Gajica za sva vremena

Nema najboljih ljudi, isplakali smo ih…

Svako podsjećanje na najveće uspjehe nikšićkog fudbala obavezno nas vraća na rane sedamdesete godine minulog vijeka i na one nezaboravne igre Sutjeske, najprije u burnim kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu u ljeto 1971. kada je naplatila dug starom dužniku, čačanskom Borcu (0:1 i 3:1) i eliminisala zrenjaninski Proleter (2:0 i 1:1), taman da Nikšićani zdušno i spektakularno proslave povratak svog omiljenog tima u elitno društvo poslije četiri godine. Tim sa Bistrice koji je vodio veliki strateg Dragutin Spasojević, i treći put se isprsio pred velikanima jugoslovenskog fudbala. Eh, kakva su to vremena bila… Njeguje se kult tog „zlatnog tima“ koga smo svi znali napamet: Ađanski, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković, Stamatović. Kakva je to strašna družina bila!

Ovi redovi posvećeni su najmlađem u toj ekipi za koju mnogi kažu da je i najbolja u istoriji kluba. Stasiti Borislav Đurović, prepoznatljiv pod nadimkom – Gajica, rođeni Nikšićanin (12. marta 1952.), tek što je postao punoljetan, izborio se za standardno mjesto u prvoj jedanaestorici Sutjeske. Kao nezamjenjivi stub odbrane, sa 19 godina stasao je u fudbalskog ratnika koji se nije ustezao da povede ljuti boj sa najopasnijim napadačima tadašnje izuzetno jake jugoslovenske lige.
A najmlađi u toj ekipi – kakve li žalosne sudbine – prvi je sišao sa životne scene. Upravo je Gajica otvorio ovu tužnu knjigu svoje generacije i popunio njen prvi list… Tužna vijest se brzo proširila: dvadeset petog aprila 2003. iznenada, u 51. godini, preminuo je Borislav Đurović, bivši istaknuti fudbaler Sutjeske i beogradskog Partizana.
Igrajući fudbal i na „maloj“ i na najvećoj sceni, Gajica je davao cijelog sebe. Nije znao drugačije. Bespoštedan borac, u Sutjesci je ostavio dubok igrački trag. I u te dvije godine bitisanja nikšićkog tima u Prvoj saveznoj ligi, malo koju je bitku preskočio. U sezoni 1971-72. u kojoj je izboren opstanak, izostao je sa samo jedne utakmice (33). Međutim, ni on nije mogao godinu dana kasnije da spriječi strmoglav pad Sutjeske u niži rang, kao posljedicu i nekih zakulisnih „igara“ u sve mutnijem „elitnom“ fudbalskom društvu. Neminovno je bilo rasturanje tima koji se upisao u istoriju…
Ni Đuroviću kao kapitenu omladinske reprezentacije Jugoslavije na više od 20 utakmica (Mužiniću i Šurjaku), nije pristajalo da se opet lomata po drugoligaškim terenima. Pogotovo što su na njegovu adresu stigli pozivi najvećih klubova. Prvo je reagovala Crvena Zvezda, ali Partizan je bio uporniji i za njega primamljiviji. Ali, Sutjeska nije imala sluha za veće ambicije svog igrača poniklog u klubu i zaslužnog za prethodne velike uspjehe – stopirala je Đurovićev prelazak u veliki Partizan. Nečija tvrdoglavost „debelo“ ga je koštala. Dvogodišnju pauzu Gajica je „prekratio“ godinom vojske i još toliko samo trenirajući u svom budućem klubu.
Uprkos tome, izgradio je izuzetnu karijeru u Partizanu. Za pet sezona, od 1975. do 1979. godine, odigrao je čak 313 utakmica i postigao 14 golova. Svoju igračku biografiju u crno-bijelom dresu obogatio je sa dvije titule šampiona Jugoslavije (prva već u debitantskoj sezoni, na koju je Partizan čekao punih 11 godina), kao i sa osvojenim trofejom u tada prestižnom Srednjeevropskom kupu. Zatim prelazi u španski Valjadolid gdje ostaje sledeće dvije godine.
Ostao mu je samo žal što nikad nije zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije (bio je, istina, u užem izboru nekoliko puta, sjedio na klupi za utakmicu sa Španijom u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo). Iako je bio u životnoj formi, stub odbrane Partizana kao državnog prvaka, selektori su ga neopravdano zaobilazili u korist nekih igrača za koje je on bio igrački autoritet u mlađim nacionalnim selekcijama.

