MORE NA STOLICI Reviewed by Momizat on . Kamenčić u mozaiku odrastanja (ili kako sam u Nikšiću, između trpezarijskog kredenca i kauča, učio da plivam) Piše: Petar Milatović Zvono se oglasilo dva puta, Kamenčić u mozaiku odrastanja (ili kako sam u Nikšiću, između trpezarijskog kredenca i kauča, učio da plivam) Piše: Petar Milatović Zvono se oglasilo dva puta, Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » MORE NA STOLICI

MORE NA STOLICI

Kamenčić u mozaiku odrastanja

(ili kako sam u Nikšiću, između trpezarijskog kredenca i kauča, učio da plivam)

IMG_20181223_140624

Piše: Petar Milatović

Zvono se oglasilo dva puta, kratko, a ulazna vrata gromoglasno su se otvorila. Ubrzo se čula voda iz slavine u kupatilu. To je bio on, moj otac. Uvijek je tako ulazio. Higijena je pola zdravlja, čuli smo ga često, a onda bi naveo neki od brojnih stihova Čika Jove Zmaja posvećenih toj temi. Ništa neobično, bio je profesor maternjeg jezika i književnosti i često je koristio primjere iz literature.

Hrupio je u dnevnu sobu ozbiljnog lica, ni brk mu se nije pomjerio u osmjeh dobardana. Dok je majka provjeravala da li je supa u loncu dovoljno vrela da je iznese na sto, on je skinuo sako odijela okačivši ga o naslon stolice u ćošku. Preko njega nehajno je stavio mašnu na lastiš. Da mu sve bude pri ruci kad krene na poslijepodnevnu nastavu. Zavrnuvši rukave košulje, sjeo je tamo gdje uvijek sjedi, u čelo stola. Preko puta, na drugom čelu stola, sjela je baba. Nas četvoro – mlađi brat, dvije još mlađe sestre i ja – smjestili smo se sa strane. Majka je sačekala da svi sjednemo i počela da iznosi tanjire. Ona će jesti kasnije, kad mi završimo.

Otac je pozvao da i ona privuče stolicu. Ručaćemo kasnije, rekao je, prvo moramo nešto da se dogovorimo. Opet njegov kućni savjet, huknula je majka i poklopila lonac sa supom. Mi ostali smo ćutali. Naše je da slušamo. I slušali smo.

- Svi smo, dakle, prisutni – krenulo je predavanje. – Vrijeme je da se dogovorimo šta ćemo ovog ljeta. Uskoro će raspust. Peća i Bobo završavaju sa školom. Vjera i Vesna još nemaju te obaveze. Ja ću zbog sjednica nastavničkog vijeća morati da budem u školi još neko vrijeme. Mama i Zorka su ovdje.

Za trenutak je zastao, ispod brka mu se iskralo nešto nalik na osmjeh:
- Predlažem da ove godine idemo na more – glas mu je poprimio nešto nalik na svečarski ton. – Maloprije sam sreo komšiju Mila i on mi je obećao da će nam pozajmiti šator čim se oni vrate s ljetovanja. To je onaj veliki, vojnički. Moći ćemo svi da se komotno smjestimo…

Mi, djeca, ciknuli smo gotovo uglas. Vesna, najmlađa, pet godina, zapljeskala je. Baba je i dalje spokojno ukrug okretala palčeve ruku položene na sto. Kao najstariji, uzdanica kućnog podmlatka, sa zebnjom sam poglednuo prema majci koja je zbog nas četvoro napustila posao. Ona je uvijek govorila poslije oca i uvijek imala neka pitanja kojima se on baš nije radovao. Tako je bilo i ovog puta.

- Pod šator? Na čemu ćemo da spavamo? U čemu ćemo da kuvamo? Sedmoro nas je…doručak, ručak, večera…Lako je komšiji, on je oficir, porodica mu je vojnički vaspitana. Naučili sa šatorom i pod šatorom…- zagranala je rukama moja majka.
Sad su se naši, dječji, pogledi okrenuli prema ocu. Baba je palčeve vrtjela na drugu stranu. Ocu se malčice podigao desni brk, oči postale tanka položena linija. NJegov kažiprst podsjetio me je na debelu uspravnu.

- Zorka – kazao je – to je tvoj zadatak, tvoj i mamin. Imate vremena sve da smislite i organizujete…I nemoj u za porodicu važnim stvarima da mi se uvijek suprotstavljaš. Dogovaramo se o svemu…Idemo na more i tačka. Evo sad ćemo da glasamo. Ko je za to da idemo na more? Mama, ostavi te palčeve i digni ruku…
Baba se trgla, glednula lijevo-desno i podigla ruku ne savijajući palac. Prije nego što se očev pogled zakovao za moje oči, ruka mi je već mlatarala iznad glave. Brat i sestre podigli su obje ruke. Očevo lice zatalasao je osmjeh.

