Ilustracija: Art by Jelena Perućica
Dana 21. maja 2026. godine navršava se 10 godina od smrti Dragutina Spasojevića Spasketa, legendarnog jugoslovenskog i crnogorskog fudbalskog trenera. Na zelenim terenima, među mirisom trave, zvukom kopački i uzvicima sa tribina, stvaraju se ljudi koji vremenom postanu više od trenera i sportskih radnika – postanu legende. Jedan od njih bio je Dragutin Spasojević Spaske, čovjek koji je fudbal živio svim srcem i kome je fudbal bio mnogo više od igre i rezultata.
Mnoge generacije pamte njegov glas pored aut linije, savjete u svlačionici i strast sa kojom je doživljavao svaki minut igre. Spaske nije gradio samo timove – gradio je fudbalski duh, zajedništvo i ljubav prema klubu i sportu.
NJegovo ime ostalo je duboko upisano u fudbalsku istoriju, kao simbol jednog vremena u kome se fudbal igrao srcem, ponosom i dušom.
Dragutin Spasojević Spaske rođen je 15. februara 1934. godine u Cerovu, Gornjim Pješivcima, opština Nikšić.
Oca Krsta i ne pamti, umro je nakon nekoliko godina od Dragutinovog rođenja. Majka Zorka u 26 godini ostala je udovica sa četvoro maloljetne djece. Tri sina: Danilo, Momčilo i Dragutin i kćerka Danica. Bez kuće – podstanar, bez penzije, dostojanstveno i nijemo podnosila je svoju životnu muku. Bila hrabra, borac lavljeg srca.
Maštala kako da preživi, vaspita i podigne svoje četvoro djece. Veoma mudra, lijepa, stasita, dostojanstvena, razborita, otmena kao knjeginja.Teška srca dozvolila je sinu Dragutinu da sa nepunih 13 godina napusti Nikšić i ode u Novi Sad na školovanje. Ispratila ga sa riječima da je najvažnije da bude dobar čovjek, da pred bogom pare ne vrijede, već samo duša. Te riječi i majčina beskrajna ljubav pratila ga je čitav život.
Sve o životu, dobru i zlu, plemenitosti i ljudskom dostojanstvu naučio je od nje.Po završetku srednje škole u Novom Sadu, Spaske je upisao Visoku školu za fizičko vaspitanje (DIF) na Univerzitetu u Beogradu. Dok je studirao, Beograd je pamtio kao topao i divan grad. Grad koji će voljeti i kojem će se uvijek rado vraćati.
Zbog takvog Beograda, grada energije, ambicije, želje za uspjehom, i Spaske će postati „žrtva“njegovog zavodljivog šarma.
Odiseja njegovog trenerskog rada počela je 1963/64 godine na Kosovu i Metohiji u „Prištini“. Prvenstvo su završili na trećem mjestu – najveći uspjeh u dotadašnjoj istoriji kluba. A potom slede: „Trepča“, „Metohija“, „Bor“, „Sloga“, „Spartak“, „Sjutjeska“, „Rijeka“, „Budućnost“, „OFK Beograd“, „Rad“, „Čukarički“, „Čelik“, „Gošk JUG“, „Borac“…
Od tada pa u narednih nekoliko decenija postaće jedan od najtraženijih i najcjenjenijih fudbalskih trenera Jugoslavije.
Prije početka treneske karijere, u Prizrenu je osnovao Pionirsko – omladinsku školu, drugu takve vrste u Jugoslaviji, sa saradnikom i zemljakom Sobodanom Backovićem iz Straševine. Nadimak SpaskeIme Dragutin nosilo je ozbiljnost, a nadimak „ Spaske“ nosio je toplinu čovjeka koga su ljudi osjećali kao svog.
