Fotografija: Bedemi grada su oštećeni pri bombardovanju
OPSADA NIKŠIĆA 2
NASTAVAK IZ PRETHODNOG BROJA
U podnaslovu za II dio ide sledeće: Ozbiljne pripreme kako bi se vojska lakše približila utvrđenom gradu. Konačno nakon žestokog bombardovanja i pregovora, poslije 47 dana opsade Turci su položili oružje. Knjaz se u pobjedi pokazao velikim. Vojvoda Ilija Plamenac prvi sa vojskom ušao u grad.
Nije crnogorskoj vojjsci odgovaralo dugotrajno opsadno stanje grada jer na takav vid borbe nijesu bili naviknuti. Ranije su na zov odlazli u bitke i poslije se vraćali kućama, koje su bile taj sadašnji logor. Zbog opsade sada su na duže bili odvojeni od porodica. Žene su preuzele velike obaveze, da drže kuće, oru, siju, kose, žanju, čuvaju stoku i drže đecu. Vojnici se nijesue obraćali na svoju kuću i familiju. Sve što se imalo u kuće donosilo se u logor a žene sa đecom ostajale bez ičega. Knjaz je razgovarao sa svakim vojnikom, jer znao da je vojska ozlojađena do krajnosti zbog svoje neaktivnosti. Ne dozvoljavaju se juriši, kakvi su bili uobičajeni u ranijim bitkama. Knjaz želi da u ovoj iscrpljujućoj opsadi gubici budu što manji da se sačuva svaki vojnik. Da bi malo smirio nezadovoljstvo u vojsci, u očekivanju dopreme ruskih topova, dozvolio je 7. avgusta noću juriš na šančevima utvrđenu Čađalicu.
Četa od dvijestotine odabranih momaka, uz vrisku i plotune sa svih utvrđenih položaja kraj grada i topovskom paljbom sa Trebjese, uspjela je u jurišu ostvariti cilj, jer su Turci bježeći sa sjeverne strane napustili šančeve na Čađalici.
Ovaj podvig ostvaren sa samo dva ranjena vojnika je toliko razgalio svu vojsku sa nadom da će uskoro i svi odbrambeni šančevi oko grada biti sa lakoćom osvojeni na juriš.
Nestrpljenje da se krene u opšti obračun je postalo još veće ali knjaz je mislio drugačije. Tražio je još malo strpljenja pogotovo kad je do njega stigla vijest da su Austrijanci najzad propustili ruske topove, što je svakako dodatno podiglo moral crnogorske vojske. Austrija kao neutralna država u Rusko turskom ratu, zadugo je zadržavala propustiti ruske topove, koji su ipak stigli u Budvu 10. avgusta. Vijest o dolasku ruskih topova pročula se u turskim redovima, pa je unijela veliki strah jer se znalo da će njihovim korišćenjem biti srušene kuće i čitav grad. Zato je jedan od vrsnih građana tražio razgovor sa crnogorskim glavarima. Knjaz je doznao za taj razgovor pa je preko njega poručio građanima da se predaju i tako sačuvaju „svoje živote, svoju čeljad, svoje kuće, i svoje imanje. Kome bude volja da ide put Skadra i Mostara, biće s vojskom ispraćen. Ako tako ne postupe Crnogorci se neće moći uzdržati da uzmu grad na juriš. Tada ih niko neće moći zaustaviti da sve živo ne stave pod mač i cio grad pretvore u prah i pepeo.”
Skender beg kad je saznao za tajne pregovore je strijeljao pregovarača i tražio od građana još malo strpljenja očekujući da će njemu doći u pomoć velika vojska i tako ga izbaviti od opsade. Već smo govorili da je dugo oklijevanje od konačnog napada jako umaralo crnogorsku vojsku, pa je prava živost nastala kada je knjaz naredio da se spreme grudobrani, jedni su pravljeni tako da su na dva točka stavljane debele štice, neprobojne za puščana zrna, a vojnici njih 20-30 su ih gurali ispred sebe.
Takvih grubdobrana nije bilo veći broj pa su pravljeni manji od snopova pruća iza kojih se moglo skloniti 10 vojnika, koji bi ih gurali ispred sebe primičući se gradu. Sve ovo je knjaz činio radi podizanja morala u vojsci, ali i da zastraši Turke kako bi ih prinudio na predaju.
Istovremeno je napravljeno i mnoštvo stuba radi penjanja na tvrde kuće i sami utvrđeni grad. Konačno su stigli ruski topovi i sa njima dvije hiljade granata, koji su 21. avgusta postavljeni na Trebjesi. Knjaz nije htio početi sa nihovim bombardovanjem dok još jednom ne upozori Skender bega da prihvati predaju grada. Poslao je jednog od turskih zarobljenika u grad sa sledećom porukom:
-Čuli ste da su mi došli veliki opsadni topovi iz Rusije, kojima ću sve oko vas porušiti. Meni je žao đecu i nejač što će od mojih topova da postradaju. Ja smatram za moju humanu dužnost opomenuti vas da ne činite da se prolijeva krv uzaludno , već se predajte i spasite se. Ja vam dajem moju knjaževsku i vojničku riječ da ću dati begu potpunu slobodu da sa vojskom ide u Tursku kud hoće. Daću mu vojsku i konje , da ponesu sve vojničke pokretne stvari, osim topova. Ne bojim e neću sa mojim Crnogorcima osvojiti grad Nikšić, pa da je tvrđi od Vidina.-
Kako nije bilo odgovora iz grada knjaz dođe pod Uzdomir da odatle prati dalja dejstva, Kada su zagrmjele topovske paljbe sa obje strane uz vatru iz pušaka grad je kratko bio pokriven bijelim dimom. Ruskim topovima su komandovali ruski oficiri ali su pogrešno nišanili pa su se granate prebacivale preko grada u obližnje glavice što je naljutilo knjaza.