- A gdje si mislio da idemo da stavljamo taj đavolji šator? oglasila se majka nemoćno prekrstivši ruke preko grudi.

- U Ulcinj. Rekao mi je komšija da je najbolje na onom rtu iznad Male plaže, u borovoj šumi ispod hotela „Jadran“. Hladovina je, plaža blizu a ni pjaca nije daleko – odgovorio je kao da je bio zagledan u onu pučinu Šantićeve „Veče(ri) na školju“.

I majka je, gledajući prema šporetu, podigla ruku. Opet jednoglasno, pomislio sam i prisjetio se da su očevi predlozi uvijek, ama baš uvijek, jednoglasno usvajani u našoj kućnoj zajednici. Nijesam znao kako je to izgledalo kod njega u školi, predavao je u srednjoj a ja završio treći osnovne, posebno ne na sjednicama nastavničkog vijeća. No, nije važno, moj otac je u našoj kući uvijek bio u pravu.

Te noći dugo nijesam mogao da zaspim. Već sam pljuskao po moru, ronio, plivao. A onda mi se stomak zgrčio od straha. Pa ja ne znam da plivam, ni ja ni bilo ko od nas. Za oca nijesam znao, nikad o tome ništa nije pričao. Šta ću na more kad ne znam da plivam, užasnuo sam se i pobjegao u san okupan znojem. I on je bio slan, taj san, ali bez mirisa mora.

Ujutro je otac već bio u školi, majka je nešto tražila po ormarima, možda ono što će nam trebati za ispod šatora, dok je baba ljuštila krtolu za ručak. A ja i dalje nijesam znao da plivam. Kad sam pribrao hrabrost da se požalim majci šta me muči, rekla je da ne brinem, naći će neki šlauf i gotovo. Pogledala me je u nevjerici kad sam je pitao gdje to misli da nabavi sedam šlaufa, za svakog po jedan. Onda se nasmijala i rekla da će naći neku kamionsku ili, još bolje, traktorsku gumu pa da svi možemo da se okačimo o nju. Nimalo mi se nije dopala slika koju sam zamislio. Šta ako onaj nasmijani Rus, onaj Gagarin koji je u aprilu obletio Zemlju, opet ode gore pa nas sve sedmoro vidi na jednoj gumi? Ne mora da se smije baš na naš račun. Riješio sam da to kažem ocu. On će to znati, profesor je, mora da zna kad propituje druge da li znaju ono što ih pita. Baš ću da vidim da li će on da zna ono što ću ja da ga pitam.

Dva puta kratko, vrata, šum vode…eto ga. Bučan kao uvijek. Ovog puta osmjeh mu je izjednačio brkove s linijom ušiju. Šta je sad? Sako je već na stolici, mašna je skliznula na pod…Na mjesto rezervisano za tanjir sletjele su novine. Znam da je „Borba“, pretplaćen je na nju, broj pregratka 84 u prodavnici na trgu, koliko sam samo puta morao po nju, ali ne vidim ona velika crvena slova na prvoj strani. Nekako je čudno presavijena. Sad ću da ga pitam ono na šta se spremam cijelog prijepodneva.

Nijesam stigao, opet je on prvi počeo. I ovog puta pozvao je majku da skrajne šerpu na kraj šoreta i da nam se priključi za stolom. Šta li je sad na dnevnom redu, pitam se a sve mislim koje mjesto da ugrabim na onoj gumi za plivanje a da ne ispadnem s nje.

- Svi smo na okupu i zajednički moramo da riješimo novonastali problem – počeo je novi vanškolski čas. – Dakle, evo o čemu se radi. Svi znamo, dogovorili smo se i glasali, da idemo… gdje? Tako je, idemo na more. A šta se na moru radi?

Majka je odmahnula rukom i već krenula prema šporetu, ali je zaustavio očev pogled. Baba je očima plavim kao grumen vinogradarskog plavog kamena šarala po vešu postrojenom na žici balkona. Mi, djeca, smo ćutali, nijesmo pitali jer je naše bilo da odgovaramo kad nas pitaju. Sad nas je otac, profesor, pitao.

Ugrizao sam se za usnu i odlučio da ja, porodična nada, moram da odgovorim.

Na moru se kupa – procijedio sam.

Tačno. Ali se češće kupamo kući u kadi, je l?

Jeste, ali kako ćemo tamo da se kupamo kad ne znamo da
plivamo?