Takvi nadimci nijesu samo skraćenice imena – oni postaju dio ličnosti i način na koji čovjeka pamte generacije igrača, prijatelja i navijača.U fudbalskom svijetu nadimak Spaske značilo je trenersko majstorstvo. Ono je bilo poznatije od njegovog dugačkog imena i prezimena. Kada se kaže Spaske nije bilo zabune. Svi su znali, to je čovjek sa tamnim naočarima i bijelim mantilom.
Taj nadimak, kako to kaže prof. dr Niko Raičković, se izborio za posebno mjesto u karijerama i životima mnogih, i imao je jednaku težinu u svim krajevima bivše nam domovine.
Njegov život imao je dramatiku
Za Spasketa u fudbalu nije postajao krajnji domet. Za njega je fudbal kao i život, u neprekidnom trajanju. Umio je da bude drčan, da odbrusi, da vas naljuti…
Tvrdio da su fizičke granice čovjeka poznate, ali da motivacija i mentalna priprema mogu da pobjeđuju sve… Kad utakmica počne, nije mogao da se obuzda. Pod nabojem žestokih emocija, nije se prilagođavao već suprostavljao. No, i pored toga fudbaleri su često isticali da nikada nijesu sreli toliko strogog trenera na terenu, a toliko prijatnog van njega. Mnogi klubovi su s pravom tvrdili da nikad nijsu imali tako snažnog i poštenog čovjeka.Međutim, zbog svojih čeličnih principa i „nezgodne naravi“ izbjegavali su ga timovi „velike četvorke“, i ako su znali da je Spaske vrhunski trener stvaralac.
Čudo se ipak nije dogodilo
I danas, nakon 55 godina, Kraljevčani se još uvijek sa neskrivenim uzbuđenjem i radošću sjećaju tog vremena, a posebno kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu. Sa velikim poštovanjem i sada govore o Dragutinu Spasojeviću Spasketu, tvorcu najveće fudbalske predstave u istoriji Kraljeva.
Zašto? Zato što pamte da je u Kraljevu te 1970. godine bio „festival, urnebes, vašar, ali na kraju suze…“ Fudbalsko čudo se ipak nije dogodilo.
Jedan tim je plakao…
Fudbaleri „Sloge“ čitav sat nijesu napuštali svlačionicu. U svlačionici „Crvenke“ neopisiva radost i kolo. „Crvenka“ je ušla u Prvu ligu.
Fudbalska fešta nad feštamaUlaskom „Sutjeske“ u Prvu ligu 1971. godine, nakon crnogorskog ora na Karađorđevom parku u Zrenjaninu, dogodila se najveća fudbalska fešta kakvu sportska Crna Gora u svojoj istoriji nije doživjela. Avion sa fudbalerima i rukovodstvom kluba morao je da kruži jer nije mogao da sleti na titogradski aerodrom zbog naroda na samoj pisti. Na ulicama Nikšića mogli su se sresti ljudi u crnogorskim nošnjama. Iz starih kubura ispaljeni su, poslije dugog vremena, prvi hici. Milicija na čelu sa komandirom Veljkom Sjekloćom, koji je bio vatreni navijač „Sutjeske“, nije postupala po „službenoj dužnosti“. Slavilo se do zore. Jedino su čistači ulica, u jutarnjim satima, imali pune ruke posla. Na ulicama grada našli su mnogo izgubljenih cipela, ispaljenih revolverskih čaura, uvelog cvijeća, razbijenih časa…
Jugoslovenska sportska štampa naširoko je pisala o fudbalerima „Sutjeske“ a posebno tvorcu legendarnog nikšićkog tima Dragutinu Spasojeviću Spasketu.
Trenerska avangarda
Spaske je bio trenerska avangarda 70 – tih godina prošlog vijeka. Postao legenda „Rijeke“ koju je vodio do najvećih uspjeha u istoriji kluba, osvajač Kupa maršala Tita 1978. godine kao i Balkanskog kupa, sa timom sastavljenim uglavnom od igrača iz sopstvene škole, a to u vrijeme moćne „velike četvorke“, bio je senzacionalan uspjeh. Kako to prof. dr Nikola Mijanović nadahnuto reče: „Bože, kakav je to tim bio“.
