Maksim Vujačić – Arhiv uspomena
Bilo je to krajem mrazovitog januara 1990. godine u Nikšiću. U Jugoslaviji je počinjao ratni košmar. Među onima čijim ušima je trebalo malo odmora a duši romantike, u taverni hotela Onogošt za jednim stolom našli smo se Milan Dugo Krivokapić i ja, tada novinari Nikšićkih novina i Radio Nikšića. Pjevao nam je Dragan Stojnić, jugoslovenski Beko, Aznavur, Montan. Ambijent jeste i nije bio za ovog šansonjera. Jeste – jer voli intimnu atmosferu malih prostora, nije – jer do tada u kafani nije nastupao. Najvažnije je ipak da su svi te večeri bili zadovoljni. Publika otmjena, sjetna, oduševljena, on toliko da je poželio da mu neko što prije u Nikšiću organizuje solistički koncert. Grad se upoznaje i gledajući one ispred sebe. Mogu da osjetim ljude, njihovu prirodu. Nikšićani su me posebno impresionirali načinom na koji primaju moje pjesme, rekao nam je. Ali kad smo mu “otkrili“ da u Nikšiću nema za takav nastup odgovarajućeg klavira, bio je iznenađen.
Šteta, grad koji ima tako bogatu kulturnu tradiciju nema klavir. U Nikšić sam došao maltene slučajno, na nagovor jer me među vama odavno nije bilo. Inače, profesionalne turneje nikad me nijesu interesovale.
Dugovo i moje druženje sa Stojnićem potrajalo je i naredna dva dana. Ugostili smo ga u kafani ‘Napoleon’ u ulici Novice Cerovića, gdje smo u to doba provodili dane i noći. Sjećam se da mu je Dugo na rastanku poilonio jedan svoj tekst (malo je poznato da je bio i uspješan autor nekoliko tekstova za zabavne melodije). Moj intervju sa Draganom Stojnićem Nikšićke novine objaviće u broju od 26. januara pod naslovom Oni koji dugo traju. U Beogradu gdje je tada živio i radio sreli smo se još nekoliko puta. Gospodin, šarmer starog kova, spontan i krajnje iskren sagovornik ostaće mi zauvijek u sjećanju kao jedan od nekoliko najdražih u službi muzičke romantike (Arsen Dedić, Mišo Kovač, Đorđe Balašević) koje sam imao priliku da upoznam i sa njima razgovaram za Nikšićke novine. Ali, vratimo se davnom susretu u Nikšiću i prvom “zvaničnom“ razgovoru.
ZA SVE JE “KRIVA“ LEKTORKA
Stojnić se najprije prisjetio svojih početaka u zabavnoj muzici: Mi smo počinjali da pjevamo u školskim horovima.
A onda bi oni uspješniji nastupali na igrankama. pedesete godine dvadesetog vijeka bile su za moju generaciju doba igranki, filmova i pomalo fudbala. Ali svi smo učili neke škole. Negdje sa 17 – 18 godina vrtjeli smo se oko radio stanica nebi li prošli na audiciji. Ako bi neko tu uspio to bi bila neka vrsta lične pobjede i otvarala mu je mogućnost da malo školuje glas, snima za radio stanice. Tada je to bio vrh i plafon koji smo željeli. Potom si mogao da snimiš neku pjesmu koja ti se sviđa, a pjevalo se ono do čega se moglo doći: festivalske stvari, pjesme iz filmova, američke, grčke i italijanske. Za njegovo muzičko opredjeljenje bio je sudbonosan odlazak na studije “čiste“ romanske filologije u Skoplje, tada jedinu katedru te vrste u Jugoslaviji. Tamo je i zavolio šanu.I u Skoplju sam pjevao na igrankama. Ono što bih zaradio davao sam profesoru za školovanje glasa. Mislim da sam tada već postao gotov pjevač. A za moju naklonost šansoni najzaslužnija je jedna Parižanka, moja lektorka. U Skoplju je bio francuski konzulat. Dolazio nam je konzul, postojalo je neko francusko društvo, igrali smo drame na francuskom jeziku, imali i šansonjersku ekipu. I tako, iz ljubavi prema tom jeziku uz “pomoć“ lektorke javila se moja ljubav prema šansoni. A to mije nekako i u glasovnom smislu odgovaralo, jer ja ne vičem dok pjevam, pričam ustvari. Odgovarala mi je ta vrsta pjesme u kojoj se više priča nego što se pjeva.
Dragan Sojnić je rođen 1937. godine u Beogradu. Živio je u Sarajevu, Banja Luci, Skoplju i Beogradu. Najljepši i najplodniji period njegove muzičke karijere vezan je za Sarajevo. U tom gradu je počeo da nastupa sa ansamblom Prijatelji, a kasnije sa orkestrom Esada Arnautalića, koji je bio i aranžer više njegovih pjesama. Iako nije bio festivalski pjevač, nekoliko puta je predstavljao Radio televiziju Sarajevo na izborima za pjesmu Evrovizije.