Naravno da ne znate i to je problem koji moramo da riješimo – rekao je i nadlanicom lupio po „Borbi“ na stolu.- Rješenje problema je ovdje. Gledajte!

Gledao sam i ništa nijesam vidio. Samo neki isprani papir, sitna slova i crteži bledunjavi ko moje lice kao kad sam se ono najeo zelenih trešanja pa povraćao. Kakve sad pa ovo ima veze što ne znamo da plivamo? A možda su to novine da bismo u njih umotali onu gumu kad je budemo nosili na plažu? I brat i sestre gledaju bijelo u sivkastu hartiju, baba je prešla na provjeru dužine noktiju na rukama. Majka? Ona opet odmahuje glavom.

Šta to radiš ovoj đeci, jadan ne bio? – pita oca ispotiha, strepi od njegove povremene prijekosti kad mu se neko usprotivi. Ovo će da nam pomogne da riješimo problem – kaže mirno. -

Od ovog broja „Borba“ počinje da objavljuje Malu školu plivanja. U slici i riječi. Sve je nacrtano i potanko objašnjeno. Na nama je da zasučemo rukave, podignemo nogavice i krenemo u školu. Zorka, zar si zaboravila da je Lenjin stalno govorio „Učiti, učiti i samo učiti“. I bio je u pravu jer uvijek imamo šta da naučimo. Šta kažete? Slažete se? Dobro, počinjemo odmah poslije ručka, da ne dangubimo.

Od navale uzbuđenja prvi sam ispraznio tanjir. Brat i sestre odmah za mnom. Gledao sam oca i nervirao se što mu kašika tako sporo putuje. Jeo je mirno, kao da je pred njim nedogled „pučine plave“. Ni baba nije žurila. Ona se odavno ugnijezdila u nekom svom vremenu. Majka je u kuhinji mrmljala sebi u bradu. Oću da plivam, oću… vrištalo je sve u meni. Neću više da jedem dok ne naučim da plivam.

Kad je i majka završila s jelom i na stolu ostala samo činija s jabukama, otac je zgrabio „Borbu“ i sjeo na kauč. Svi smo ćutali dok je on zamišljeno proučavao onu bledunjavu stranicu novina. Kad ćemo već da počnemo? Proći će nam raspust u čekanju, zakasnićemo na more. Tišinu je probušila baba otvarajući vrata balkona. Istog trenutka otac je odložio novine i rekao:

Mama, ostavi taj veš. Krećemo. Počinje prvi čas. Razmaknite stolice, pomjerite sto do balkona. Ajde i ti, Zorka, sudove možeš poslije. Kakva je trka nastala među nama, dječurlijom! Stolice su začas pribijene uz zidove. Sto smo pomjerili otac i ja, dok nas je majka, nijemo odmahujući glavom, posmatrala iz kuhinje s rukama na kukovima. Baba je pokušavala da pogledom kroz okno provjeri da li je veš suv. Dotad nijesam znao koliko je prostrana naša dnevna soba. Brat i ja bismo mogli na goliće.

- Dobro je. Sad stolice vratite i postavite u dva reda, po tri s obje strane – kazao je otac koji mi je tog trenutka ličio na profesora fiskulture a ne maternjeg. – E…ne tako… Više prostora između njih. Nasloni moraju da budu okrenuti prema zidu… Taaako.

Otac se ponovo zadubio u novine, povremeno bacajući pogled na stolice. Šta li nas sad čeka? Kakve veze imaju stolice i more?! Možda njih zajašemo do Ulcinja, ono „điha, điha, četri noge..mi idemo na daleke pute“? Sestre su nešto poluglasno čavrljale, plavooki brat gledao je bijelo u luster. Majka i baba u istoj malopređašnjoj pozi.

- Sad neka svako stane pored jedne stolice – konačno je rekao. – Peća i Bobo će na prve dvije, Vjera i Vesna iza njih a na začelju mama i Zorka. Legnite stomakom da vam ruke i noge budu slobodne. Ajmo polako…Šta čekate vas dvije? Iako odavno nijeste djeca, ne znate da plivate. To je u našem društvu sramota, ali mi ćemo to, počev od danas, da ispravimo. Je l’ tako?

Već sam stomakom sjeo na stolicu i, pošto mi je vazduh pobjegao, nijesam imao daha da se odmah saglasim. Brat i sestre su stenjali pokušavajući da se što udobnije smjeste. Začelje nijesam vidio, ali sam zato čuo majku:

- Jesi li ti jeo bunike? – jeknula je. – Dobro što oćeš đecu da učiš, al đe nađe nas dvije?!