Đurović nije postao reprezentativac, nije se potvrdio kao fudbalski majstor ekstra klase, ali je ostao upamćen po svom velikom srcu, ogromnoj ljubavi prema fudbalu, hrabrosti, neustrašivosti, velikoj žustrini i oštrini u igri. Takvog borca na terenu za koga nije postojala „izgubljena lopta“, navijači su prosto obožavali. Isto kao kad je počinjao u Sutjesci, Gajica je uvijek igrao punim žarom i prepoznavao se kao neustrašivi ratnik koji se u žaru borbe nije libio i da se namrgodi na saigrača ili protivnika, da bi poslije utakmice, tako tih i blage naravi, pružio ruku pomirenja…
Kako je znameniti novinar „Sporta“ Slavoljub Vujović, autor knjige „Partizan – ljudi, godine, događaji“ (1978), divno opisao Gajicu Đurovića kao fudbalera:
„Žestok. Ako ni zbog čega u svakom timu bi ga valjalo imati zbog temperamenta. Kad svi posustanu on može, kad svima dojadi on se oglasi, svojstveno: „Hajdemo, nismo babe…“
I hoće i može, u sedamnaestoj, omladinski reprezentativac Jugoslavije, sjajan vezni igrač, kud mu se dede ta osobina danas, na svakom mestu u odbrani igra, on može i preko granica moći, dobričina je privatno, umeo Kaloperoviću da kaže đe će on umesto jednog Blagoja Paunovića, bolje da se on Gajica, Borislav Đurović povredi nego jednog Pauna iz tima da istisne, pa ako treba i tri meseca da bude povređen. Pomalo nalik na Nikoletinu Bursaća, sve može i prvi i sam, srce kao kuća, ljudina, kud ga ono Mladinić kazni što s ljudima ostade u kafani, kad fudbaleri teorijski moraju da spavaju…
Nekad šeta između klupe i prvog tima, možda je kao dečko igrački obećavao i više, ali ima druge kvalitete koje nikom ne možete prikalemiti…“

Sa Partizanom šampion Jugoslavije 1978. godine

 
Po završetku igračke karijere Gajica se vratio u Beograd. Zaposlio se u svom Partizanu, kao komercijalista. Kao „vojnik“ Partizana dao je veliki doprinos svim uspjesima koje je klub ostvario od 1985. godine, kada je zasnovao radni odnos, pa sve do prerane smrti, 25. aprila 2003. Njegovi bliski saradnici i prijatelji u Partizanu ne zaboravljaju ovog izuzetnog sportistu, omiljenog kod svih, svakodnevno evociraju uspomene na, kako to oni kažu – „najdobroćudnijeg čovjeka u klubu“. Obavezno se okupe na dan njegovog odlaska i ponove svoj „zavjet“ velikom prijatelju: „Pamtićemo vječno Gajicu kao čoveka širokog srca i boemske duše“.
Uistinu, malo je ljudi kojima je tako prikladno pristajala ona poruka filozofa „da je biti voljen bez zadobijanja jedan od najvrednijih darova sudbine“, kao na primjeru Gajice Đurovića. Baš svuda gdje se pojavljivao bio je omiljen i voljen. Njega nijesu impresionirale materijalne stvari, niti se za njih borio, njegovo bogatstvo su bili – prijatelji. Imao ih je posvuda. Jednako u svom rodnom Nikšiću, kao i u Beogradu u kome je proveo pune tri decenije. Takođe u Vrbasu, Podgorici, Herceg-Novom, ili u Makarskoj u kojoj je svoju životnu saputnicu Darinku upoznao…
Mi koji smo ga bliže poznavali i s njim prijateljovali godinama, možemo puna srca da ustvrdimo: čestitiji Crnogorac nije u Beograd dolazio! Crna Gora i Nikšić su u glavnom gradu nekadašnje zajedničke države imali svog najboljeg „ambasadora“. Koliko je samo ljudi iz svog zavičaja dočekao i ispratio, pristiglih u grad na dvije rijeke na neku veliku utakmicu, bilo da potraže pomoć ljekara ili upišu dijete na fakultet, možda isprobaju nekoga od talenata u sportu. Adresa se znala – stadion Partizana. I za sve te znane i neznane je Gajica imao dovoljno vremena i strpljenja, o novcu ni da ne govorimo.
Nije žudio za besmrtnošću, a postao je – besmrtan. Ne samo zbog svoje bogate fudbalske karijere, nego i zbog uspravnog hoda kroz život – bez ijedne mrlje. To mogu ljudi samo visokih moralnih kvaliteta poput Gajice, koji je to poštenje ponio iz Nikšića, iz svog doma gdje su ga časni roditelji Zaro i Ana zadojili. I do poslednjeg dana života na beogradskoj kaldrmi, ostao je onaj isti Gajica koji je sa svojih 20 godina došao iz Sutjeske u veliki Partizan da oproba sreću kao profesionalni fudbaler. Čak ni svoj nikšićki govor nije nimalo izmijenio…
Boem i džentlmen, kakav je bio Gajica, podučen onom izrekom Marka Miljanova da je čojstvo odbraniti druge od sebe, više je vodio računa o svima koje je volio nego o sebi samome. Nikome se nikad nije požalio, čak i kad je bolovao…
I vječna kuća mu je u njegovom rodnom Nikšiću. Tog ponedjeljka, 28. aprila 2003. godine, ispratile su ga hiljade ljudi. Oplakao ga je njegov Nikšić, kome se uvijek s radošću vraćao. Plakala je Crna Gora za jednim od svojih najboljih sinova!
Ni legendarni direktor Partizana Nenad Bjeković, nije mogao da sakrije suze dok se u Nikšiću opraštao od svog velikog prijatelja Borislava Đurovića:
„Ne možemo da se pomirimo sa surovom istinom da je otišao zauvek Gajica Đurović, prijatelj i brat, čovek koji nas je napajao snagom i optimizmom bez ostatka sve do poslednjeg trenutka. Neizreciva je tuga svih nas koji smo imali privilegiju da volimo velikog čoveka. Plemenitog i iskrenog prijatelja, u čiju ljubav nikad nije bilo sumnje. Mi u njegovom, kako je uvek govorio – velikom Partizanu, nikad nećemo moći da se priviknemo na klupski život bez njega, bez šale i vedrog duha dobričine koga su svi, baš svi neizmerno voleli. S kim ćemo deliti radosti pobeda i žalosti poraza.

