Pioniri i tri Vuka Reviewed by Momizat on . SJEĆANJE NA KNJIGOLJUPCE I OSTALE Biblioteka je bila mjesto đe smo se okupljali i đe nas je magija knjige vodila do izmaštanih prostora, a učila nas i da nam je SJEĆANJE NA KNJIGOLJUPCE I OSTALE Biblioteka je bila mjesto đe smo se okupljali i đe nas je magija knjige vodila do izmaštanih prostora, a učila nas i da nam je Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » Pioniri i tri Vuka

Pioniri i tri Vuka

SJEĆANJE NA KNJIGOLJUPCE I OSTALE

Biblioteka je bila mjesto đe smo se okupljali i đe nas je magija knjige vodila do izmaštanih prostora, a učila nas i da nam je „najbolji drug“ na koga se uvijek možemo osloniti. Kao i na mnoge drage drugove i prijatelje koji su stasavali u biblioteci „Doma pionira“ i kroz ove sekcije. Kako reče Borhes: „Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku.“…

IMG_20180429_133411

Ilustracija

Prvobitno značenje biblioteke odnosilo se na mjesto đe se odlažu knjige (polica, skrinje, ormari), a potom na zgrade. Na području Crne Gore najstarije biblioteke nalazimo u benediktinskim manastirima dukljansko-zetskog perioda. Zatim su tu private biblioteke kralja Vladislava (1281.), pa Jelene Anžujske i mnogih velikaša. Jedna od starijih, do danas sačuvanih, jeste Franjevačka biblioteka u Kotoru, koju je osnovao biskup Bizanti, sredinom XVI vijeka. Ona ima vrlo bogat fond u kojemu su posebno vrijedne inkunabule – njih oko 50. Rukopisna i štampana knjiga srednjovjekovne Crne Gore čuvana je u manastirima, najviše u Cetinjskom manastiru, za koji se vezuje prvi popis knjiga kod nas.

Ođe bi valjalo samo napomenuti da je veliki dio te rukopisne građe, hrisovulja, zapisa na pergamentu, inkunabula i rijetkih starostavnih knjiga, nepovratno izgubljen. Najveći broj knjiga iz naših bogomolja otuđio je, iznio i preprodao Vuk Karadžić, sa još dvojicom saradnika, Vukom Popovićem i Vukom Vrčevićem. Bez obzira na veliki broj radova koji se bave pregledom /notiranjem djela koja je Vuk preprodao, obim toga kulturno-istorijskog pogrom nad našim nasljeđem nije na pravi način utvrđen. To se konstatuje i u jednom zborniku Matice srpske iz 1964. godine: „Tri Vuka, Karadžić, Vrčević i Popović, skoro su opustošili Crnu Goru u pogledu srbulja (pripomoglisu I ruski naučnici). Izneli su ih na tovare. To se vidi iz njihove prepiske.”

Svoje biblioteke imali su i Petar I i Petar II Petrović Njegoš, koji je 1838. Iz Manastira u Biljardu prenio sve knjige svjetovne sadržine i osnovao „Crnogorsku biblioteku”. Za doba knjaza Danila ova biblioteka se bogatila prilozima rodoljuba izdrugih južnoslovenskih država. Prva javna biblioteka u Crnoj Gori je „Biblioteka opšinstva risanskog”, osnovana 1835.godine u Risnu. Poslije nje počela je saradom „Slavjanska čitaonica” u Kotoru, 1840. godine. U slobodnom dijelu tadašnje Crne Gore do osnivanja „Cetinjske čitaonice” 1868. Nije postojala nijedna javna biblioteka. Na Cetinju je 1893.godine, u okviru proslave 400 godina Crnojevića štamparije, osnovana „Javna (državna) biblioteka”, koja je počela sa radom 1896. godine u Zetskom domu.

