PEČAT ZETSKOG KRALJA ĐORĐA BODINOVA VOJISLAVLJEVIĆA Reviewed by Momizat on . BUGARSKO - CRNOGORSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (VII DIO) -Povodom značajnog otkrića - Piše: Dragan B. Perović Prije nekog vremena u Bugarskoj je, pored već postoje BUGARSKO - CRNOGORSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (VII DIO) -Povodom značajnog otkrića - Piše: Dragan B. Perović Prije nekog vremena u Bugarskoj je, pored već postoje Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » PEČAT ZETSKOG KRALJA ĐORĐA BODINOVA VOJISLAVLJEVIĆA

PEČAT ZETSKOG KRALJA ĐORĐA BODINOVA VOJISLAVLJEVIĆA

BUGARSKO – CRNOGORSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (VII DIO)

-Povodom značajnog otkrića -

Piše: Dragan B. Perović

Prije nekog vremena u Bugarskoj je, pored već postojećeg pronađen još jedan olovni pečat zetskog kralja Đorđa, Bodinova sina . Iako je do nas dopro sa izvjesnim zakašnjenjem taj podatak je učinio da se podrobnije pozabavimo ličnostima i zbivanjima iz naše prošlosti o kjima imamo vrlo malo spomenika. S druge strane željeli smo da ovo otkriće pomogne da jedan od najstarijih crnogorskih  sfragističkih spomenika iz perioda Duklje – Zete dobije značaj koji mu pripada. Prvi poznati trag te vrste imamo u pečatu dukljanskog arhonta Petra, koji je vladao vjerovatno u vrijeme vizantijskog cara Vasilija I (867-886), pod čijim se formalnim suverenitetom tada nalazila Duklja. Zbog toga nam se čini još vrijednijim olovni pečat zetskog kralja Đorđa jer pripada periodu kada se Zeta (Duklja) nalazila na vrhuncu svoje moći i zauzimala najveći prostor, a istovremeno je vezan za ime kralja Đorđa pod čijom upravom počinje slabljenje uticaja Zete do njenog konačnog pada. Ovo je, u stvari, drugi ovakav pečat koji je pronađen u Bugarskoj. Nažalost, prvi nalaz Đorđevog pečata, o kome je naučnu javnost obavijestio Todor Gerasimov daleke 1938. godine, služio je više kao dokaz uz, ionako oskudne,podatke o Đorđevoj vladavini. Mi ćemo opis “njegovog” pečata koristiti uporedo sa opisom novootkrivenog pečata, da bi dali potpuniju sliku ovog sfragističkog spomenika.

