CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (I DIO) Reviewed by Momizat on . -CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE- (I DIO) -U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i -CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE- (I DIO) -U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (I DIO)

CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (I DIO)

-CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE- (I DIO)

-U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśedavanja Bugarske Savjetom EU, održan je međunarodni skup, na kome je među učesnicima iz 15 zemalja bio i naš sugrađanin Dragan B. Perović. Od ovog broja prenosićemo izvode iz rada prezentovanog na skupu i tekstove koje se bave pojedinim temama i ličnostima od značaja za bogate kulturno-istorijske veze Bugarske i Crne Gore.

Piše: Dragan B. Perović

Povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśedavanja Bugarske Savjetom EU, u Sofiji, Bugarska, od 10-12. maja 2018. održan je međunarodni naučni skup, okrugli sto, čija je tema bila: „Bugaristika u Evropi – u sadašnjosti i budućnosti”. U radu konferencije, uz domaće, tj. bugarske, učestvovali su naučni radnici i predavači iz još 16 zemalja Evrope: Njemačke, Rusije, Austrije, Belgije, Francuske, Češke, Poljske, Moldavije, Ukrajine, Španije, Švedske, Grčke, Litvanije, Rumunije, Slovenije, i Crne Gore. Bila je čast i zadovoljstvo biti na skupu među toliko stranih učesnika, kao jedini sa teritorije bivše Jugoslavije, ako izuzmemo Sloveniju, čiji je predstavnik sa Univerziteta u Ljubljani bila Ruskinja Petra Stankovska. U sklopu naučne sesije bilo je organizovano i otvaranje izložbe „Dugogodišnja mudrost: bugaristika u Evropi”.

IMG_20180701_092408

Dragan B. Perović (printscreen „Živa Istina“ AntenaM)

Poseban dio kasnije ćemo posvetiti razgovorima koje smo imali i u kojima je iskazan nepodijeljen interes za Crnu Goru, njenu kulturu i savremena kretanja, uz želju za neposrednom saradnjom i komunikacijom sa našim institucijama. Tu je, na žalost, bilo i neugodnih slučajeva, jer se ispostavilo da naše institucije ne umiju da odgovore na dostavljene dopise o saradnji, a poseban problem je totalna neaktivnost diplomatskih predstavnika. Nije sramota ponoviti da su, kako su domaćini puno puta istakli, više o Crnoj Gori čuli i saznali kroz razgovore koje smo vodili za par dana moga boravka u Sofiji, nego za desetak godina od svih amabasdora Crne Gore u Bugarskoj. Uzgred, najveći dio nije ni znao da postoji ambasada Crne Gore u Sofiji (osim par njih, koji su to opet mojim posredstvom i sticajem okolnosti znali – kada su tamo putovali najviši državni rukovodioci Crne Gore, povodom čega sam ih molio da prisustvuju sastancima i razmotre mogućnosti privredne saradnje sa našom zemljom). Čudna je politika slanja isluženih kadrova da spokojno čekaju penziju u diplomatskim predstavništvima u inostranstvu i da im ništa ne remeti birokratsku tišinu. Po svoj prilici ni bugarska rješenja u odnosu na Crnu Goru nijesu srećnijeg tipa, no to je tema za nekog drugog.

Na skupu sam predstavio temu pod naslovom: „Bugarsko-crnogorske kulturne i druge veze u prošlosti, kao osnova za buduću kulturno-obrazovnu saradnju” („Българо – черногорските културни и други връзки в миналото, като основа за бъдещо културно-образователно сътрудничество“). Za čitaoce „Novina Nikšića” prenijećemo glavne izvode iz toga rada. Uz to, posebno ćemo prirediti tekstove koje se bave pojedinim temama i ličnostima od značaja za bogate kulturno-istorijske veze Bugarske i Crne Gore.

-Bugarsko-crnogorske kulturne i druge veze u prošlosti, kao osnova za . buduću kulturno-obrazovnu saradnju-

Uvažena gospodo, drage kolege, sa ośećanjem posebne časti i zadovoljstva prihvatio sam učešće na skupu koji se bavi razmatranjem položaja bugaristike u Evropi. Volio bih da moje izlaganje ima obilje podataka i predstava o trenutnom stanju bulgaristike u Crnoj Gori. Na žalost, aktuelne veze, uprkos nekim političkim proklamacijama, daleko su od onih kakve smatramo da bi trebalo i morale da budu.

