Fotografija: Čermakov Ranjeni Crnogorac
Rajko Grlić, poznati jugoslovenski, hrvatski i američki režiser i scenarista, sa destinama dugometražnih, dokumentarnih i katkometražnih filmova, ali i pisac više knjiga od kojih su “Neipričane priče“ doživjele tri izdanja, je predmet predstavljanja čitaocima Novina Nikšića. Režiju je magistrirao na čuvenoj Akademiji filmske umjetnosti u Pragu. Možda zbog svojih stavova i kritika društvenih pojava nikada nije bio miljenik kako vlasti jgoslovenskog socijalističkog društva, tako ni kasnijih hrvatskih vlasti, pa su mu filmovi često završavali u fiokama Ministarstava kulture.
BJEGUNAC SA LJUBAVNICOM DO CRNOGORSKOG DVORA NA CETINJU
Prve dvije zanimljivosti koje želim prstaviti su vezane za Crnu Goru. Za diplomski rad iz scenaristike prof Klos mu zadaje priču o Jaroslavu Čermaku, češkom slikaru druge polovine 19. vijeka. Njegov život povezuju dvije Klosove ljubavi: Prag i Crnu Goru. O Čermaku u tom trenutku Grlić ne zna ništa sem da je autor čuvene slike „Ranjeni Crnogorac“, (na slici) koja je krasila sve čitanke njegove mladosti. Da bi saznao više luta po bibliotekama, galerijama, antikvarnicama i nazire priču o praškom klincu koji lomi nogu i čitav život ostaje šepav. Težinu kretanja klinac nadoknađuje lakoćom crtanja, pa zahvaljujući crtanju život pretvara u neprestano kretanje. U Pragu započinje studije slikarstva, koje nastavlja u Antverpenu. Tu se zaljubljuje u profesorovu ženu, sa kojom bježi u Pariz.
Uvrijeđeni profesor unajmljuje detektiva koji ih pronalazi, ali on u zadnjem momentu umakne potjeri. Poslije nekoliko mjeseci opet ih pronalaze, ovog puta u Dubrovniku, pa nemajući kud ljubavnici bježe u Crnu Goru, koja je u tom trenutku u ratu sa Turskom. Tu su sigurni da ih niko neće tražiti. Knjaz Nikola ih udomljuje i Čermak postaje dvorski slikar: Tu danonoćno radi portrete dvorskih dama i crnogorskih junaka sa kojima povremeno odlazi u bitke. Za zasluge u ratu od Nikole bude nagrađen visokim odlikovanjem. No Čermakova životna priča uskoro dobiva novi zaokret. Do Cetinja je stigao sa ženom koju nezmjerno voli, a sada od Cetinja nadalje pokušava da pobjegne od te žene.Tako nastaje nova priča o njemu mlađem i njoj znatno starijoj, o muci u koju im se ljubav pretvara.
Putuju u Italiju, u Umbriju i Toskanu, u nadi da će im nova destinacija donijeti mir. No njezin strah da će ga izgubiti ne jenjava, čak raste svakim danom. Često dolazi do dramatičnih svađa, nakon kojih on odlazi, pa se vraća njoj, luta francuskom rivjerom, nastanjuje se u Bretanji. Stiže mu tu ponuda praške Akademije, da preuzme mjesto dekana. Ponudu odbija i zahvaljuje na ukazanoj časti. Na kraju konačno zauvijek bježi od žene i stiže u Pariz, đe usamljen umire u četrdeset šestoj godini života. Debitanki film o Čermaku nije završen, scenario je izgubljen u vremenu sovjetske okupacije Čehoslovačke. Ostao je tihi žal za čovjekom kojem je ljubljena žena došla glave. Za Čehom kojega je u Pragu uz gruvanje kubura na zadnji počinak, kao svog nacionalnog junaka, isratila povorka crnogorskih konjanika u svečanim odorama. Na Cetinju u dvoru kralja Nikole zidove i danas krase Čermakovi portreti.
