Geodeta u penziji – Mirkove čvorne tačke

Mirko Šabanović, predsjednik skupštine Društva prijatela i poštovalaca Nikšića, radni vijek proveo je u Republičkoj geodetskoj upravi. Od 1960. do 1980. bio je rukovodilac sekcije Nikšić, a kasnije i direktor imovinsko – pravne i službe Katastra. Gospodin, uvijek sa knjigom u ruci i Pobjedom pod rukom, u Nikšiću poznat po anegdotskim kazivanjima, priča kako su posebno dva događaja značajno uticala na izgrađivanje njegovog vrijednosnog suda: dolazak u Nikšić, grad sa fenomenom korza i boravak u Gradskoj biblioteci, gdje ga je opsjela knjiga…

Mirko Šabanović rođen je 1934. na Vilusima. Njegovo rano djetinjstvo se razlikovalo od djetinjstva većine djece u tom kraju, jer je njegov otac radio u rudokopima Amerike, a kao učesnik Prvog svjetskog rata dobio je invalidsku penziju: „Tada je 1000 dinara, koliko je iznosila očeva penzija bila velika, toliko je koštao vo, i mi smo dobro živjeli. Ali, došao je Drugi rat i te strahte razumijevao sam na svoj način. Radije govorim o nekim detaljima iz tog perioda koji su, mnogo godina kasnije, dobili drugu dimenziju. Na primjer, sjećam se, bila je to 1943, majka nas je poslala da uberemo travu za svinje u kukuruzištu, uz obećanje da će nam, ukoliko to dobro uradimo, dati loptu da se igramo. I nas trojica braće beremo travu i čujemo u blizini neki glas. Razgrnuli smo stabljike kukuruza i ugledali italijanskog vojnika. Pokušavao je da nam kaže da je gladan. Pokretima prstiju je pitao možemo li mu donijeti jaje. Ja sam se krijući ušunjao u naš kokošinjac i donio mu u majici nekoliko jaja, a on nam je pokloni paklicu sa 100 cigareta. Tada sam, kao devetogodišnjak, počeo da pušim…