IMG_20180701_092353

Očekivalo bi se, da u vrijeme velikog tehnološkog napretka i olakšane komunikacije, imamo sveobuhvatno razvijenu saradnju na obostrano zadovoljstvo. No, izgleda da je razvitak donio i zatvorenost, izolovanost u svoj svijet, pa smo zaboravili jedni na druge i na sve što nam je zajedničko i čini nas bliskim. Pažljivim razmatranjem vidi se da je u prošlosti bilo puno više primjera saradnje na kulturno-obrazovnom planu, nego što ih ima sada.Vjerujem i nadam da će ovi razgovori i susreti dati nove impulse i podstaći sve nas na konkretnije djelovanje.

Prošlosti se valja obraćati jedino kada služi za svijetle primjere i pouku. Svaka druga zagledanost u „svijetlu prošlost“ može izazvati probleme sa teškim posljedicama. Da bismo se usudili da ponudimo neke konkretne korake, podśetićemo se ukratko početaka i nekih najznačajnijih detalja bugarsko-crnogorskih kulturnih i drugih veza.

Izuzimajući mitsku i vanvremensku ljubav iz legende o Vladimiru i Kosari, zapisanu u Ljetopisu Popa Dukljanina, poznatom i kao „Kraljevstvo Slovena“, koju žele da baštine i drugi balkanski narodi, prve tragove tih neposrednih veza nalazimo još u XII vijeku. O tome nam śedoče dva pečata zetskog (crnogorskog) kralja Đorđa koji se nalaze u Bugarskoj. Inkunabule iz Obodske štamparije (1493/4), koja se nalazila kod Cetinja u Crnoj Gori i bila prva državna štamparija na svijetu, čuvaju se u Narodnoj biblioteci u Sofiji. Bugarske rukopisne knjige (srednjovjekovne) pronađene su prije tridesetak godina u crkvi sv. Trojice kod Pljevalja. Posebne veze između Bugarske i Crne Gore odvijaju se tokom XIX vijeka.
Tadašnja Crna Gora kao slobodarska zublja privlačila je sve narode koji su stenjali pod tuđinskim igom. Sva najveća bugarska revolucionarna i umjetnička imena imaju duboke veze sa Crnom Gorom. Sarađuju sa Petrom II Petrovićem Njegošem i knjazom Nikolom. Levski, izuzetni nacionalni junak, revolucionar, slao je svoje bliske saradnike Rakovskog i Karavelova na Cetinje da se uče crnogorskom borbenom iskustvu. Ništa manjeg značaja nijesu pjesnici Hristo Botev i Ivan Vazov. Hristo Botev (1849-1876) je dosta pisao o Crnoj Gori, do obožavanja. Sa jednim Crnogorcem, kapetanom Kujundžićem, htio je da zapali Carigrad. Kao političar i ustanik sa četom je upao u Bugarsku i započeo rat. Tada je i poginuo, a u njegovoj četi se nalazio Crnogorac Anton Strahilov, Podgoričanin, čija se slika čuva u muzeju Boteva u gradu Kaloferu.

Kod Boteva nalazimo razmišljanja o stvaranju južnoslovenske (kon)federacije. Slične stavove o tome nalazimo u crnogorskoj štampi toga vremena, „Crnogorcu“ i „Glasu Crnogorca“. Iako ideju jugoslovenske zajednice srijećemo još kod crnogorskog vladara, mitropolita Vasilija Petrovića, njen najveći pobornik u Crnoj Gori bio je Petar II Petrović Njegoš. I ostali narodi Balkana imali su vatrenih zagovornika te ideje. Da pomenemo samo pripadnike Ilirskog pokreta u Sloveniji i Hrvatskoj, Svetozara Markovića kod Srba, uz Karavelova i Rakovskog kod Bugara. Nešto što je započeto kao opšteslovenska ideja počelo je dobijati uže, južnoslovenske konture. Botev je povodom izlaženja lista Jugoslavija napisao da je ideja jugoslovenske konfederacije potekla od zapadnih, kao protivteža ruskim panslavistima, koji su smatrali da sve „slovenske rijeke“ treba da se ulivaju u „rusko more“ ili će ono presušiti. Takva razmišljanja kojima se narodi „hemijski slivaju u jedan“, sa gubljenjem identiteta, Botev je nazvao izvorom ropstva i jada. On je smatrao da jugoslovenska federacija treba da se propagira na drugim osnovama, slobodnim: „Da ni jedna od narodnosti ne bude obespravljena. Prus je Njemac, Pijemontac – Italijan, no niti je Bugarin Srbin, niti Srbin –Rus.“ Slične stavove nalazimo i u Glasu Crnogorca (2/1874, 20, 1), u tekstu „Jugoslovenstvo“, koji se suprotstavlja mišljenjima da prvo mora doći do jedinstva jezika i pisma da bi se narodi ujedinili, jer je Jugoslovenstvo moguće samo ako je slobodno i nezavisno. Tu još piše: „Malim narodima kao što su slavenski na jugu, nužno je jedinstvo koliko radi održavanja prema i protiv većijeh naroda, toliko radi boljega i većega razvitka i napredovanja“.

