi bilo. Bili su to odlični ljudi. Volio sam Dubrovnik. Bio je gospostven grad, ljudi su bili otmeni. Bilo je te gospoštine i u Nikšiću. Tada nije bilo moguće da neko ode na svečanost, ili saučešće bez odijela. Tih pravila nijesu se pridržavali oriđinali koji su uglavnom bili na društvenim marginama, silom prilika ili svojom voljom. Milija Gatalo, korpulentan, visok, omiljen kod žena, lijepo je pričao. Bio je boem, volio društvo. Ćale je bio učesnik rata, ali je ostavo penziju porodici, a on nastavio boemski život. Jovo Džada je spavao u kolicima… Ipak, najviše posebnih ljudi upoznao sam u Herceg Novom. Družio sam se sa Titovim unukom Joškom, slikarima Anđelkom Arnautovićem i Vojom Stanićem, koji je volio osamu i vodu, Zuhom Džumhurom izuzetnim pričačem, a Vlado Bulatović-VIB bio je posebna priča. Bio je ogroman, sa povezom na glavi i četiri smotana čvora ličio je na foku. Nikada mi nije zaboravio, i uvijek mi je zahvaljivao, što sam mu našao gumice za štap, a ja sam ih skinuo sa stolice u kafani. Sjećam se jedan čovjek prolazi i kaže-zdravo debeli Vlado, a VIB kaže-zdravo mršavi pjesniče. Bio je izuzetno oštrouman, zato je bio dobar aforističar. Veljko Milatović i Mihailo Lalić su voljeli da budu u društvu Ilije Lalatovića Pićonija. Bio je poseban, vrhunski intelektualac, neobičan, a omiljen. Jednom prilikom Pićoni kaže Mihailu Laliću – Vi ste trebali dobiti Nobelovu nagradu i odrecituje nešto što je uvijek govorio, a niko nije znao šta to znači: svekla je svekla, jonosvera, stratosvera, rodili rogači… Mihailo bi rekao – ne razumijem, a Pićoni- eto ti materijal, pa razradi. Bio je to život o kome se može govoriti nadugo i naširoko, i treba govoriti, ali istinu zbog vremena i ljudi i prostora.“

Miodrag Mišo Bulatović-Čarli, ima talenat da zapamti, oprezan je kada iznosi podatke, ali ima talenat i za život. A poseban talenat bi trebalo da ima neko ko bi želio da sažme, ili uopštiti Čralijevo kazivanje. To je, rekla bih, šteta jer detalji o kojima govori razlikuju ga od drugih besjedničara i pamtiša. Razlikuje ga i vitalnost sa kojom, pokretima i mimikom, nadomješta nedostatak vizuelne komponente vremena o kojem priča:

„Svaki dan pređem 6-7 kilometara. Vodim računa o ishrani. Kažem – nema moga srca na daleko. Pojedem mjesečno 50-60 jaja, kažu holesterol, ali trebalo bi jesti sve što organizam zatraži. Dugovječnost i zdravlje jesu nasledni, ali uveliko zavise od toga kako se čovjek ophodi prema tom nasleđu. Nijedan znak iznutra ne bi trebalo ignorisati, odnosno te tajne znakove bi trebalo slijediti. U to ne spadaju godine. Zato kažem-rođen sam početkom vijeka…“

Sonja Vujadinović