Kafane, knjižare i štamparije Reviewed by Momizat on . ŽIVOT TRGA (IV DIO) U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu u kojoj nije bila kafana. Vojo Stanić, znameniti sl ŽIVOT TRGA (IV DIO) U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu u kojoj nije bila kafana. Vojo Stanić, znameniti sl Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » Kafane, knjižare i štamparije

Kafane, knjižare i štamparije

ŽIVOT TRGA (IV DIO)

U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu u kojoj nije bila kafana. Vojo Stanić, znameniti slikar čija je majka u kući Drekala Vujačića na trgu imala radnju, zapamtio je čarobne predratne nikšićke firme na trgu i okolnim ulicama.

Piše: Maksim Vujačić

Novine-Kuca Mata Katurica

Nekadašnji „Novakov podrum“ u kući Katurića

U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu u kojoj nije bila kafana. Vojo Stanić, znameniti slikar čija je majka u kući Drekala Vujačića na trgu imala radnju, zapamtio je čarobne predratne nikšićke firme na trgu i okolnim ulicama: „Firme su u ono vrijeme rađene tako da prije nego i pročitaš natpis znaš o čemu se radi. Recimo firma na kafani familije Stanišić na trgu bila je jedna vrlo lijepa slika na kojoj je bio islikan sto sa četiri ćikare za kafu i vezena tavaja. Skoro svaka radnja u Nikšiću imala je lijepu firmu“.

Nikšićani su u kafanama do Drugog svjetskog rata pili rakiju šljivovicu iz čokanja, žene liker “kruškovac“, gazirane krahere, oranžadu i sok od maline, dok je vino malo ko tražio. Piće je u lokale dovoženo u velikim drvenim buradima i ljeti hlađeno snijegom i ledom dopremljenim u prekrivačima od sukna na konjima sa Vojnika. Kasnije je led za kafedžije počela proizvoditi pivara Trebjesa. Tipična nikšićka kafana tog vremena imala je drveni šank, poneka i ogledalo. Ispod šanka stajala je demižana sa vinom, mada su ga gosti rijetko tražili pa je obično završavalo kao sirće. U stalaži pored zida u 10 – 15 flaša bio je izložen cjelokupan asortiman pića. Stolovi su bili prekriveni šarenim tavajama, a sa tavanice je visila obavezna muholovka. Kad pristudi u furuni je ložena pilotina.

Između dva svjetska rata, u godinama ovdje rijetkog spokoja, Nikšić je živio mirnim patrijahalnim palanačkim životom. U oko trga nanizanim kafanama vlasnici su sjedjeli zajedno sa gostima. Ljeti su u hlad lipa iznosili stolove i stolice. Konkurencija je bila velika, a zarada mala. Kafedžije su svakodnevno posjećivali jedni druge, zarađeni dinar je kružio. Pamte se: Milisav Krečković, Luka Nikolić, Danilo Rutešić, Andrija Vujićić, Grujica Gezović i Vaso Seferović, koji je ponekad u lokalu imao samo jednu flašu pića, a u nedostatku drva za loženje u furunu bi stavljao upaljenu svijeću, kako bi gosti imali utisak da se kafana grije…

„Vojvoda Šako Petrović, guverner Nikšića devedesetih godina 19. vijeka, pored ostalih poslova koje je vodio, naročitu brigu poklanjao je ozelenjavanju grada i njegovih ulica. Da bi se što više zelenila našlo na trgu i gradskim ulicama vojvoda je naredio da mu se privedu sva ona lica koja suviše piju i stvaraju po kafanama izgrede, a takvih nije bilo malo, jer je kafana bila jedino sastajalište i razonoda onoga doba. Takva lica, po naređenju guvernera, morala su za kaznu zasaditi po dvije mladice lipe ili brijesta u nekoj od varoških ulica, na mjestu koje mu se odredi. “Osuđenik“ je morao lično da ide u Budoš, da iskopa dvije sadnice koje odgovaraju namjeni, zatim da iskopa propisne rupe i da drva zasadi. I ne samo to – morao je i da ih redovno zaliva, pazi i njeguje sve dok se potpuno ne prime. Zahvaljujući takvim “presudama“ vojvode Šaka, Nikšić je bio poznat po zelenilu. Savremenici su pričali da je takva kazna vrlo efikasno djelovala na one koji su često razbijali dert po varoškim kafanama, ali ipak ne toliko da bi grad ostao bez zelenila“, zapisao je Ilija Kavaja.