Kantrida ga je sa skepsom dočekala. Nijesu vjerovali treneru koji je do tada promijenio više klubova nego i jedan stručnjak. Međutim, Spasojević je zasukao rukave i počeo stvarati novu ekipu, nove igrače, novu igru. Vrlo brzo Dragutin Spasojević postao je i na Kantridi – Spaske.
Čuveni Spaske bio je jedini crnogorski fudbalski trener koji je osvojio trofej u bivšoj velikoj Jugoslaviji.
Drugi o Spasketu
Dragutin Spasojević Spaske imao je čast da o njegovom trenerskom radu govore i pišu najveća sportska pera tadašnje Jugoslavije. Koliko su cijenili Spasketa i njegova trenerska djela najbolje potvrđuju njihove riječi:
LJubiša VUKADINOVIĆ, bard jugoslovenskog i srpskog novinarstva, koji je u onoj Jugoslaviji bio slavan kao najveći asovi toga doba, o Spasketu je rekao:
„On je tipičan savremeni fudbalski čovjek, stručnjak budućnosti. Može sam sebi da čestita, jer sve što je ostvario djelo je temeljnog rada, upornosti, skromnosti i ljubavi prema fudbalu“
Mile KOS, doajen jugoslovenskog i srpskog novinarstva:
„To je čovjek čija se riječ poštovala, slušala. Među trenerima koji su sujetni i surevnjivi kola jedna istina da je Spaske vrhunski trener stvaralac, koji je mnogo igrača podigao u raznim sredinama. Za njega se može reći da je jedan od rijetkih trenera koji je imao uticaj kada je trebalo rešavati neke bitne stvari. On je čovjek iza koga niko nije stajao, osim njegova glava, njegov stav i njegovo mišljenje…“
Miša VASILJEVIĆ, legenda sportskog novinarstva i jedan od najboljih pera Srbije i bivše Jugoslavije:
„Spaske je možda više nego Branko Zebec nosio u sebi nešto snažno lično, duboko samosvojno. Kad u fudbalu više ne bude ljudi kakav je Dragutin Spasojević, trebalo bi ih izmisliti…“
Slavoljub VUJOVIĆ, majstor pisane riječi i urednik „Sporta“, nakon ulaska „Sutjeske“ u Prvu ligu, Spasketa je opisao sledećim riječima:
„Gorštački jednostavan i pošten, pomalo nespretan, opor, ponegde drzak, ponekad nervira one uglađene ljude, dosledan uvijek sebi, šetao po mnogim klubovima, došao sam do Prve lige…“
Dragiša KOVAČEVIĆ, čuveni sportski novinar, osnivač i bivši vlasnik „SOS“ kanala:
„Uvek sam ga zvao u emisije kada je bila neka škakljiva tema i kada sam hteo da slušaoci čuju neke opservacije i mišljenja koja nisu bila karakteristična za mnoge njegove kolege. Žao mi je što nema više stvaralaca i trenera „bez dlake na jeziku“ kao što je bio Spaske… Nije ga slučajno čuveni novinar Mile Kos nazvao patrijarhom crnogorskog fudbala…“
Nikola VRGOTIĆ, poznato sportsko pero, nakon istorijskih kvalifikacija „Sloge“ iz Kraljeva za ulazak u Prvu ligu, je konstatovao:
„Diktator jeste, bio je to i ostaće, ali diktator kojeg cijene i vole“.