- Svi moraju da znaju da plivaju. Ako gradimo pravedno društvo, a gradimo, moramo svakoga dana bar nešto da naučimo. Tako i vi da plivate. Šta misliš, Zorka, zašto postoje one večernje škole za odrasle? Sad ćete vas dvije da budete kao neko večernje odjeljenje, da naučite da plivate kad nijeste dok ste bile mlađe. Sad i vi na stolice – bio je izričit glas razrednog, pardon, kućnog starješine.

Duvajući kroz nos, majka je u nemoći vrtjela glavom. Moj otac je uvijek morao da bude u pravu i moja majka je to dobro znala. Zbog mira u kući nije mu se previše opirala. Sada je, prije nego što je stomakom zagrlila stolicu, skočila kao oparena i krenula prema izlaznim vratima.

Gdje ćeš, Zorka, nećeš valjda da bježiš s časa?

Ma kakvo te bježanje snašlo! To ti tamo po svojoj školi provjeravaj. Odoh ja da zaključam vrata, da neko ne naiđe i vidi nas ovako. Da nam se poslije ne smiju u ulici i gradu.

Smijali bi se samo oni koji nikad ništa nijesu voljeli da uče – dodao je otac i okrenuo se nama koji smo se već kočili na stolicama. – Požuri, počinjemo. Mama, možeš li? Dobro, svi smo na broju. Sad gledajte ovamo..

Kakvo jadno gledanje! Jedva sam uspijevao da, ukrućen na stolici, držim glavu podignutu. Ipak sam vidio. Stajao je ispred nas uvlačeći stomak i nadimajući prsa, onda je, kao da se moli, on stari partijac, priljubio dlanove primakavši ih do ispod brade. Potom je lagano počeo da ispravlja ruke i kad ih je potpuno ispravio, krenuo je da ih u širokom luku vraća u prvobitan položaj. Jednom pa još jednom. Prije svakog početka „veslanja“ glasno srkanje vazduha nadima mu pluća. Otac uživo raste pred mojim očima.

Nadam se da ste svi vidjeli šta sam radio. To ćete sada da ponovite – važno je rekao. – Znači, prvo stavite dlan na dlan, duboko udahnite i krenite rukama, otvarajući dlanove…Ovako…Vesna ne tako, ispruži ruke do kraja – ponovljenim pokretima pratio je glas. – Zorka, širi zamah, nije ti to varjača za miješanje kačamaka. Dobro je, mama, samo malo življe, ne možeš po moru ko da pleteš džemper, potonućeš.. Ajmo sad još jednom, samo brže i šire. Bobo, nemoj da zvijeraš okolo, usredsredi se na zadato…Tako…Sad još jednom…Dobro, dosta. Sjutra nastavljamo. Peća, ti pođi po „Borbu“, nemoj slučajno da je izgužvaš ko što umiješ…

Sjutradan, tačno u deset, kad su u naš grad stizale novine, bio sam prvi u redu pred prodavnicom. Zgrabio sam našu „Borbu“ i odjurio kući. Zavukao sam se u sobu i grozničavo tražio ono zbog čega sam cijele noći nestrpljivo iščekivao jutro. I našao sam. Bilo je na pretposlednjoj stranici, odmah ispod sporta, u donja tri stupca. U vrhu je pisalo „Mala škola plivanja“, u zagradi broj dva, a ispod naslov „Rad nogu“. Sitni crteži i još sitnija slova. Ufff. Prvo što sam upamtio bilo je pominjanje žabe, odnosno njenih nogu. Ono, radite nogama kao što to žabe rade. A gdje sam to mogao da vidim kako žabe plivaju, uvijek sam mislio da one znaju samo da rone. Ali, što je govorio moj otac…učiti, svakog dana nešto naučiti. I naučio sam, sam u sobi dok su majka i baba bile u kuhinji.

Jedva sam dočekao da poslije ručka poređamo stolice, smijuljujući se u sebi dok je otac bio zadubljen u novine, u onaj tekst na pretposlednjoj strani. Biću najbolji na času, ono ko kad đaci unaprijed nauče lekciju pa se prave važni više pred drugovima nego pred učiteljem.