OBODINOV FRIŽIDER NADŽIVIO FABRIKU
Kako potiče iz bogate židovke porodice, sa više nekretnima u najeksluzivnijim djelovima Zagreba, Rajko Grlić opisuje kako imućna ali vrlo obrazovana prodica u vremenu poslije završetka II svjetskog rata dolazi do prvih tehničkih pomagala. Tako 1957, (Grlić ima deset godina) kao prvo tehničko čudo stiže bojler, godinu kasnije radio „Blaupunkt“, Dvije godine kasnije frižider „Obodin“, a još godinu dalje prvi televizor crno bijeli „Filips“. Upravo kratak osvrt na najčuveniji jugoslovenski frižder tog vremena.
Imao je posebno mjesto u kuhinji. Na njemu se svake godine za Badnjak stavljala jelka, a ispod nje darovi koje bi majka na ponoć dijelila i kada bi nastalo slavlje. Taj familijarni frižider je doživio duboku starost i koliko zna da još uvijek radi na novoj adrezi. Nadživio je tvornicu u Cetinju iz koje je potekao. Kod posjete crnogorskoj prestonici autor knjige je posjetio ostatke tog giganta, zaraslog u travu. Gledajući tu tugu i jad razmišljao je kako jugoslovenski narodi bez ostatka gaje neizmjernu ljubav prema destrukciji.
AMERIČKI STRAH OD KOMUNIZMA
Brojne su za Grlića bile reference i preporuke za dobijanje američkog državljanstva. No procedura nije nimalo laka. Moraju se ispuniti veliki formulari. Tačno se ne sjeća redoslijeda od oko stotinu pitanja, ali negdje u prvih deset je:
–Jesi li bio član komunističke partije?– il nešto kasnije: –Da li si nekog ubio?-, pa onda se opet vraća na komunizam s pitanjem: –Poznajete li nekog ko je bio član komunističke partije?-Ispravan bi odgovor bio. –Da nekih dvadeset milona-, ali tako nije odgovorio. U Americi je bio professor na Njujorškom i Ohajo univerzitetu, i snimio desetine filmova.
KAKO SU TANKE LINIJE IZMEĐU IDILE SREĆE I SMRTI
Niko nije smio napisati scenarijum za istinit ratni događaj iz 1943. godine. Radi se dešavanju i otmici sa italijanskog teretnog broda koji je dva puta mjesečno plovio na liniji Ankona-Split, prevozeći dame i hranu za dva talijanska vojna bordela-oficirski i vojnički. Partizanska mornarica u to doba ima neke drvene trabakule, koji su bili naoružani sa jednim ili dva puškomitraljeza.
Takav jedan trabakul sa posadom od sedmorice mladih partizana zaustavlja talijanski transportni brod na putu za Split sa ciljem uzimanja hrane. No kad su u potpalublju pored hrane zatekli dame, nakon kraćih pregovora kompletan utovar prebacuju na svoj brod i uplovljavaju u kornatsku uvalu. Za to vrijeme u partizandkoj bazi su oplakali saborce, vjerujući da su svi poginuli na zadatku pa su u njihovu čast održali svečanu komemoraciju. Idila je trajala punih petnaest dana, što je trebao biti kostur filma. Nakon petnaest dana kako je bilo obećano posadi i damama, partizani zaustavljaju isti brod na putu iz Splita za Ankonu i vraćaju dame. Dvije od njih odbijaju napustiti trabakul i ostaju s partizanima. Nastalo je veliko čuđenje kad se brod sa sedmoricom “poginulih” mornara i dvije nepoznate članice posade vratio u bazu. Po kratkom postupku im se sudilo i svi do jednog su osuđeni na smrt. Sreććom da je tih dana počela italijanska ofanziva pa je egzekuija privremeno odgođena. U akcijama su se uključila i sedmorica osuđenih, koji su u borbama iskazali izuzetnu hrabrost, pa su im smrtne kazne zamijenjene blažim. Dame su sa mornarima ostale do kraja rata, a jedna se veza okončala brakom. Kako onda snimiti film, kad su i mornar i dama još živi, i u vrlo srećnom braku. Da stvar po mogući film bude još gora – on je tada bio aktivni kontraadmiral jugoslovenske ratne mornarice.
Pripremio: Blagoje Đukanović