Poručio je da topove preuzmu dva crnogorska oficira koji su ih ubrzo okrenuli na jednu kulu koja je pogođena sa dvije granate bila srušena do temelja. (Sl. 3 Bedemi grada su oštećeni pri bombardovanju). Sjutra dan su knjazu javili da će Skender beg sa trideset biranih građana doći pod Uzdomir na razgovor. Knjaz ih je lijepo dočekao i ponovio da prihvate predaju po uslovima koje predložio u pismu od 11. avgusta. Vidjevši da izlaza nema, saznanje da Crnogorci neće odustati, da pomoći vojne ni u hrani nema niotkuda Skender beg reče ovako knazu:
-Ja znam da mi se treba predati prije ili poslije. Uvjeren sam da sam ispunio svoju dužnost vojničku prema caru, da me neće ni u čemu kriva naći. Dosta sam se junački branio, evo dva mjeseca. Vidim da je svega dosta bilo, ali se ja za sve ne pitam. Da bi se predao ne smijem od nikšićkih građana koji su mi se nekoliko puta zakleli u džamiji da se neće nikad predati, već da će svi izginuti. Evo vam građana ovdje pa ih pitajte šta oni misle.-
Nakon razgovora knjaza i građana, zahtjev je bio da im se da dva dana roka da oni razgovaraju sa svima, i onim koji su raspoređeni po šančevima, a i Skender beg razgovara sa komandantom iz Mostara, jer u slučaju predaje može biti okrivljen i osuđen.
Knjaz Nikola nije prihvatio te uslove, već im je dao samo do sjutradan da se izjasne. U Memorima Nikolinim pominju se neki građani nikšićki koji su u davna vremena bježali u grad od krvi, kasnije se poturčili, ali su u miru između bojeva imali sa Crnogorcima brojna prijateljstva i kumstva. Tako je vojvoda Petar Vukotić imao izuzezne odnose sa Mušovićima, kapetanima i prvom kućom u gradu. Uz znanje knjaževo poslao je pismo u grad na ruke Feta bega Mušovića, pozivajući svoga kuma da se preda. On saopštava da je svijetli knjaz već mjesec i po dana s vojskom u polje nikšićko i da ste vi u opkoljenom gradu iz kojeg izlaska bez predaje nema. Naglasio je da vi “svi poznanici i čuvenici, što ste se dosad držali, da mi se sviđa, jer da ste se odmah predali ne bi lijepo bilo za vaš glas koji imate. Kume, za so i hljeb, nemojte uzimati na vrat naše i vaše živote na taj svijet, no dođite do podne , jer kad počne krvoproliće , sami gospodar da bi sve trčao ispred nas nebi mogao preteći zlo koje vam se primaklo.”
Turci su i dalje bili podijeljeni, a većina još nije vjerovala da će Crnogorci na grad kidisati. Kako rokovi o predaji prođoše, Crnogorci zaspu topovsku paljbu po gradu, a puščanu na turske šančeve, pa nasta obostrana pucnjava nekoliko sati, kada se poslije svega prekide sa grada top i puške umukoše a na najvišoj gradskoj kuli se pokaza bijeli barjak. Predhodno su po strogoj zapovijesti Crnogorci kotrljali pred sobom grudobrane, i polako osvajali turske šančeve.
Kada su pali oni u polju i na Petrovoj glavici, bilo je jasno da se očajni branioci nalaze stiješnjeni u samom gradu. Uporni građani su i tada tražili smrt jer nijesu htjeli da na njih i njihovo potomstvo padne prokletstvo zbog gaženja zakletve. Poslije punih 47 dana opsade 21. avgusta 1877. godine Skender beg je položio oružje pred knjazom Nikolom. Crnogorci tako zauzeše grad i varoš, a knjaz naredi vojvodi PLamencu da sa čitavom vojskom uđe unutra, sa najstro- žom naredbom da se nebi ma ko usudio da išta takne građanima, pod prijetnjom smrtne kazne.
Piše : Blagoje Đukanović
Nikad ne zaboraviti da su topovi od mora preneseni na rukama
Ruski brodovi su preko mora dopremljeni u Budvu đe ih primiše Crmnički bataljoni sa Paštrovićima. Donijeli su ih na rukama do Vira, odakle su lađom prebačeni do Rijeke. Odatle su ih do Sušice nosili Lješnjani. Preuzeli su ih potom crnogorski i hercegovački bataljoni i donijeli do Slivlja. Sa kakvim su mukama nošeni teški topovi ne može se opisati. Nošeni su najgorim putevima, bez kola, bez konja, bez volova, Hoće li se ikada potomstvo sjetiti tih željeznih muka crnogorskih mučenika ? – kaže u Memoarima vojvoda Gavro Vuković
Nastavak u sledećem broju Novina Nikšića…
