U glavni grad Francuske, najveće zemlje zapadne Evrope, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka počeli su masovno da dolaze mladići sa prostora Jugoslavije. U prvom talasu jedni su tražeći tu svoje mjesto pod suncem došli na studije, talentovani umjetnici da ostvare svjetsku karijeru ili da rade legalne poslove, sa željom da ostanu u gradu svjetlosti.
Međutim, oni drugi će postati posebna priča koja će godinama puniti stupce crnih hronika francuske i evropske štampe. U Pariz su stizali ilegalno prelazeći državne granice, kao bjegunci od zakona, sa falsifikovanim pasošima, ili se predstavljajući kao politički protivnici jugoslovenske vlasti.
Ubrzo će u pariskoj podzemnoj džungli biti prepoznati kao sitni kriminalci, koji preživljavaju baveći se švercom na ulici, prevarama, pljačkama i provalama u kuće i stanove bogatih, džeparenjem, radom u garderobama restorana i na vratima noćnih klubova. Neki su opstajali kao žigoli, naplaćujući ljubavne usluge ocvalim imućnim damama.
Nevični visokom kriminalu kojim su suvereno vladali korzikanski mafijaški bosovi, međusobno posvađani, bili su lak plijen pariske policije.
Krsto Kićo Martinović je rođen 1933. godine u Nikšiću gdje je završio srednju tehničku školu i živio do 1963. godine. U Nikšiću se bavio fudbalom, gimnastikom, rvanjem i boksom. U Aero klubu je bio jedriličar, pilot i padobranac.
Otišao je u Beograd da studira na Mašinskom fakultetu, ali je fakultet na prvoj godini studija napustio i zaputio se u Pariz, sa pasošem koji mu je “kupio” jedan prijatelj. U Parizu se družio sa nekoliko Nikšićana, koji su studirali francuski jezik, među njima je bio i njegov kum koji će ga upisati da studira ekonomiju. Stanovao je u studentskom gradu. Nije znao francuski jezik pa mu je policija naložila da mora naći neki stalni posao. U domu su ga primili za noćnog čuvara zgrade. Od plate je mogao priuštiti samo tri obroka. Preko dana je radio u “Alo transport” za selidbe, a uveče učio francuski jezik. Prijatelj, mašinski inženjer, mu je rekao da se gradi atomska centrala “Pjer Plat” u Ardenima i da se traže radnici. Primili su ga na probni rad, pa je vremenom postao specijalista za cijevi na atomskim centralama, rafinerijama nafte i platformama za bušenje. Pet godina je imao svoju firmu, radio kao samostalni projektant. Zaradio je toliko novca da je, ne radeći ništa, mogao putovati po svijetu dvije godine. Kada se vratio u Pariz privukao ga je svijet mode. Družio se sa ljepoticama, ali se nije ženio. Sa Patrikom Žilom osnovao je agenciju za manekenke. Imali su ugovor sa “Eliitom”, a Krsto je bio zadužen za Evropu. Patrik ga je upoznao sa glumicom Brižit Bardo. Ona je Martinoviću sa putovanja redovno slala razglednice, vodila na skijanje u Alpe, i upoznala sa mladom glumicom Marijom Šnajder. U Parizu se družio i sa slikarima iz Jugoslavije Dadom Đurićem, Ljubom Popovićem i Vladimirom Veličkovićem.
Zemljaci iz Nikšića i Crne Gore su ga često u njegovom stanu posjećivali, neki tu i duže boravili.Jednog jutra zvona na vratima stana je uporno zvonilo. Bio je sam, nije bilo uobičajenih gostiju. Kada je otvorio vrata, pred njim je stajao Colle, šef kriminalističke policije u Parizu, čiju fotografiju je viđao u novinama, a iza njega nekoliko žandarma. Pokazali su mu nalog za pretres stana i ušli u dnevni boravak. Dok su policajci razgledali prostorije, Colle je započeo ispitivanje:
Gospodine, znamo da ovdje kod vas dolaze neki Jugosloveni. Da li je jedan od njih i Danilo Cerović Nikšićanin iz Crne Gore?