Uz ovaj kratak pregled valjalo bi se osvrnuti na pojedine Njegoševe stihove koji se tiču biblioteka. U stvari, biblioteke su povod da se i u tom svijetlu pogleda (zlo)upotreba Njegoševa djela I stihova za tumačenje istorijskih fakata. Ako bi se njegovo tvorčestvo za to koristilo, teško bi Njegoš iz istorije dobio prelazn uocjenu. To ćemo razmotriti kroz pominjanje Aleksandrijskebiblioteke, koje u Njegoševim pjesmama srijećemo na par mjesta. Smatram da je, kao neko ko je mnogo čitao I formirao ličnu biblioteku, Njegoš znaoi o drevnim ishodištima svjetske culture I bivstvovanja, pa je sigurno bio upućen ko je zapalio hram culture staroga doba. Jednom kaže: „Be aferim turska buljubašo / što zapal ivlašku razbibrigu”, dok je drugom prilikom određeniji: „Ne smiju se na sv’jet pokazati / grubi sluge bezdne demonove / sl’jepi Omar I Teinzigoan,” Omar je „arabljanski kalifa Omar ibn Hatab (634-644.godine), saradnik Muhamedov i jedan od organizatora arabljanske države i islama”. Za njega se mislilo da je uništio Aleksandrijsku biblioteku. „To, međutim nije tačno; tu biblioteku uništili su 341. Godine hrišćanski fanatici pod vođstvom patrijarha Teofila, jer je bila riznica paganske kulture!” Dobar teološki doprinos razvoju kulture, a i šta je 700.000 papirusa i drugog nasljeđa!? Da budemo potpuno određeni, prvi požar u biblioteci izbio je, sa ogromnom štetom, u doba Cezara i Kleopatre, 48. godine nove ere, a onaj koji je zaždio Teofilo bio je trista i kusur ljeta kasnije (po nekim podacima 391, a ne 341. godine n.e), nakon edikta imperatora Teodosija. Sve Teodo Tea, a spaljivanje biblioteke je jedno od brojnih nepočinstava napravljenih u ime boga, što prestup čini težim.

Na kraju bismo se podśetili jedne biblioteke koja je ostavila znatnog tragu u životu velikog broja Nikšićana starije generacije (uz izvinjenje zbog jedne lične note). To je biblioteka „Doma pionira”, smještenau zgradi koja se nalazila u gradskom parku u Nikšiću. U jednom dijelu zdanja bilo je javno gradsko kupatilo, a u drugom, sredinom pedesetih godina prošloga vijeka, otvoren je„Dom pionira”. Kada je kupatilo ukinuto, tu se privremeno smjestio Dječji dispanzer, a potom Lovački dom društva „Dr Zoran Kesler”. Nakon ukidanja obje ustanove, dugo godina se čekalo dok se zgrada nijer enovirala I danas se u tom zdanju nalazi
Gradskakuća, kao institucija kulture.

„Dom Pionira” imao je bogatu biblioteku u kojoj nijesu bile samo dječje I knjige za lektiru. Za tu biblioteku vežu nas brojne uspomene. Sticajem okolnosti tu je posao dobio moj otac Božo, tako da mi je to postal druga kuća. Zamislite fascinaciju jednog đeteta kada se nađe u hramu knjige. Složene na policama, od poda do plafona, u savršenom redu uza svaki zid, da možete da priđete, opipate, pregledate I ponesete kući da čitate. I udahnete miris knjige, koji vas zarobi za cio život. Śećam se da sam na polugodištu prvog razreda osnovne škole (1959.) smatrajući da sam potpuno spreman, želio da pročitam „ozbiljnu“ knjigu, a ne samo slikovnice sa oskudnim tekstom. Tadašnja upravnica, drugarica Todorović, smatrala je da sam još uvijek mali da čitam roman koji sam htio da uzmem. Ljutio sam se, prežao priliku i uz pomoć bibliotekarke Saše Matović „ukrao“ roman „Hajduk Stanko“, Janka Veselinovića. Volio sam junačke priče, o hajducima, vitezovima i epsku poeziju o našim junacima (znao sam napamet pjesmu „Korjenići Turci i trešnjevski ovčari“ u kojoj je glavni lik moj čukunđed Vuko Golubov – danas pođekoji stih jedva ako nosim u pamćenju). Nakon toga sam nastavio da „gutam“ knjige. Znao sam đe se nalazi svaka knjiga u biblioteci, tako da sam dugo godina pomagao kada su bili popisi, jer nijesu morali da mnogo traže, pošto se dešavalo da se, uprkos signaturama, neke knjige premjeste. Veliki broj mladih bili su redovni članovi i čitaoci knjiga iz biblioteke, koja se stalno dopunjavala novim naslovima.