Kandidat za reprezentaciju – Gajica Đurović sa Seadom Sušićem i Vahom Halilhodžićem

 
Tuguje armija sportista, trenera, sudija, sportskih funkcionera. S njim smo mogli sve. I sve smo postigli. Ubuduće, bez Gajice u prvim redovima, sve će nam biti neuporedivo teže.
Gajica, vječito uspravan čovek, čije nam je dostojanstvo djelovalo gotovo nestvarno, nenametljivo je ugrađivao sebe u sve uspjehe Partizana u bezmalo tri decenije. Nastao u vremenu kad se u mnogo čemu oskudijevalo, bio je, jednostavno, rođen da se posveti fudbalu i dostigne najviše domete. I da ostvari svoje snove u svom Partizanu. Gajica Đurović je bogatiji dio istorije najvećeg kluba na ovim prostorima.
I njegova ljutnja i kritika bili su dragocjeniji od bilo kakve pohvale. Znali smo da iza nje stoji rafinirana, emotivna duša čoveka s najboljim namerama. Ostaće zauvek upamćena istina: Gajica Đurović je kao igrač, i po završetku karijere kao stožer našeg stručnog tima, dao nemjerljiv doprinos svim pobjedama i titulama Partizana. Bolje je reći, životu i Partizanu je darivao više nego što je uzimao.
Meni lično Gajica je bio više od dragocjenog saradnika. Nije to bilo ni uobičajeno prijateljstvo. Toliko smo se zbližili da smo postali – porodica. Nije me odvajao od svog oca Zara, zbog čije bolesti je toliko patio, nije me odvajao od brata Njara koga je bezgranično volio. A meni je, moram reći, uz mojih sedam brata, Gajica bio – osmi brat. Dolazio je u moju porodičnu kuću u Lazarevu kao u svoj dom, isto kao što je meni Nikšić zbog njega postao – najdraži grad. I Crnu Goru mi je, svojom iskrenom ljubavlju, toliko približio kao da mi je ovo rodna gruda.“
U znak vječnog sjećanja na Borislava Đurovića, Nenad Bjeković je otvorio spomen česmu u Nikšiću koji je izgradio Partizan, kao ljudski dug prema ovom divnom čovjeku koji je imao veliko srce i ljubav za sve ljude a volio je Partizan kao svoju kuću. Možda su ovim činom malo postidjeli Nikšićane zato što se nijesu odužili svom istaknutom sugrađaninu, koji je tako dostojanstveno i časno pronosio slavu svog rodnog grada.

-Zoran Milović