Ajmo, počinjemo – rekao je otac. – Polako, Peća, još nijesmo počeli. Šta to radiš s nogama? Vidi, vidi…pa to je baš ko u novinama. Jesi li ti to već vježbao? Dobro, odlično. Sad pomjeri stolicu naprijed i pokaži ostalima kako se to radi. Taaako. Vi ostali ga pažljivo gledajte a ja ću da kontrolišem. Dooobro. Zorka, nemoj da gunđaš, džabe trošiš vazduh. Mama, ajmo malo življe…

O kako sam bio ponosan što ko prvjenac porodičnog podmlatka najbolje napredujem. Samo da se dokopam mora, svima ću da pokažem. I trećeg dana bio sam prvi pred novinarnicom. „Borba“ je sad pisala (i crtala) o tome kako uskladiti pokrete ruku i nogu. Uslijedila je priča o pravilnom disanju i ja sam to, kad me niko nije vidio, vježbao u kadi. Sve duže sam mogao da držim glavu potopljenu u vodu, često pun ko mjehur. A onda mi se sva priča rastočila poput probušenog mjehura. Kako? Ovako.

Na zidu koji je dijelio našu zgradu od dvorišta, zbornom mjestu nas iz Carodušanske ulice (mada se sad zvala Karađorđeva, svi smo bili i ostali „carodušanci“), povjerio sam drugu da sam naučio da plivam. Znao sam da on to zna, malo je stariji od mene, i da je naučio da pliva na Manitovcu, dijelu Zete izvan grada. A đe si ti naučio? Kod kuće. Kako? Na stolici. I ponosno mu rukama zamlatarao pred očima. Pogledao me je ko bubašvabu. Pa to je ženski, rekao je. Majko moja, noge su mi se odsjekle a lice počelo da gori. Muškarci plivaju muški, dodao je i ruke pripio uz butine i njima napravio krug iza leđa. Ovako, rekao je samouvjereno. Više mu nijesam pominjao plivanje.

Tog poslijepodneva umalo da dobijem batine na stolici. Umjesto da rukama, ko svih prethodnih dana na stolici, okrećem krug unaprijed, počeo sam da ih zabacujem otpozadi. Kako me samo otac pogledao. Svi ostali su se ukočili u iščekivanju šta će se desiti.

Šta to radiš? – pitao je profesor. – Jesmo li to vježbali svih ovih dana?

Ovo je muški, neću da plivam ženski – uspio sam jedva čujno da procijedim. Pokazao mi je drug koji zna da pliva…

Očeva ćutnja bilo je bolno duga, od nogare stolice do vječnosti, činilo mi se dok sam se na drvenom sjedištu kočio od straha. A onda me je njegov glas pogodio u oko:

To što si sad radio nećeš više, ne bar ovdje. To tvoje kobajagi muško plivanje vježbaj s tim tvojim drugom na drugom mjestu. Ovdje ćemo kako treba, kako u novinama pišu oni koji se u plivanje bolje razumiju od tog tvog druga. Jesi li razumio?

I više nego što je i naslućivao. Bio sam opet najbolji, tako mi se činilo, na predstojećim časovima na kojima smo uvježbavali pređeno gradivo koje smo učili iz te petodnevne Male škole plivanja.

***

Poslije petnaestak dana otišli smo na more, nalik pravim gabeljima. Otac je na leđima nosio šator, ja drvene šipke, brat kanape, majka i baba šerpe i pokrivače, sestre same sebe. Iz Nikšića smo krenuli vozom u 3.15 do Titograda, odatle ćirom do Plavnice, na obali Skadarskog jezera, onda parobrodom do Virpazara, pa ćirom uz i niz Rumiju, punih šest sati, do Bara gdje smo sačekali brod za Ulcinj. Šator smo postavili u boroviku ispod hotela „Jadran“ nešto malo prije ponoći.

Tek trećeg dana sam prvi put uspio da se održim na vodi Male plaže. Brat dvadesetak dana kasnije. Sestre su cijelo vrijeme bile zabavljene kulama od pijeska. Babu smo zakopavali u pijesak zbog reume. Majka je ulazila u vodu samo do koljena. Otac? On je naučio da pliva sljedeće godine.

***

Petar Milatović (1949), novinar, rođen u Beogradu, odrastao u Nikšiću (u zgradi na ćošku ulica Vuka Mićunovića i Karađorđeve, između OŠ „Ratko Žarić“ i Gimnazije „Stojan Cerović“, u sjenci Bedema i svjetlosti trake sportske šljake). Filološki fakultet završio u Beogradu. Od 1975. u kući „Politika“ profesionalno se bavi novinarstvom, prvo kao lektor pa novinar u „Politikinom Zabavniku“, zatim glavni i odgovorni urednik „Ilustrovane politike“ a poslednjih desetak godina radi kao zamjenik glavnog i odgovornog urednika „Zabavnika“. Kao novinar i urednik, sarađivao i sarađuje s mnogim časopisima na prostorima ONE Jugoslavije.

About The Author

Number of Entries : 1085

Leave a Comment

Scroll to top