Novine-Konstantin_Bodin

Dukljanski kralj Konstantin Bodin Vojislavljević
Kako nas obavještava Jordanka Jurukova, za koju je “otkrivanje svakog novog istorijskog spomenika iz tog perioda-XI vijeka,značajan doprinos našoj (tj.bugarskoj-primjedba naša) srednjevjekovnoj istoriji”, olovni pečat je pronađen u selu Krepost, i Haskovskom okrugu i sada se nalazi u privatnoj kolekciji u gradu Krdžali. (Pečat o kome je pisao T. Gerasimov nalazi se u numizmatičkoj zbirci Nacionalnog arheološkog muzeja u Sofiji, a pronađen  je u okolini Borisovgrada- danas Prvomaj.) Pečat je prilično dobro očuvan, pa se može opisati do najmanjih pojedinosti. Ima nepravilnu mnogougaonu formu, koja pravi ovalan oblik, sa dimenzijama 31×20 mm. Na “licu” pečata nalazi se lik sveca (ovdje sv. Đorđa) u ratnoj opremi. U desnoj ruci “svetac” drži mač oslonjen na rame, dok u lijevoj drži štit položen uz lijevu nogu. S obje strane  ovoga lika vertikalno je izgraviran natpis grčkom azbukom () АГИОС ГEΩРГИО (С) (АГИОС) -  sveti) koji nam pomažu da shvatimo da se radi o liku sv. Đorđa.
Na drugoj strani pečata (reversu) nalazi se natpis na latinskom jeziku, u četiri reda: GEOR (gius)/REGIS/BODIN/FILIVIS (Đorđe/kralja/Bodina/sin). Slova G i D  su kurzivnog tipa. Ovaj dio pečata otkriva nam samo ime vlasnika, bez ikakve titule (sem ako to nije “sin kralja Bodina” o čemu ćemo kasnije govoriti), bez datuma, ili nekog drugog podatka  koji bi mogao da nam olakša posao oko utvrđivanja vremena postanka pečata i mjesta njegove izrade. No i sami ovi natpisi uz pomoć drugih istorijskih podataka mogu nam kazati dosta i olakšati  da shvatimo zašto su do sada  ovi pečati pronađeni samo u Bugarskoj, a ne negdje drugdje.
O Đorđu imamo podatke u ljetopisu popa Dukljanina! i to iz vremena kada je vladao Zetom (Dukljom),u stvari, kao eks kralj: prvi put 1114-1118. godine i drugi put 1125-1131. Zbog toga će nam u ovom slučaju više pomoći podaci koji se odnose na njegovog oca Konstantina Bodina i na period u kome je on živio i vladao Zetom.
Prvo što pada u oči jeste da je Bodin postao poznat po svome ličnom (slovenskom), a ne krštenom imenu (Konstantin) kako je to bio slučaj sa najvećim brojem vladara toga doba. Pripadao je je dinastiji Vojislavljevića čiji je prvi predstavnik knez Vojislav obezbijedio trajno mjesto u našoj istoriji značajnom pobjedom nad Vizantijom 1042. godine kod Tuđemila čime je omogućio da Duklji (od toga  vremena se pominje i ime Zeta za Duklju) prvoj od južnoslovenskih kneževina, bude priznata nezavisnost od strane Vizantije. Tada počinje kulturni i vojni uspon Duklje. Vojislava nasljeđije sin Mihailo koji dalje radi na učvršćenju pozicije svoje države. Kako je to vrijeme nakon raskola hrišćanske crkve (1054), to Mihailo nastoji da u Zeti – Duklji ojača i crkvenu organizaciju. Zato se okreće Zapadu osjećajući da preko jake crkve može dobiti i kraljevsku krunu. U svojim nastojanjima djelimično je uspio, jer je od pape Grgura VII, 1077/78. dobio kraljevske znake (kao rex Sclavorum). No i to je bilo dovoljno da poraste značaj Zete u ondašnjem južnoslovenskom svijetu. Kakva je i bez toga bila njena uloga i uticaj najbolje svjedoči podatak da se slovensko stanovništvo, koje je u Vizantiji 1072. godine podigao ustanak, za pomoć obratio zetskom kralju Mihailu. Kao ispomoć Mihailo je poslao odred od oko 300 vojnika kojim je komandovao njegov sin Bodin. U prvom naletu Bodin je imao uspjeha, tako da je sa svojim dijelom ustanika (iako je ranije bio izabran Đorđe Vojteh) i krunisali ga za „cara Bugara“ mijenjajući njegovo ime Konstantin u Petar (Petrislavu), koji se našao u teškom položaju. Do glavnog sukoba sa vizantijskim snagama došlo je na Kosovu, gdje je Bodin zarobljen, čime je ustanak ugašen. Bodin je odveden u zarobljeništvo – prvo u Carigrad, pa u Antiohiju.