BILA JE TAKO LIJEPA
Prvi veliki uspjeh Stojnić je postigao pobjedom na festivalu “Mikrofon je vaš“ 1964. godine u Kraljevu, pjesmo Bila je tako lijepa, evrovizijskim hitom, predstavnicom Francuske 2963. godine, koja će postati njegov zaštitni znak. Iste godine pobjeđuje i na festivalu u Opatiji sa “Zašto dolaziš samo sa kišom“. Tri godine potom pjeva u hramu muzike periskoj Olimpiji, ploče sa njegovim hitovima počinju se prodavati u velikom tiražu. Ne završivši fakultet iz Skoplja se vraćam u Sarajevo.
Odslužim vojni rok i zaposlim se u Radio Sarajevu. tada nekako počinje ono pravo – festivali, ploče i traje jedno desetak godina. A onda u finalu takmičenja najboljih republičkih pjevača na festivalu Mikrofon je vaš u Kraljevu pobjeđujem pjesmom Bila je tako lijepa. Svaki pjevač u karijeri ima neki svoj zaštitni znak. Ta pjesma je postala moj i da je nije bilon ja možda ne bih više pjevao, jer nijesam nekako nikad bio mnogo ambiciozan i uporan. Volim da pjevam ali ne da mi to bude profesija. Zato sam kao isvi iz mje generacije kasnije završio školu i zaposlio se.Kao i mnogi mladi ljudi Dragan Stojnić je imao jedan burniji period života.
Ništa strašno: kafana, društvo, boemija pomalo.
Ne u onolikoj mjeri koliko se to pričalo.Slučaj je htio da se baš u takvom ambijentu zainteresujem za pjesmu Alena Barijerija.
Naime, bio sam došao u Beograd da sa društvom malo prolumpujem. Otišli smo u paviljon “Cvijeta Zuzović“ i tamo jedan čovjek, da li je slikar ili poeta, pjevuši nešto i ispisuje na zidu na farncuskom jeziku “bila je tako lijepa, ‘bila je tako lijepa…“ Dopalo mi se.
Vratim se potom u Sarajevo i čujem to isto na radiju. kažem: To je strašan naslov i odmah smo pjesmu “skinuli“. Zatim je sve pošlo svojim tokom. Pustim malo da me voda nosi, znate – novine, popularnost, pozivi na festivale i onada opet stanem, nikud ne žurim. Moje gramofonske ploče inače nijesu atraktivne za produkciju, znam to jer radim u Radio televiziji Beograd, ali su kao asortiman značajne jer takvih nema, pa se godinama prodaju. Evo i poslije toliko vremena Bila je tako lijepa se traži. Važno mi je da se ono što pjevam vrti na radiju, da ljudi to čuju.
ROMANTIKA JE NEPROLAZNA
Mnoge je čudilo što Stojnića nema više na estradnoj sceni. U medijima svako njegovo javljanje proglašavano je comeback-om. Sa smiješkom mi je to objašnjavao:
– Stvar je sasvim jednostavna. Ja iz tog svijeta zapravo nikad nijesam ni odlazio. Nijesam se totalno isključivao. Glupost je to po meni kao pjevaču povratka. Ja se naprosto ne bavim pjevanjem profesionalno. Pomalo snimuckam, tu sam na radiju i živim svoj normalni porodični život i to je meni sasvim normalno.
Jer kad si mlad, kad si blesav treba se boriti i ‘’hvatati’’ život. kasnije se posveti porodici, djeci, njima je mjesto u prvom planu, a ne festivalima. Sa serijom tradicionalnih solističkih koncerata svakog osmog marta počeo je 1984. godine i tako je do kraja karijere održavao vezu sa svojom publikom. Moja publika – to su oni ljudi kao ja, i stari i mladi – neke nježne duše, i ima ih u svim vremenima.
Jeste ovo surovo doba koje briše sve vrijednosti, ali baš zato treba da se suprostavimo na način kako to ja i jedno društvo radimo. Mislim tu na Arsena Dedića i neke druge. Istina, oni su za razliku od mene i kantautori. Ali najvažnije je ljubav, kad sjedeš za klavir pa kad s publikom ćaskaš… Mladi ljudi su uskraćeni za kvalitet i nijesu za to oni krivi. Krivci za ovaj haos su mediji i izdavačke kuće. No, romantika je neprolazna. Zbog toga i oni mladi hoće da zajedno sa nama nađu neki svoj mir. Meni je sad važno samo da urednici na radiju emituju neku moju pjesmu.
Kad je vođen ovaj razgovor Dragan Stojnić je imao 53 godine. Preminuo je poslije duge i teške bolesti 19. marta 2003. godine. Sahranjen je u aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Mnoge njegove pjesme se evergrin.
Bila je tako lijepa, Zašto dolaziš samo sa kišom, Ide, ide život, Stare slike, Maestro i violina, Vino i gitare, Jedan čovjek i jedna žena, Madmazel Liz, Važna je ljubav, Jelisejska polja, Jedna gitara, hiljadu snova, Poteci kroz mene kao rijeka, Moj život, Nećemo imati vremena, Život kojim živim, Ne vjeruj, trajne su neprolazne melodije.
Očaravajući glas ovog jedinstvenog interpretatora šansone pravi su melem za dušu u svim vremenima.