Mišo CVIJANOVIĆ, legenda riječkog i hrvatskog novinarstva, erudita i renesansni intelektualac koji je drugovao sa Bobekom, intervjuisao i crtao Euzebija i Bekenbauera:
„Spaske, neponovljivi, čestiti trener, koji je stvarao i igru i pobjede i igrače…“
Orlando RIVETTI, legendarni riječki hroničar i kolumnista:
„Spaske je bio i Simeone, željezna disciplina do boli, i Gvardiola… Gonič robova! Bič božji! Zahtjevan, ali pravedan prema igračima. Sunčane naočale, trenerka adidas, ruski model, kopačke s kramponima za blatnjav teren…
Bila je to doista Spasojevićeva momčad. Jedna jedina, jedinstvena, neponovljiva…
Bez pretjerivanja najbolja Rijeka svih vremena. Crnogorcu je Rijeka zauvijek u srcu, kao i on Riječanima. Pisao je povijest u prvom licu…“
Sportski radnici
Slobodan ĆOSIĆ, legendarni Gen. sekretar i osnivač Crvene zvezde:
„Spasojević je odličan čovjek, pošten, iskren i pravedan. NJegova najveća vrlina je u tome što se u fudbalu ni sa kim ne slaže. S takvim ljudima može uvijek da se postigne mnogo…“
LJubo ŠPANJOL, legendarni predsjednik NK „Rijeka“:
„Bio je izvrstan trener, i vrstan pedagog, a upoznao sam jako puno trenera ne samo u „Rijeci“ već i u savezu počevši od Boškova i Miljanića pa do Stankovića… U biti njegova su dva Kupa Jugoslavije bez obzira na to što nije sjedio na klupi za osvajanje onog drugog trofeja.“
Anegdote
Mnoge zanimljive priče iz stvarnog života igrača i trenera, itekako interesuju ljubitelje fudbala. Iz života legendarnog Spasketa ima puno anegdota i drugih zanimljivosti, evo samo nekih: Drago Kovačević, najbolje desno krilo u istoriji nikšićkog fudbala, pred polazak za Mostar, zakasnio je, i to samo minut. Autobus je krenuo a Drago je trčeći mahao da se autobus zaustavi kako bi mogao da uđe. Strogi Spaske bio je neumoljiv, nije dao da autobus stane, rekao je vozaču: „Vozi“. Umjesto nezamenljivog Kovačevića igrao je Slavko Magovčević.
„Sutjeska“ je pred prepunim stadionom u Mostaru igrala neriješeno 1:1. Vidjeti Spasketa bez tamnih naočara nije bilo moguće. Bile su dio njegovog imidža, gotovo zaštitni znak. One su savršeno isticale njegovu ličnost, značile komunikaciju sa okolinom bez ijedne izgovorene riječi. Na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni bila su samo dva trenera prepoznatljiva po svom imidžu, Dragutin Spasojević Spaske po tamnim naočarima i Ćiro Blažević po bijelom šalu.
Spaske je bio intrigantan, ne samo po tamnim naočarima, nego i po jednom zanimljivom i neobičnom detalju. Kada bi njegov tim postigao gol, kad stadion „eksplodira“ od radosti, uzvika i petardi, kada svi oduševljeno skaču, ljube se i raduju postignutom golu Spaske ćuti, ne ustaje sa trenerske klupe. Na njegovom licu nije bilo izliva emocija, kao da je i u tim trenucima čuvao disciplinu i nad sobom i nad ekipom. I upravo u toj mirnoći osjećala se njegova snaga i sigurnost čovjeka koji nije želio da emocije budu veće od igre.
Bio preoznatljiv i po tome što prije treninga nikada nije prilazio igračima niti ih je pozdravljao na uobičajen način. Ulazio bi mirno, ozbiljnog izraza lica, kao čovjek koji dolazi na posao koji je smatrao svetinjom. U toj njegovoj uzdržanosti nije bilo ni nadmenosti ni potcjenjivanja, već neka stara škola discipline i reda. Igrači su to razumjeli i prihvatali, jer se poštovanje koje je imao među njima nije zasnivalo na prisnosti, već na njegovom karakteru, znanju i pravičnosti.