U istoriji crnogorske izdavačke djelatnosti Nikšiću pripada posebno mjesto. Prvu štampariju dobio je 1898. godine. Demolirana je u političkim obračunima 1907. godine, pa su od tada do 1922. godine nikšićki izdavači svoje publikacije štampali u dubrovačkoj i kotorskoj štampariji. Grupa trgovaca i intelektualaca osnovala je 1922. godine Nikšićku akcionarsku štampariju, a najznačajniju ulogu u toj obnovi štamparstva imao je Stojan Cerović, jedna od najuglednijih ličnosti u istoriji nikšićkog novinarstva, prosvjete i kulture. On je list Slobodna misao od 1921. godine uređivao 19 godina. Osim ovog nedjeljnika u obnovljenoj štampariji štampani su i mnogi drugi crnogorski časopisi i druge publikacije. Od 1931 do 1941. godine štamparija Slobodne misli izdala je oko četrdeset naslova. U periodu od 1931 – 1936. godine izdavačka djelatnost u Nikšiću doživjela je procvat, pa je samo u 1931. i 1932. godini ovdje štampano oko trideset posebnih izdanja. U periodu između dva svjetska rata Nikšić je bio najznačajniji književni centar Crne Gore, a umnogome i politički. U njemu se nastavljala i razvijala zavidna tradicija izdavačke djelatnosti u Crnoj Gori, za koju tada posebnih preduzeća nije bilo, pa je izdavaštvo najčešće udruživano s radom štamparija i knjižara.

Novine-Varteks

Nekadašnja prodavnica garderobe – Varteks

U međuratnom periodu pored Nikšićke akcionarske štamparije “Njegoš”, u kojoj je štampan list Radni narod i do 1926 – 1930. godine desetak naslova, najveći značaj su imale štamparije i knjižare koje su se nalazile na središnjem gradskom trgu. Nikšićki knjižari i štampari bili su poznati u to doba i po propagandi svojih i stranih izdanja. Njihov bogati knjižni fod iz oblasti nauke, književnosti i politike dospijevao je do čitalaca u broju koji je bio bez premca u državi. Knjižare Radoičića i Kavaja, po širenju, nabavci i prodaji knjiga imale su prema broju stanovnika prvo mjesto u cijeloj Jugoslaviji. Geca Kon, pionir spskog izdavaštva, najveći tadašnji izdavač na Balkanu i jedan od pet najvećih u Evropi, na Kongresu književnika u Beogradu rekao je da su ove dvije nikšićke knjižare među najznačajnijim u državi.

Izdavačka knjižara Luke Mijuškovića nalazila se od 1923. godine kraće vrijeme na trgu u zgradi gdje je današnja galerija Forum. On je 1922. godine otkupio knjižaru Lakovića, koja je radila od 1908. godine. Tu knjižaru Mijušković je 1926. godine prodao Iliji Kavaji.

Od 1926. godine plodnu izdavačku djelatnost razvijala je i knjižara i štamparija “Progres” Milutina Radoičića, koja se nalazila takođe na trgu u zgradi koju je njen vlasnik Risto Radnić poklonio fondu siromašnih đaka Nikšića. U toj zgradi kasnije će knjižara Progres 1930. godine nabaviti štampariju. U svojoj biblioteci “Naš život“ objavila je desetine knjiga. Od 1930 do 1942. godine štampala je oko sto naslova. Radoičić je 1932. godine otvorio u Beranama i Pljevljima filijale knjižare i štamparije.

Na sredini istočne strane trga nalazila se izdavačka knjižara braće Kavaja, koja je radila od 1927 – 1938. godine. Svoja izdanja je objavljivala u bibliotekama “Djela i ljudi“ i “Zaslužni za otadžbinu“. Bile su to knjige domaćih autora značajnih za kulturni život Nikšića, ali njihova literalna vrijednost nije izdavaču važila kao glavni kriterijum. Neka od tih popularnih izdanja ove knjižare dostizala su tiraž i do 15.000 primjeraka.

Knjižara “Progres” Milutina Radoičića i knjižara braće Kavaje popularisale su i nova izdanja iz čitave Jugoslavije. Zahvaljujući njihovom predanom radu čitaoci su mogli lakše doći do najnovijih djela iz oblasti umjetnosti, nauke, filozofije i politike. Knjižara braće Kavaja dobila je 1930. godine zastupstvo poznate Larusove knjižare iz Pariza, pa su prijatelji francuske knjige u Nikšiću imali i ta izdanja.

Prvih dana po oslobođenju grada 1944. godine grafički radnici Nikšića osposobili su mašine za rad u knjižari Radoičića. Ubrzo su knjižara i štamparija M.Radoičića i knjižare braće Kavaje nacionalizovane. Na trgu je početkom aprila 1945. godine zvanično otvorena knjižara “Kultura”. U to vrijeme, dok su borbe za oslobođenje zemlje još trajale, Odsjek za informacije Sreskog narodnooslobodilačkog odbora pokrenuo je inicijativu da se u Nikšiću formira prodajna organizacija za promet knjiga i kancelarijskog materijala. Ta prva poslijeratna knjižara dobila je ime “Knjižara Kultura Sreskog odbora jedinstvenog narodnog fronta Nikšić“. U njoj su na početku rada prodavane knjige i brošure, a nešto kasnije i listovi Pobjeda i Omladinski pokret. Do kancelarijskog, školskog i drugog asortimana knjižara je tada teško dolazila. Za papir i materijal moralo se ići u Dubrovnik kod trgovaca koji su tu robu nerado prodavali. Knjižari su se snalazili tako što su Dubrovčanima za papir, mastilo, sveske, blokove i dr. isporučivali maslinovo ulje koje su dobijali u zamjenu za čuveni nikšićki krompir.

nastaviće se…

About The Author

Number of Entries : 1077

Leave a Comment

Scroll to top