Jezikoslovne studije Danila Vušovića

S posebnim zadovoljstvom i profesionalnom odgovornošću predstavljanje  značajnih lingvista koji su porijeklom Nikšićani, a proučavali su ili proučavaju neki od štokavskih jezika, u sinhroniji ili dijahroniji – otpočinjemo kratkom biografijom Danila Vušovića.

Danilo Vušović, ugledni crnogorski i jugoslovenski dijalektolog i njegošolog, rođen je 13. decembra 1900. godine u Bršnu, nadomak Nikšića. Danilo je najstarije od devetoro djece Vidaka i Zagorke Vušović. Na mlade Vušoviće sasvim sigurno presudno je uticalo to što je njihov otac Vidak „jedan od prvih đaka bršanske osnovne škole i jedan od rijetkih crnogorskih učitelja koji su se školovali izvan Crne Gore (završio je gimnaziju u Valjevu, gdje mu je ujak živio) (…) Radio je kao učitelj u raznim mjestima, a zatim je bio sudija u Podgorici (sadašnjem Titogradu), Peći i Nikšiću. Vidakova supruga Zorka bila je kći popa Stevana Bulajića s Vilusa, poznatog crnogorskog ratnika i slobodara“ (Kilibarda, 2001).

Više je puta u raznim prigodama istaknuto kako je nemoguće pomenuti životnu priču bilo koga od potomstva Vidaka i Zorke Vušović, a da ne spomenemo njihovu znamenitu porodičnu lozu, roditeljski dom – „porodicu patriota, revolucionara i u isto vrijeme rijetko sposobnih i talentovanih intelektualaca, naučnika i prosvjetnih radnika“ (Maksimović, 2001). Detaljno o porodici Vušović vidjeti u knjizi Sloboda kao sudbina (2001).

Danilo Vušović poslije završene osnovne škole u Ozrinićima. S odličnim uspjehom završava gimnaziju (započeo u Peći, nastavio u Valjevu a završio u Nikšiću) i iste te 1922. godine upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu. „Odmah poslije diplomskog ispita postavljen je za suplenta Muške učiteljske škole u Beogradu, odakle je 1928. godine premješten u prvu, a potom uskoro u Drugu mušku gimnaziju u Beogradu“ (Naš jezik).

Tragedije su bile stalni pratilac ove porodice  još od 1939. kada umire prvorođeno dijete Danilo, poslije teške bolesti u 39. godini. Umro je u zavičaju, a o tome koliki je ugled uživao i koliki je to gubitak bio za cio kraj govore brojna svjedočenja savremenika. Nažalost, zla sudbina  pratiće porodicu Vušović i tokom II svjetskog rata – ginu ili umiru u logoru četvorica braće: Ivan (diplomirani pravnik, † 1941; njegovo ime nosi osnovna škola u Vidrovanu), Janko (student prava, † 1943), Nikola (maturant Nikšićke gimnazije kada počinje rat, † 1944) i Labud (profesor književnosti, † 1945).

Rečeno je kako je još od djetinjstva Danilo bio posvećen razgovorima sa starijim žiteljima Vidrovana, komšijama i rođacima, pri čemu su naročito „bili zanimljivi razgovori prožeti narodnim izrekama i pošalicama, kao i pomalo zaboravljenim riječima što je Danila kao filologa posebno interesovalo“ (Vukićević, 2001). Taj „izvanredno fin osećaj za jezik“ dolazio je do izražaja bezmalo u svim njegovim radovima. U bibliografiji Danila Vušovića (Drago Ćupić navodi 59 jedinica) posebno mjesto zauzima publikacija Dialekt Istočne Hercegovine, kojim otpočinje sveobuhvatnije izučavanje crnogorskih govora. „Činjenica da je Danilo Vušović u njoj obuhvatio jezičku teritoriju čijim se pojedinim djelovima nijedan dijalektolog više nije vraćao – dovoljno govori o njezinu značaju. O utemeljenosti te studije, pak, opet će dovoljno reći podatak da je rađena pod mentorstvom tadašnjih autoriteta u slavistici, u prvom redu Aleksandra Belića“ (Čirgić, 2009: 492). Dialekt Istočne Hercegovine u stvari je Vušovićev svetosavski temat za 1925/26. godinu i nagrađen je iz fonda Nićifora Dučića. Značaj pomenute studije sagledavamo i kroz njen doprinos izučavanju kompaktnosti crnogorskih govora iako su ispitivani govori ovdje imenovani prema regiji susjedne države (Čirgić, 2009). O njegovom doprinosu nauci pisano je više puta, a pisali su i neki od najuticajnijih srpskih lingvista druge polovine XX vijeka, prije svih možemo istaći Pavla Ivića. Da bi se bolje razumjelo Vušovićevo djelo, s obzirom na gore izrečenu konstataciju o kompaktnosti crnogorskih govora, ovdje upućujemo i na radove Asima Peca o govorima Hercegovine i naročito njegovu studiju Pregled srpskohrvatskih dijalekata.

Značajan datum u naučnoj karijeri Danila Vušovića, kojim je krunisano autorovo bavljenje Njegoševim jezikom, te samim tim događaj u našoj lingvistici vrijedan pažnje, svakako, jeste odbrana doktorske teze Prilozi proučavanju Njegoševa jezika. Ispitnu komisiju sačinjavali su: A. Belića, P. Popović, St. Kuljbakin i H. Barić.O tom radu  izvijestilo je ondašnje Vreme, upotpunjujući informaciju konstatacijom da je Vušović ispoljio dobro poznavanje Njegoševa jezika, kao i da je s velikim uspjehom i, kako se navodi, na „ubedljiv način“ odvojio narodni jezik Njegošev, to jest jezik njegovog zavičaja od uticaja lektire i književnog jezika. „Vušović uspješno tumači osobine Njegoševog jezika u odnosu na njegovu narodnu osnovu, pa je ova monografija u velikoj mjeri kao gramatika Njegoševa jezika data diferencijalno u odnosu na (…) epsku poziciju i u odnosu na narodne govore pjesnikovog zavičaja, posebno Njeguša“ (Ćupić, 2004: 18–19). Vušovićevo poznavanje lingvističkih pitanja veoma je dobro prihvatio prof. Aleksandar Belić, koji je podvukao da se od ovoga mladog čovjeka „mogu očekivati ozbiljni naučni radovi“. Priredio je dva izdanja cjelokupnih djela Petra II Petrovića Njegoša, kojega je „sa pobožnošću voleo“. Nažalost, bolest i prerana smrt prerkinuli su na samom uzletu naučnu karijeru ovoga darovitog jezikoslovca, njegošologa bez čijih tekstova bi njegošologija bila nezamisliva, našeg prvog pravog dijalektologa čiji radovi ostaju kao dragocjen zalog, kao putokaz novim generacija lingvista.

–Novica Vujović