Ne gospodine, on kod mene nije dolazio, rekao je Martinović.
Vi ga sigurno poznajete, a jeste li ga vidjeli negdje u Parizu?
Dadu poznajem iz Nikšića, u Parizu se nijesmo sreli, odgovorio mu je.
Ako on dođe u ovaj stan, ili ga negdje vidite, morate me o tome odmah obavijestiti! Taj opasni kriminalac završiće na giljotini!
Policajac je na sto ostavio svoju visit kartu i sa pratnjom otišao.
Dok je razmišljao o iznenadnoj posjeti policije, Martinović se prisjetio da je tih godina u Francuskoj izvršeno pet smrtnih kazni, tri nad Jugoslovenima, dvije nad Alžircima.
Dva mjeseca kasnije, Martinović je jednog dana došao na ručak u restoran na Jelisejskim poljima. U dnu sale sa društvom sjedio je inspektor Colle. Na vratima restorana se iznenada pojavio Dada. Kad ga je ugledao, inspektor je ustao od stola, pošao mu u susret i, da ga svi gosti čuju, rekao:“Gospodo ovo je Danilo Dada Cerović!”
Dada mu je prišao i snažno ga odgurnuo. U mukloj tišini policajac je ostao da leži na podu, a Dada se okrenuo ka vratima i njegovim poznatim “mačijim hodom” izašao iz restorana. Nakon ovog incidenta, više ga niko nije vidio u Parizu. Pričalo se da je viđen u Šamoniju, gdje je te zime radio kao instruktor skijanja.
Bato Radulović je iz Nikšića u Pariz došao krajem 1962. godine. Zaposlio se u jednoj firmi za montažu mašina. Stanovao je u malom hotelu.
Vlasnica hotela Mišel Kolet, starija dobra žena dozvoljavala je da u Radulovićevom stanu boravi i Dada. Radulović se u to vrijeme u Parizu viđao i sa nekoliko mladih mirnih ljudi iz Nikšića, koji su u Francusku došli na studije. Jedne noći kada se vratio sa posla na stolu u stanu našao je cedulju, na kojoj je pisalo: “Odlazim, traži me policija.
Uzeo sam ti nešto novca, Dada.” Nekoliko dana kasnije u stan Radulovića došli su policajci. Ponašali su se korektno, pitali ga šta sve zna o Ceroviću. Rekao im je da o njemu ne zna ništa loše. Patrola je imala i prevodioca, koji je završio studije slavistike i dobro poznavao srpskohrvatski jezik. Rekli su Raduloviću da im odmah prijavi ako Cerović dođe kod njega, ali on je to energično odbio, jer: “Ja i Dada smo iz istog malog grada u Crnoj Gori, gdje bi se to smatralo velikom brukom i izdajom”.
Prošlo je od tada oko pola godine i jednog dana Radulović je na ulici sreo Dadu, koji se obradovao kad ga je ugledao.
Bio je veoma raspoložen i pokazao neka dokumenta kojima se oslobađa od optužbe za jedno ubistvo u Parizu. Objasnio je Raduloviću da je u istrazi neki čovjek priznao da je ubio tog mladića. Potom su otišli u restoran na večeru.
Dada je insistirao da on plati račun. Te večeri prenoćio je u hotelu kod Radulovića i više se nikada nijesu vidjeli.
U Parizu Dada je sa Milom Jovanović iz Beograda dobio dva sina koji imaju majčino prezime, jer im se roditelji nijesu vjenčali. Dada je u Francuskoj boravio sa lažnim pasošem.
Danilo, stariji sin, rođen je 15. januara 1965. godine dobio je očevo ime, a Goran je rođen 17. januara 1966. godine.
Dada i Mila su se rastali u Parizu, ali su ostali u prijateljskim odnosima.
Mila, Danilo i Goran sada žive u Đenovi. Danilo ima kćer Petru, koja svakog ljeta iz Italije dolazi u Nikšić.
Odlomak iz knjige „Dada“ autora Maksima Vujačića