Igrači „Rijeke“ su komentarisali Spasketovu osobinu što nije volio da olako poseže za klupom i remeti ono što je zamislio prije početka utakmice. Znali su da kažu kako bi Spaske radije nastavio utakmicu sa desetoricom nego uveo igrača koji bi poremetio ritam i disciplinu igre. I upravo u toj njegovoj tvrdoglavoj doslednosti krila se snaga autoriteta koju su igrači poštovali, čak i onda kada ga nijesu uvijek razumjeli.
Promocija monografije
Promocija monografije „SPASKE“ čiji je autor Dragan PERUĆICA iz Beograda, održana je 21. januara 2022. godine u prostorijama Fudbalskog saveza Crne Gore, mjestu koje simbolično čuva istoriju i ugled crnogorskog fudbala. Tog popodneva nijesu se okupili samo sportski radnici, bivši igrači i prijatelji kluba – okupila su ih sjećanja na jednog čovjeka i jedno vrijeme. U sali se osjećalo poštovanje prema treneru čije je ime ostalo duboko upisano u živote mnogih generacija igrača. Govorilo se o njegovoj strogoći, pravednosti i ljudskoj snazi, a između riječi mogla se osjetiti tiha emocija ljudi koji su znali da se takvi treneri i takvi ljudi ne rađaju često.
To potvrđuju i riječi prof. dr Dragana Koprivice, jednog od uvaženih recezenata monografije: „Sa radošću moramo priznati da postoje dva magična velika imena u našem fudbalu, to je fudbaler Dejan Savićević i trener Dragutin Spasojević Spaske. Za nas djecu figura čovjeka u tamnim naočarima bila je magična. Mi nijesmo znali šta je uloga trenera, ali kada je Spaske izlazio na teren mi smo jedni drugima govorili, eno ga Spaske, eno ga Spaske, gledaj eno ga Spaske. Mi smo ga svi znali, i kao djeca obožavali. Bili smo zaljubljeni u njega. I ja mogu reći da se takav trener, na sreću ili na žalost u Crnoj Gori više nikad ponoviti neće, a na sadašnjim sjajnim trenerima i u Nikšiću i u Crnoj Gori je, da pokušaju, makar da mu se približe, koliko to oni mogu“.
…Iako je prošlo 10 godina od smrti Dragutina Spasojevića Spasketa, i ova priča je samo pokušaj da se ne zaboravi i ne ugasi sjećanje o jednoj legendi, trenerskom magu, autoru riječkog fudbalskog čuda, kreatoru najljepših stranica u istoriji nikšićkog kluba, tvorcu najveće fudbalske predstave u istoriji Kraljeva, ljudini čeličnih nerava i principa. Čovjeku koji je po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv.
Bio profesor, pedagog, najslavniji fudbalski strateg u istoriji crnogorskog fudbala, bez kojeg se istorija crnogorskog i ne samo crnogorskog fudbala, ne može pravilno sagledati. Majstor igre i izgovorene riječi. Briljantan taktičar. Specifičan i avangardan. Zahtijevao disciplinu, on najdisciplinovaniji. Odnjegovao mnogobrojna velika fudbalska imena. Uvijek bio drugačiji od drugih. U svim svojim izborima donosio je vrlo lične odluke iza kojih je stajao snažan karakter.
Volio ga je običan svijet, voljele su ga kolege, poznanici, prijatelji, rodbina.
Porodica, sinovi Krsto, Ilija, Mirko i supruga Lepa, bila je mirna luka čovjeka koji je cio život proveo u ritmu fudbala, discipline i odgovornosti.
Ali, vrijeme je učinilo svoje, odnijelo mnoge utakmice, rezultate i generacije, ali nije moglo izbrisati ono što je Spaske ostavio iza sebe. Ostao je u ljudima, u njihovom odnosu prema radu i životu. I možda je baš to najveća pobjeda jednog trenera – kada njegovi igrači kroz život nose dio njega.
Dragan PERUĆICA Beograd
Pisac ovog teksta je autor monografije „SPASKE“, kao i govora pod nazivom „Besede sa Građevinskog fakulteta“, u izdanju Akademska misao , Beograd.