“ Vrijeme školovanja na Vilusima i u Titogradu Mirko pamti po nemaštini, koja je bila inspirativna za velika prijateljstva ali i snažan životni nauk. Rad na terenu širom Crne Gore, u vrijeme kada su rađeni popisni katastar i prva ozbiljnija premjeravanja zemljišta, pamti po uspjesima koji su postizani i u nemogućim uslovima, a vrijeme provedeno na rukovodećim pozicijama opisuje kao privilegiju pod teretom izazova. Na tim putevima čvorna tačka, biljeg ili znak bila je anegdota. Jer, događaj koji uđe u anegdotsko kazivanje više je od događaja i to je ono što život čini osobenim: „Završio sam 1947. godine sedmogodišnju školu na Vilusima, u veoma teškim uslovima. Učili smo u privatnoj kući, sjedjeli na podu, nije bili ni klupa ni stolica, ni table, ni olovke… a prvi čitelj bio je Mirko Mašulović. Nakon sedmoljetke ni ja, ni roditelji nijesmo razmišljali kuda dalje. Tada je važio zakon o školovanju prema potrebama društva. Postojale su sreske komisije za kadrovska pitanja, a u komisiji je bila jedna Slovenka čijeg se lika i danas sjećam. Odredila je da učim fiskulturnu školu u Mariboru. Bio sam presrećan, ali kada sam ocu saopštio šta ću dalje da učim, samo je rekao – šta, školovanje u Mariboru? Bez moga znanja napisao je pismo Ministarstvu prosvjete sa molbom da me prebace u neku školu u Crnoj Gori. Tako sam raspoređen u Srednju tehničku školu u Titogradu. Ta škola koja je bila u blizini Sahat kule, imala je pet smjerova – arhitektonski, građevinski, elektro, mašinski i onaj koji je mene zapao – geodetski. Naš život u internatu bio je tegoban, patan, ali životan. Vrijeme kada sam za parče kukuruznog hljeba stajao u redu, ima posebno mjesto u mom životu. Ne sjećam ga se sa gorčinom, već sa nostalgijom koja se ne da objasniti. Od te generacije nas petnaest je završilo geodetski smjer. Samo sam ja danas živ i toj generaciji, tom životu četrnaestogodišnjaka, u uslovima koje bi teško podnijeli i zreli ljudi, a koji su nas odredili kao vječite prijatelje, posvetio sam jedan tekst koji je objavila Pobjeda. Kada sam završio školu, kod kuće me je čekao telegram da se javim na posao u Baru. Istog dana. Tamo mi je referent Vojo Kontić rekao da se javim u mjestu Vladimir, na granici sa Albanijom, a da se za prevoz snađem. Tada je trebalo napraviti popisni katastar za Crnu Goru i za taj zadatak je sva operativa bila angažovana. Početkom aprila 1947. godine osnovana je Geodetska uprava pri Vladi Crne Gore, a do kraja 1952. godine geodetska služba, na području republike postavila je osnovnu mrežu svih radova. Na nju je oslonjen premjer svih zadataka iz programa prvog petogodišnjeg plana. 1953. godine pristupilo se reviziji, koju su vršili geometri i katastarski referenti na terenu, u pisustvu predstvanika narodne vlasti i samog vlasnika. Godine 1954. dolazim u Nikšić. Rasporedili su me na Vidrovanu. Tamo je bila vojna operativa za izradu karte Jugoslavije. Sprijateljio sam se sa Milijom Vuksanovićem, predsjednikom mjesnog odbora. Jednog dana pozvan sam na partijski sastanak. Pojavilo se 130 komunista, a jedina tačka dnevnog reda bila je slučaj Milije Vuksanovića. On je prilikom izgradnje škole na Vidrovanu dogovor o nabavci materijala potpisao sa jednom privatnom firmom, a ne sa Pilanom. Zoran Kesler, predsjednik tada formirane komisije, upoznao nas je na sastanku da postoje tri kazne za Miliju – opomena, ukor i isključenje iz Partije. Odmah je pitao ko je za isključenje i podigao ruku. Nisam je podigao, ja i jedan čovjek do mene, iako sam znao da će biti problema. I danas sam ponosan na tu odluku. Godinu 1957. proveo sam u Šavniku, gdje se danonoćno radilo za potrebe izgradnje HC Kondžula. Sve to vrijeme pošteno nijesmo ni ručali, jer nije bilo vremena. Odatle smo, na zahtjev Blaža Jovanovića, svi povučeni u Ulcinj radi proširenja Solane. Godinu 1958. obilježio je rad u Pljevljima, na nalazištu uglja u Šumanima- na prikupljanju podataka za izgradnju Termoelektrane, 1959. na terenu Budve, a 1960. Ulcinja. To je bio kompleksan posao, kojim sam rukovodio. Tada je direktor, zbog složenosti premjera, pozvao kao konsultanta prof. dr Iliju Živkovića iz Beograda. U međuvremenu, riješio sam problem tzv. čvornim tačkama. Prof. Živković mi je rekao – svaka čast, mislio sam da je premjer Ohrida najveći problem, a ipak je to Ulcinj. Tada sam osjetio koliko je posao geodete lijep, iako težak. Sjećam se kada je rađeno Mratinje, a geodezija je slovo A u građevinarstvu, trasirali smo mjesecima dva paralelna dalekovoda na međusobnom odstojanju 50 metara po izuzetno teškom terenu. I uspjeli smo.“

