About the author

Related Articles

One Comment

  1. 1

    Slobodan Jovanović

    Divan tekst. Posvećen gradu u kojem sam završio dva razreda škole „Ratko Žarić“ i gimnaziju „Stojan Cerović“ davne 1974 i Margite, Milana, Bojana koje sam imao čast da lično poznajem. Uvjek me je fascinirala ta osobina Nikšića da iznova i iznova porađa nove generacije ljudi posvećenih nepristajanju na prostotu. Sjećam se početaka sedamdesetih, iskrafon gramofona, šeringa gramofonskih ploča, Mila Šobića, mog komšije i prijatelja, Saše, Kaje, Boba, Neša, Janja, Neba, Ljuba ćora, Đetića, grupe Mir, kasnije, kad sam otišao iz Nikšića, Osme sile Boba Dobrilovića, Boće Đurovića, Maksića, Blaža Perovića koji je učio svirati bubnjeve po olucima u Lazara Sočice…. Uvijek je R’N’R u Nikšiću imao svoje fanatike. Čujem da i danas, reče mi Bobo Dobrilović prošlog ljeta, u Nikšiću postoji 22 benda. To je zaista fenomen. Iako sam i ja jedan od onih koji je napustio Nikšić (bez obzira što mu se vraćam svake godine) davne 1974 godine, apelujem i ja, poput Cicmila, da ne odlazite iz Nikšića. Nikšić jeste uvijek bio sudar urbanog i ruralnog. Nekad je prevladavalo ruralno (češće), nekad urbano. Bježali smo od tog ruralnog, od zabijanja nosa u tuđe živote i želje da slobodno živimo svoje živote. Nije bilo stvora da te ne pita, ako staviš naočare za sunce na nos kad padne snijeg, što će ti te naočare. Ta potreba da se određuje, i to od onih koji bi posljednji trebalo to da rade, što će čovjek činjeti sa svojim životom je nakazni dio sredina poput nikšićke. Zato ne treba odlaziti, bježati, nego od Nikšića praviti bolje mjesto. Imam priliku da vidim mnoge mlade Nikšićane po Beogradu. Mlate po kojekakvim klubovima, slušaju muzičke surogate, ne mogu prepoznati u njima one ljude koji su, dok su bili u Nikšiću, imali taj nerv, tu posvećenost, ljubav prema dobrom R’N’R-u. Nikšić je pravo mjesto u Crnoj Gori da ulica dobije mjesto čovjeka kojeg sam poznavao iz vremena SKC-a, Limunovog drveta, Milana Mladenovića. Neizbježni Koja, tada opčinjen Jimi Hendrixom, i još mnogo talentovanih ljudi se tada vrzmalo po SKC-u. Ne mogu reći da smo bili baš prijatelji, ali smo se svi smatrali kao pripadnici istog plemena i družili se u toj nekadašnjoj konjušnici i oficirskom domu. Teško je danas, u dobu nekakvih Stanija, govoriti da smo tada imali „zort“ muvati pojedine cure, toliko su bile snažne ličnosti i erudite da smo se zadovoljavali odnosom drugarstva. Samo mi ostaje žal za time što je Margita okončala a da niko od nas, njenih prijartelja nije bio sa njom dok je skapavala.

    Reply

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *