Piše: Miloš Spaić
Ilustracija: Enriko Dandolo
Jedinstveni slučaj u istoriji čovječanstva, Enriko Dandolo i Isak II Anđeo u sudaru, kao dvije osobe bez vida na čelu svojih država, 1204. godine.
U vihoru srednjeg vijeka, u proljeće 1204. godine, na zidinama Carigrada odigrala se scena koju istorija pamti sa posebnim osjećajem čuda i ironije sudbine. Na čelu vojske osvajača stajao je čovjek koji je odavno izgubio vid, ali ne i oštrinu političkog instinkta – dužd Venecije, Enriko Dandolo. Sa druge strane, u srušenom i iznutra podijeljenom carstvu, na presto se ponovo vratio takođe osoba bez vida car – Isak II Anđeo.
Bio je to jedini zabilježeni slučaj u istoriji da su se dva lidera bez vida , kao najviši autoriteti svojih država, našli na suprotnim stranama bojišta, odlučujući o sudbini cijelog svijeta koji su poznavali.
Ono što ovaj događaj čini još upečatljivijim jeste činjenica da su upravo osobe sa invaliditetom – ljudi koje bi srednjovjekovni društveni poredak često gurao na marginu – u presudnom trenutku oblikovali tok istorije. Jer pad Carigrada 1204. nije bio samo jedna opsada u nizu; to je bio lom epohe, raskrsnica nakon koje Vizantijsko carstvo nikada više nije povratilo svoju staru moć, dok je Venecija zasjala kao gospodar mora i trgovine.
Prvi akter ovog događaja bio je Enriko Dandolo, dužd lavljeg srca.
Enriko Dandolo rodio se oko 1107. godine u Veneciji, u jednoj od najuglednijih plemićkih porodica. O njemu se u mladosti malo zna, ali izvori bilježe da je rano sticao iskustvo u diplomatiji i trgovini, što je u Mletačkoj republici bilo ključ za uspon.
Oko 1170-ih poslat je u Carigrad kao izaslanik Venecije na dvor vizantijskog cara Manuela Komnina. Upravo se u toj misiji dogodilo ono što će obilježiti cijeli njegov život: Dandolo je, po svjedočanstvu savremenih hroničara, tada oslijepio. Niketas Honijat navodi da je razlog bila zlostavljanje od strane Vizantinaca, dok Villehardouin piše da je bio mučen ili čak otrovan. Šta god da je istina, izvjesno je da je Dandolo od tada bio potpuno bez vida.
Paradoksalno, to ga nije učinilo slabijim, već ga je učvrstilo u ambiciji. Kada je 1192. godine, već u poodmaklim godinama, izabran za dužda Venecije, imao je više od osamdeset godina i potpuno je bio izgubio vid. A ipak, pokazao je energiju i odlučnost koju bi rijetko ko pripisao čak i mladom vladaru.
Pod njegovim vođstvom Venecija je ostvarila nezapamćen uticaj: učvrstila trgovinu po cijelom Mediteranu, ali i ušla u savez sa krstašima koji su 1202. krenuli u pohod ka Svetoj zemlji. Dandolo je bio ključni mozak koji je stajao iza preusmjeravanja tog pohoda, jer je Veneciji više odgovaralo da krstaši udare na trgovačke rivale i na sam Carigrad, nego da se bore protiv muslimana na Bliskom istoku.
Iako nije mogao da vidi, Dandolo je bio oličenje lavlje energije i političke lucidnosti. Hroničari bilježe da je lično, iako bez vida, stajao na pramcu mletačkih brodova tokom opsade Carigrada, bodreći vojnike i podstičući ih da jurišaju na zidine vizantijske prestonice. Njegov glas I autoritet bili su oružje kojim je predvodio svoju vojsku.
Drugi akter ovog događaja bio je takođe bez vida. To je bio Isak II Anđeo, car u vrtlogu propasti svoje Vizantije.
Isak II Anđeo poticao je iz vizantijske dinastije Anđela, koja u istoriji carstva nije ostala upamćena po vrlini ni po snazi. Njegov uspon na vlast 1185. godine bio je tipičan za ta burna vremena. Ubio je uzurpatora Andronika I Komnina i uz podršku naroda proglasio se carem. U početku je narod u njemu vidio oslobodioca, ali se ubrzo pokazalo da Isak nije imao ni čvrstinu ni viziju potrebnu da obnovi carstvo koje je već bilo nagriženo spoljnim neprijateljima i unutrašnjom korupcijom.
Njegova vladavina obilježena je slabostima, povlađivanje dvorjanima, rasipništvo, neuspješni pokušaji da se odbrani od Bugara i Normana. Vizantijsko carstvo, nekada svjetska sila, sve više je tonulo u krizu.
Godine 1195. Isaka je svrgnuo i oslijepio sopstveni brat Aleksije III. Za čovjeka tog doba, osljepljivanje nije bilo samo fizička kazna, nego i politička smrt: smatralo se da slijep vladar ne može biti sposoban da vodi državu. Isak je završio u tamnici, ponižen i zaboravljen.
Ipak, sudbina je imala neočekivan obrt. Kada su krstaši i Mlečani stigli pred Carigrad 1203. godine, sin Isaka II, Aleksije IV, obećao im ogromne sume novca i privilegije ako mu pomognu da vrati oca na presto. Uz njihovu vojnu silu, Aleksije III bježi, a Isak II biva izveden iz tamnice i ponovo proglašen carem. Sada iscrpljen i bez vida, što je ironija sudbine jer se, kako sam već naveo, u to vrijeme vjerovalo da osoba bez vida ne može biti vladar.
Niketas Honijat opisuje to kao grotesknu scenu: car koji ne vidi svjetlost dana, nesposoban da samostalno upravlja, vraća se na tron samo da bi bio marioneta u rukama sopstvenog sina i strane vojske koje su ga doveli. Vizantija je, pod „dvostrukom vlašću“ Isaka II i Aleksija IV, postala nesigurna i ranjiva kao nikada prije, a majstor slučaj htio je da nebo tada gleda, ne jednog, već dva vladara bez vida koji pri tome odlučuju o istoriji čovječanstva I naroda.
Opsada Carigrada u aprilu 1204. godine bila je jedan od najvećih lomova srednjeg vijeka.
Krstaši, kojima je izvorna misija bila osvajanje Jerusalima, pod vođstvom Venecije i dužda bez vida Enrika Dandola, okrenuli su oružje protiv najvećeg hrišćanskog grada. Na drugoj strani, u samom Carigradu, na prestolu se nalazio car bez vida Isak II Anđeo, tek vraćen iz tamnice.
Simbolika je bila gotovo nestvarna, sa jedne strane dužd bez vida koji stoji na pramcu mletačkih brodova, komanduje i bodri vojsku svojim glasom i autoritetom, sa druge strane car bez vida, slomljen i nesposoban da bilo šta uradi da spasi svoje carstvo, koji iz palate posmatra kako se imperija raspada pred njegovim očima.
Hroničar Villehardouin piše da je Dandolo bio duša opsade. Iako bez vida , bio je smjeliji od svih, pa je sam poveo vojsku u juriš.“ Njegova energija i ugled dali su Veneciji i krstašima snagu da izdrže. Nasuprot tome, Niketas Honijat opisuje Isaka kao „sjenu čovjeka, oborenog i nemoćnog“, dok je narod Carigrada očajavao nad neuspjesima i izdajama na dvoru.
U aprilu 1204. krstaši i Mlečani konačno probijaju čuvene Teodosijeve zidine. Carigrad pada, a s njim i stara vizantijska moć. Isak II Anđeo umire ubrzo nakon toga, zbačen i zaboravljen, dok Enriko Dandolo trijumfalno ulazi u grad koji je nekada bio središte svijeta.
Bio je to jedini slučaj u istoriji da su dva vladara bez vida, kao vladari svojih država, stajala jedan nasuprot drugome u ratu. Na jednoj strain dužd bez vida koji je postao simbol snage i proračunate ambicije. Na drugoj car bez vida koji je oličenje nemoći i propasti. A između njih, sudbina civilizacija.
Priča o Enriku Dandolu i Isaku II Anđelu nije samo dramatično poglavlje iz istorije krstaških ratova. Ona je i podsjetnik na paradoks ljudske sudbine: u vremenu kada se smatralo da je invaliditet znak slabosti, dvojica ljudi bez vida oblikovala su tok događaja koji su promijenili svijet.
Dandolo, bez vida ali sa nesalomivom voljom, pokazao je da fizičko ograničenje ne mora biti prepreka za stratešku lucidnost i hrabrost.
Njegova Venecija nakon 1204. postaje sila koja vijekovima vlada morima i trgovinom. Isak, nasuprot tome, bio je primjer kako politička nemoć, a ne sljepoća sama po sebi, vodi ka propasti. Njegova Vizantija poslije 1204. više nikada nije povratila staru snagu; grad koji je važio za cara svih gradova“ postao je opljačkana sjenka sebe.
Nikada prije ni poslije u istoriji nije se dogodilo da dva vladara bez vida , na čelu svojih država, stanu jedan protiv drugog na bojnom polju. Taj jedinstveni trenutak podsjeća nas da osobe sa invaliditetom nisu bile pasivni posmatrači istorije, već aktivni akteri, često baš oni koji su, uprkos svemu, ostavljali najdublji trag.
Između pobjede i poraza, između moći i slabosti, između Venecije i Vizantije, ostaje činjenica da su baš dva čoveka bez vida pokazala koliko daleko može ići ljudska volja. I dok su se zidine Carigrada rušile, istorija je zapisala lekciju ljudska sposobnost da oblikuje svijet ne mjeri se invaliditetom, nego snagom volje i djelovanjem, a malo ji igrom sreće.