Diplomatskim igrama , potpomognutim unutrašnjim nemirima u Vizantiji, Bodin je uspio da se izbavi zarobljeništva. Rano uključen u državni život, nakon preuzimanja vlasti u Zeti (oko 1081g) poslije Mihailove smrti, pokazao je mnogo vještine i političke okretnosti. Sredio je unutrašnje prilike što mu je omogućilo da slobodno provodi spoljnu politiku. Imao je sluha za previranja i taktizirao je između Vizantinaca i Normana koji su sve više nadirali i potkopavali već poljuljanu vizantijsku državu. Po vladarskom običaju vezu sa Normanima učvrstio je ženidbom sa Jakvintom, ćerkom vođe normanske stranke u Bariju, Arkiricom.
Želeći da obezbijedi zaleđe Bodin je osvoijo Rašku i Bosnu, koje su se nalazile pod velikim uticajem  Vizantije. Kao namjesnike u Raškoj je postavio “dva župana iz redova svojih dvorjanika: Vukana i Marka, koji mu se zakunu da će oni i njihovi sinovi biti naročiti privrženici njemu i njegovim sinovima ili nasljednicima”. I u Bosni je postavio klevetnika – kneza Stevana . Od Normana je dobio na upravu i Dračku oblast, da bi na kraju svoja osvajanja zaokružio zauzimanjem Dubrovnika (u kom je sagradio kulu). U okviru ovih ratnih uspjeha koji su donijeli znatno proširenje države, izdvaja se jedan potez diplomatsko-političke prirode. To je dobijanje samostalne barske mitropolije. Bodin se obratio protu papi Klimentu III i od njega 8.I 1089.gidine dobio bulu u kojoj se kaže “da papa šalje palij dukljanskom nadbiskupu Petru na molbu kralja Bodina i podiže mu biskupije: Bar, Kotor,Ulcinj,Svač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju sa svim samostanima, kako dalmatinskim, tako i grčkim i slavenskim.
Dvadesetih godina XI vijeka, poslije velike ofanzive koju je preuzeo “romejski”(vizantijski) car Aleksije Komnin protiv Zete i Raške, Bodin je ponovo zarobljen. Kao i ranije i ovoga puta se vješto ozvukao i povratio na prijesto u Skadar, koji je bio uzdrman unutrašnjom dinastičkom borbom. Ta trvenja su kulminirala nakon Bodinove smrti (oko 1108.g.) i u nima su pored Raške, koja je preko rodbinskih i drugih veza imala dosta, pristaša u Zeti, glavne okršaje za vlast vodili propadnici travunijske grane Vojislavljevića i Bodinova udovica kraljica Jakvinta sa sinom Đorđem. Nakon korišćenja oprobanog arsenala feudalnih sredstava u borbi za vlast (intrige,naručena ubistva, trovanja) Đorđe je došao na prijesto 1114. godine. Bio je to prvi period njegove vladavine koji je trajao do 1118. godine. Kako privrženost određenoj politici i savezništvu nije bila jača strana feudalnih država , to su se u tom periodu, poslije sukoba oko vlasti, našli zajedno Raška i Zeta protiv strogoga neprijatelja Vizantije, koja je na kraju prevladala i zbacila Đorđa i na njegovo mjesto dovela Grubešu (1118-1125). Iz toga doba imamo dva veoma značajna dokumenta vezana za ime kralja Đorđa Bodinova Vojislavljevića. To su u istorijskoj nauci tzv. lokrumski falsifikati. Na Lokrumu je postojao benediktinski samostan u čijem se vlasništvu nalazila crkva sv. Marina sa imanjem u Šumetu (okolina Dubrovnika) što je dobijeno kao poklon 1100. od kralja Bodina. Kako im je to vlasništvo osporavano, to je prvo sudija Grdo 1114. za vrijeme Đorđeve vladavine dosudio ovaj posjed sa crkvom benediktinskom samostanu, da bi tu presudu svojom poveljom potvrdio kralj Đorđe (Đurđe) 1115. godine:
“Đurađ po milosti božjoj kralj sa mojom majkom gospodaricom kraljicom Jakvintom i mojim rođakom Gradom potvrđujemo da dajemo crkvu svetoga Martina manastiru svetog Benedikta zvanog Lokrum a koju su već bili dali naši očevi i gospodari sa svim što joj pripada potvrđujemo da stalno posjeduju to nasljedstvo kako su dali naši preci da niko od naših rođaka ne pomisli da se tome suprostavi, a ako bi to neko pokušao neka se iskali nad njim sržba božja i njegovih izabranika.
Ja A (ndrej) opat samostana svetih mučenika Srđa i Vukha napisah po nalogu gospodina kralja u prisustvu arhiepiskopa P(etra) i drugih dubrovačkih plemića, mjeseca avgusta, indikta VIII”