Međutim, te plemenite ideje su se urušile nakon oslobođenja od turskog ropstva, jer je većina novonastalih država počela da pravi velikonacinalne programe, što je dovelo do sudara i razdvajanja.

Ivan Vazov (1850-1921) je napisao nekoliko pjesama posvećenih Crnoj Gori (jedna se pjevala i kao junačka koračnica u ratovima), a najčuvenija (i jedna od najljepših pjesama koje su stranci posvetili Crnoj Gori) je Černa Gora u kojoj između ostalog kaže: „Život ti je žalan/ surov imaš lik/ tvrd zalogaj imaš/no ti narod malen/ narod si velik.“

Stigli su kasnije Crnogorci i da dignu ustanak u Bugarskoj i bili prognani od strane velikih sila, 1889. Među njima su bili vojvoda Peko Pavlović, pop Dragović itd.
U Rilskom manastiru na vratima oltara nalazi se stilizovani grb Crne Gore i Hercegovine.

Najznačajniji događaji iz novije istorije vezani su ipak za ime Petra Orahovca, ljekara, koji je kao pomoć Bugarskoj bio upućen od strane knjaza Nikole, zajedno sa kolegom Đorđem Filipovićem Babićem. Orahovac je rođen 1857. u selu Orahovu, a medicinu je završio u Moskvi, 1883. Po povratku je radio u Ulcinju, odakle je krajem 1884. pošao za Bugarsku. Počeo je da radi u gradu Loveču, a zatim u Plovdivu i Sofiji. Doprinio je razvoju medicine i pratećih službi u Bugarskoj. Bio je načelnik saniteta Bugarske i predśednik Crvenog krsta. Bio je politički aktivan i vođa stranke koju su po njemu nazivali „orahovisti”. Na listi Demokratske stranke izabran je za poslanika, a vrhunac je bio kada je 16. X 1910. izabran za predśednika Narodnog sobranja. Čast i za nas i za bugarsku demokratsku tradiciju – stranac predśednik skupštine. Jedan je od tvoraca Bugarskog ljekarskog saveza. Umro je 1922. u Sofiji. Njegov sin Dimitar Orahovac (1892-1963) bio je takođe ugledni ljekar, specijalizirao je u Kembridžu. Bio je član više stranih akademija, dekan medicinskog fakulteta u Sofiji i rektor Sofijskog univerziteta (portret mu se nalazi u svečanoj sali SU).

Knjaževina Bugarska je uspostavila svoje diplomatsko predstavništvo na Cetinju 1897. godine, a Crna Gora je bila prva država koja je priznala nezavisnost Bugarske telegrafskom notom sa Cetinja 1909. godine. Na žalost, nakon tih godina došli su ratovi u kojima su se sticajem nesrećnih okolnosti Bugarska i Crna Gora našle na različitim stranama. Za Crnu Goru je posebno bio tragičan kraj Prvog svjetskog rata, kada je, iako na strani saveznika, bila okupirana od iste te savezničke vojske i nestala sa geografske mape. Izbrisano je ime Crne Gore, crnogorskog naroda, jezika, crkve.
Beograd, 3. VI 2018. Dragan B. Perović

About The Author

Number of Entries : 849

Leave a Comment

Scroll to top