Od 1960. do 1980. Mirko je bio rukovodilac Republičke geodetske uprave, sekcija NIkšić, a 1981–1982. u Titogradu je bio šef njene sekcije. Zatim se na predlog opštine vratio u Nikšić a Skupština ga je izabrala za direktora pravne službe i Katastra. U međuvremenu je završio prvi stepen Ekonomskog fakulteta: „Taj period, sve do penzije, pamtim po izvanrednoj saradnji sa zaposlenima svih struka i profila. A bilo je teških dana, toliko teških da sam zbog stresa završavao u bolnici. Posebno, kada je rađena eksproprijacija Zagrada radi eksploatacije boksita. Tada je 38 porodica napustilo ognjišta, a dešavale su se teške optužbe. Razumio sam i bol i bijes tih ljudi, ali ne znam da li su oni razumjeli nas.“ Čvornim tačkama Mirko Šabanović riješio je problem premjera zemljišta u Ulcinju i zavrijedio komplimente znalaca za tu oblast. Osim porodice, čvorna tačka u njegovom životu je grad Nikšić: „Godine 1948. došao sam prvi put u Nikšić kao delegat Sreske konferencije SKOJ-a. Sjećam se da sam svakom prolazniku na ulici govorio „dobro jutro“ i nijesam znao zašto me čudno gledaju. Tada nijesam ni sanjao da će Nikšić za mene biti nešto posebno. A od 1953. vezan sam za taj grad posebnim vezama koje su počeli da tkaju mladost, izgradnja, polet, uspon… Kopča tih gradskih posebnosti bilo je nikšićko korzo, o kojem se mogu napisati knjige. Bilo je to vrijeme kada se znalo ko je gdje i ko je ko na korzu. I ko je novi. Taj fenomen korzo imao je imidž i čudnu draž, koja je u doživljaju, a kasnije i u sjećanju svakoga, bila posebna. Na tom korzu stalni šeteči bili su Risto Đurišić, doktor i Jovan Borozan, amal. Risto u crnogorskom od kape do čizama a Jovan u iznošenoj kabanici, ali uvijek zajedno. Iz tih dugih šetnji pamtim anegdotu kada je Risto pitao Jovana kako bi se zvao da se iz azbuke izbriše prvo slovo njegovog imena. Jovan će – zvao bih se OVAN. A ti, Risto, kako bi se zvao kada bi izbrisali prvo slovo tvog imena. Risto je s nokta odgovorio – zvao bih se ISTO.“

Nikšić je zavičaj Mirkove porodične priče, nezaboravnih druženja sa Slobodanom Nikčevićem, Danilom Beladom, Krstom Labudovićem, Trilom Jošanovićem, Milunom Šturanovićem… zavičaj njegovog prijateljstva sa knjigom i posvećenosti pisanju rodoslova Šabanovića, što ga raduje i ispunjava već tridesetak godina.

„Poslednjih 30 godina pišem rodoslov bratstva Šabanović. To je težak, nezahvalan, ali lijep posao. Kroz istraživanja sam naučio mnogo – na primjer, da su Elezovići, Draganići i Šabanovići prvi doseljenici na Viluse… Ili da je moj prađed Mato živo 104 godine, od 1696. do 1800. Poslije njega najduži životni vijek u tom bratstvu imam ja. Kada sam počeo da pišem rodoslov, planirao sam da upišem i sve ženske potomke, što su mi pojedini osporavali. Obratio sam se za savjet Veljku Šakotiću, tada upravniku Biblioteke, a on mi je rekao – svaka čast, tako treba. Ovo moje interesovanje potiče od ljubavi prema knjigama. Od kada sam u biblioteci u Nikšiću pročitao knjigu Đetiči u parlamentu, a bilo je to 1954, svakog dana pročitam oko pedeset stranica. Znajući za tu moju ljubav, jednom me je Miro Radulović pitao: kada bi ispred tebe bile dvije stolice, na jednoj je knjiga, a na drugoj lijepa žena, kojoj bi prišao. Odgovorio sam, knjizi, jer lijepih žena ima dosta.“

Od 2000. godine Mirko je u penziji. Ponosan je na svoju djecu, a posebno na troje unučadi, koji su mu, kaže, ordenji, medalje, priznanja i nagrade za sva dobra djela i dobre namjere. Rodoslov privodi kraju, a u pauzama od istraživanja čita knjige. Sa sve rjeđim generacijskim drugovima u nekoj kafani Mirko sa talentom naratora, prepričava dešavanja koja su već dobila status anegdota. Raduje ga kad mlađi vole da čuju priče iz vremena davnog, one koje je slušao i pamtio, i one koje je doživio i prepričavao.

Danas osamdesetšestogodišnji Mirko Šabanović službovanje u Republičkoj geodetskoj upravi kao geodetski tehničar i kao rukovodilac ili direktor pravne službe i Katastra, pamti po događajima koji su imali mjeru ljudskosti. Zbog ljudskosti i osjećaja pripadanja, sinonim za Nikšić, njegov grad, uvujek će biti korzo.

S.V.