gradska_kuca111_1

Nekada dječja biblioteka o kojoj Dragan B. Perović govori, danas Gradaka kuća u Nikšiću

Bilo je to zlatno čitalačko doba, koje još nije potisnula savremena tehnologija. Samo jednom nijesu prostorije „Doma“ bile ispunjene đecom, već u kasnim ponoćnim satima, uz ogromnu gužvu, skupio se veliki broj ljudi da posmatra TV prijenos (malo je tada bilo TV prijemnika u Nikšiću) bokserskog meča za prvaka svijeta u profi boksu, u teškoj kategoriji, između Kasijusa Kleja i Sonija Listona. Śećam se da sam bio jedan od rijetkih koji je tada u prostorijama „Doma pionira“ navijao za Kleja; upravo će sada, 25. februara biti 54 godine od kada je taj meč održan, 1964. godine. Klej je pobijedio i ostao mi kao jedan od najdražih sportista, kojega sam „otkrio“ kada je kao veoma mlad, sa 18 godina, osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu, 1960. kada je i Jugoslavija osvojila zlatnu medalju u fudbalu.

„Dom pionira“ nije bila samo biblioteka, iako je to bila osnovna namjena. Bio je pravi kulturni centar za najmlađe, a bogami i za starije. Institucija sa organizovanim pristupom u vaspitanju mladih na pravim osnovama (čak i nama koji smo „ideološki“ bili izvan oficijelnih tokova; godine u tome nijesu igrale ulogu, svrstavani ste po nekom nevidljivom kriterijumu). Imali su svoj bioskop i aparaturu koja se nosila po školama, da se prikazuju razna filmska ostvarenja, od igranih do naučno-popularnih filmova. Od trećeg osnovne znao sam da radim na toj aparaturi, pa sam obišao mnoge škole prikazujući filmove (uz nadzor oca ili nekog od nastavnika). Radile su brojne sekcije, đe su svoje prve korake u raznim oblastima umjetnosti načinili mnogi naši istaknuti stvaraoci. Igrao sam u dramskoj sekciji (postojala je i baletska sekcija), osnovanoj sredinom šezdesetih godina. To Dječje pozorište dalo je veliki broj predstava po Nikšiću i okolini – imali smo i „turneju“ do Šavnika, Boana, Bukovice i Žabljaka. Kao reditelji sa nama su radili veliki umjetnici i zanimljivi ljudi, Mira Greč i Vasilije Šćućkin. Puno značajnije domete imala je likovna sekcija, koja je počela sa radom 1959-1960. pod nadzorom vajara Branka Tomanovića. Tu su svoje prve radove i brušenje talenta imali kasniji izuzetni likovni stvaraoci: Žaro Bjelica, Rajko Todorović Todor, Dragomir-Cile Vušović, Ilija-Branko Burić, Vesko Perunović. U likovnoj sekciji bili su:kasniji istaknuti pozorišni reditelj Branislav-Źaga Mićunović, pa Midaga Vilotijević, kasnije specijalista medicine, Slobodan Tanasijević ekonomista i mnogi drugi. Imali su i prvu zapaženu izložbu svojih radova u foajeu Narodnog pozorišta u Nikšiću, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka (kao osnovci, pretežno u IV i V razredu). Bilo je to vrijeme druženja i laganog traženja usmjerenja ka ozbiljnijem pristupu životu i umjetnosti.

Naravno da su ovakva śećanja obojena nostalgijom. No, tugu izaziva poređenje sa današnjom situacijom I položajem I odnosom najmlađih I prema knjizi I prema druženju i otkrivanju svojih talenata. Samo, mladi uče od starijih i to je srž problema. Tehnološki napredak nama je izgleda donio nazadovanje u drugim oblastima. Biblioteka je bila mjesto đe smo se okupljali i đe nas je magija knjige vodila do izmaštanih prostora, a učila nas i da nam je „najbolji drug“ na koga se uvijek možemo osloniti. Kao i na mnoge drage drugove i prijatelje koji su stasavali u biblioteci „Doma pionira“ i kroz ove sekcije. Kako reče Borhes: „Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku.“

Dragan B. Perović
Komun@, broj 25, godina 2018.

About The Author

Number of Entries : 849

Leave a Comment

Scroll to top