J. Lučić smatra da nije bilo „ potrebe da lokrumski redovnici u drugoj polovini XIII sr. falsificiraju isprave za dokazivanje svoga prava zemljovlasništva koje im je 1193. neosporno priznato. Prema tome tzv. isprave kralja Bodina, sudaca Grda i Boleslava i kralja Đurđa sastavljene su u XII st. s time da su neki anakronični izrazi mogli biti umetnuti kasnije”.
Đorđe, koji je utočište našao u Raškoj prikupio je snage i uz pomoć Rašana pobjedom kod Bara ponovo preuzeo vlast u Zeti od 1125-1131. Slično kao i Zetu i Rašku su razdirale unutrašnje protivurječnosti. Sa vlasti je zbačen Uroš I i Đorđe je sa vojskom pohitao “u Rašku, pa je oružjem zadobije i poplijeni” izbavio Uroša iz zatvora i postavio ga za Župana Raške (1126. godine). Za to vrijeme su se konsolidovali njegovi protivnici i uz pomoć Vizantije konačno ga porazili 1131. godine. Detaljnijih svjedočenja o njemu nakon toga vremena nema osim da je (vjerovatno oko 1137. g.) zarobljen i odveden u Konstintnopolj (Carigrad) gdje je i umro.
Ovaj kratki istorijski pregled pomoći će nam da odgovorimo na pitanja koja se nameću povodom ovih pečata. U prilog značaju ovih spomenika i mjestu koje bi zauzimali u istoriji sfragistike ( i ne samo nje) govori više momenata. Jedna od najvažnijih stvari je da u istorijskoj nauci nema ništa ubjedljivije od sudskih dokumenata  o dukljansko-zetskom periodu crnogorske prošlosti, pa stoga zaslužuju podrobniju analizu. Osim natpisa i lika sveca na pečatu nema nikakvih drugih podatka, pogotovu onih vezanih za vrijeme , pa i mjesto nastanka.     Natpis na reversu, Đorđe (kralja/Bodina/sin), može nam pomoći da približno odredimo te i druge podatke, a na prvom mjestu nam otkriva da Đorđe nije samostalni vladar, i da je to vrijeme kada Bodin još uvijek vlada. Ako se zna da je vrijeme Đorđeva rođenja oko 1082. godine, to se može pretpostaviti da su ovi pečati iz vremena njegova punoljetstva, dakle od 1100/1102, pa do 1108 (vremena Bodinove smrti).
To što uz svoje ime nije upotrijebio titulu princa ili neko drugo zvanje može značiti da je “kralja Bodina sin” imalo veći značaj nego bilo kakva titula (pa na neki način ispada da je to titula),što je i razumljivo kada se zna položaj kraljevine kojom je Bodin upravljao. Iako (po Dukljaninu) Đorđe nije bio najstariji Bodinov sin vidi se da je rano ušao u državničke poslove koji nijesu bili ograničeni samo na teritorije koje su bile u neposrednoj interesnoj sferi. Nažalost, nema ni jednog dokumenta ovjerenog ovim pečatima, ali je zanimljivo što su dosad jedini poznati primjerci nađeni na jednom uskom prostoru, u gornjem toku rijeke Marice u podnožju Istočnorodopskog masiva. Tu se krajem XI, odnosno počerkom XII vijeka nalazila Filipo(po)ljska tema, pod upravom Argirosa Karadže. Može se pretpostaviti da je Bodin održavao veze sa svojim pristalicama koji su se nakon propasti ustanka (1072.god.) raspršili po Vizantijskom carstvu. Ako nam je na izvjestan način natpis u četiri reda GEOR (gius) REGIS/BODIN/FILIVS pomogao da vrijeme njegove izrade situiramo u doba od početka Đorđeva punoljetstva do Bodinove smrti on nam može i poslužiti za pretpostavku da je mjesto njegove izrade Skadar koji je bio administrativni i kulturni centar kraljevine. U njemu su pored Bodina stolovali i tu sahranjeni u crkvi sv. Srđa i sv. Va(k)ha zetski vladari Mihailo, Dobroslav, Vladimir, Gradihna. U Skadru su se prelamali uticaji istočne i zapadne kulture, a izrada ovih pečata može to potvrditi.
Poslije toga moramo istaći da sem starosti i istorijskog značaja, ovi pečati imaju još jednu osobinu koja ih čini izuzetno vrijednim. To je pripadanje grupi tzv. “dvojezičnih pečata” koji čine najređu grupu  sfragističkih spomenika (podvukao D.P.). Taj naziv dolazi od toga što je na aversu upotrijebljeno grčko, a na reversu latinsko pismo. Grčki jezil je korišćen za natpise koji su sadržavali imena Bogorodice, Hrista ili pak sveca zaštitnika (koji je pripadao pravoslavnoj crkvi) i dolazili su oko izgraviranog lika.
Na drugoj strani, latinskim jezikom dolazilo je ime vlasnika sa titulom i dužnostima. Ovakvi pečati, koliko je poznati javljaju se samo još kod normanskih prinčeva na Siciliji.

Novine-Konstantin Bodin pecat

Pečat zetskog kralja Đorđa
Grčki jezik na Đorđevom pečatu, kako i  Jurukova s pravom smatra, mogao je doći pod uticajem Vizantije, to jest ugledanjem  na njenu državnu administraciju i uzimanjem za sveca-zaštitnika (vjerovatno zbog svog imena), sv. Đorđa iz pravoslavne crkve. Upotrebu latinskog jezika uslovljava nekoliko momenata . Prvi je da njegovo korišćenje “u zvaničnim dokumentima – olovnim pečatima Đorđa, predstavnik Bodinove dinastije, je izraz bliskih teritorijalnih  i političkih kontakata Duklje s italijanskim republikama po Jadranskoj obali” (značajna je uloga Venecije koja je pomogla Bodinovom oslobođenju iz zatočeništva). Drugi važan momenat je dobijanje samostalnosti za barsku biskupiju od pape, i na kraju, možda najvažniji faktor, uticaj kraljice Jakvinte, koja je Normanka, preko koje su stizali jezik i kultura prekomorskog naroda. “Posmatrani u takvom svijetlu, pečat Đorđa Bodinova se javljaju kao materijalni dokazi za složenu politički i porodičnu situaciju, i kojoj je on živio i izrastao”.
Sama izrada pečata pokazuje da je graveru (ili graverima) bila bliža vizantijska tradicija. Na prvom mjestu to se vidi po izradi lika sv. Đorđa sa svim ikonografskim podobnostima, pa savršeno pravilno ispisivanje natpisa na grčkom jeziku. Sa druge strane, u natpisu na latinskom jeziku imamo nekolike nepravilnosti koje potvrđuju da je graveru bila bliža istočna tradicija. U četrovorednom natpisu GEOR (gius)/ REGIS/BODIN/FILIVIS, slova D i D su kurzivnog tipa. Forma slova N je nepravilna i malo razlivena. Slovo S u REGIS i FILVIS su nalik na grčko slovo (Σ sigma(S). U grčkom su se pri pisanju imena i titula koristile titule i graver ih je po navici stavio iza riječi REGIS i BODIN iako su one u potpunosti napisane.
Sve ovo pokazuje da su se u zetskoj državnoj upravi miješali istočni i zapadni uticaji. Zaboravljanje ovog sigilografskog spomenika iznova nas vraća na jedan drugi problem, a to je naučno valorizovanje prošlosti, na što ne bi moralo da se podsjeća, da one koji bi podrobnije time trebalo da se bave, više ne interesuje kretanje kroz razne mitove nego bavljenje faktima.

About The Author

Number of Entries : 1085

Leave a Comment

Scroll to top