Uspio sam da rodim sebe Reviewed by Momizat on . PROF. DR RADE DELIBAŠIĆ Studenti su te 2015. prije mog odlaska u penziju, a trošio sam 87. godinu života, anonimno ocjenjivali moj rad. Od 34 anketirana dobio s PROF. DR RADE DELIBAŠIĆ Studenti su te 2015. prije mog odlaska u penziju, a trošio sam 87. godinu života, anonimno ocjenjivali moj rad. Od 34 anketirana dobio s Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » Uspio sam da rodim sebe

Uspio sam da rodim sebe

PROF. DR RADE DELIBAŠIĆ

Studenti su te 2015. prije mog odlaska u penziju, a trošio sam 87. godinu života, anonimno ocjenjivali moj rad. Od 34 anketirana dobio sam 34 desetke, a na poleđini ankete samoinicijativno su napisali: -Vi ste profesore fizički najstariji, a duhovno najmlađi… Trudim se da i u desetoj deceniji života budem duhovno mlad, i to je značajno, da budem u toku razvoja ljudske misli – kaže prof. dr Rade Delibašić, čovjek koji je u 33. godini upisao fakultet, a koji je tokom svog prosvjetno-pedagoškog i naučnog rada uspio da pronađe sebe ili, kako kaže, da rodi sebe.

Preko Ćešor planine do petica

Život nije što i polje preći, znao je svršeni gimnazijalac, Rade Delibašić, dok je u zaramke lutao od rodnog Kamenska, u Rudinsko-trepačkom kraju, do Koprivica, u Banjanima, tražeći školu Kapavicu u kojoj je počeo svoj prosvjetno pedagoški rad. Put nije bio lakši od onog kada je preko smetova Ćešora putovao, kao đak prvak, u Rudine, ili onog kada je u 33. godini života odlučio da upiše fakultet prizivajući nauk svoje bake i majke, koje su školu i znanje smatrale najvećim znamenjem. Učitelj, prosvjetni inspektor, univerzitetski profesor, doktor pedagogije Rade Delibašić, autor je za pedagošku misiju važnih naučnih radova, rukovodilac i učesnik brojnih projekata i foruma u čijoj suštini je put ka ljudskosti i humanosti. U 87. godini života, 2015. završio je angažman profesora na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a u 88. naučni rad Vaspitanje za razvoj humane i dostojanstvene ličnosti. Do tih vrijednih referenci prof. dr Rade Delibašić putovao je stazama kojima se rjeđe ide:

“Osnovnu školu sam učio u Rudinama, a naša kuća bila je udaljena od škole 8 kilometara. Pješačili smo preko snjegopadne planine Ćešor pa smo, često, izostajali iz škole. Sjećam se da sam u prvom razredu imao 66 izostanaka, ne časova nego dana. Zapamto sam kako je učitelj saopštio: – Evo Rade nije 66 dana bio u školi, ali to mu nije smetalo da ima sve petice. Kada je trebalo da upišem srednju školu otac i djed su bili protiv, jer trebalo je da neko brine o imanju, a majka i baka po majci su željele da nastavim školovanje. Baka je presudila. Odlučila je da preseli sa mnom u Nikšić  i da brine o meni. Prvi razred Gimnazije završio sam zahvaljujući njoj. Onda se zaratilo”.

Novine-Rade Delibasic profesor (1)
Drugi svjetski rat vratio je Rada u Kamensko. Čuvao je koze i ovce i sa majkom, pošto je otac poginuo, brinuo o domaćinstvu. Majka je, kada se rat završio, i pored svih teškoća Rada slala na škole:

“Pripadao sam  grupi školaca koja je, nakon rata, imala pravo da uči kombinovane razrede, a to je značilo dva razreda u jednoj školskoj godini. Tako sam za tri godine završio osmoljetku i gimnaziju u Nikšiću. Otac je poginuo u ratu pa je majka o svemu brinula i pronalazila je svoje prijatelje da stanujem kod njih tokom školovanja. Bilo je to oskudno vrijeme. Nijesmo imali knjige, sveske, olovke… I sjećam se kada je nova vlast izbacivala iz nekih institucija, kao što je bio sud, arhivu, mi smo od tih papira napravili prve sveske.Teško je bilo i u kući i u školi. Mi, koji smo bili opijeni idejama lenjinizma, marksizma i oslobodilačkom borbom gledali smo sa visine neke profesore koji su, po našem mišljenju, pripadalali buržoarskom društvu, ali problema nije bilo. Znanje je, i profesorima i nama, bilo na prvom mjestu”.

Ipak učitelj

Godinama kasnije prof. dr Rade Delibašić objašnjenje da se, umjesto nastavka školovanja, lati učiteljskog poziva naćiće u narodnoj pedagogiji. I često će ga život suočavati sa mudrošću njegove bake, Stane Mrđenović, koja je bila spremna da mnogo šta žrtvuje zarad školovanja svojih potomaka. A to što se našao u učionici vjerovatno je i kod,  jer nikada se ne zna zašto je nešto dobro čak i kada nije dobro. Put učitelja Rada od Koprivica, preko Župe do Straševine bio je težak ali poučan, jer tu je usvojio životni princip spontanosti koji su još Sokrat i Platon smatrali bitnim za vaspitanje i obrazovanje. To sjeme koje se nije dalo unuštiti posijao je prvi Radov učitelj:

“Poslije završene gimnazije nova vlast je obezbijeđivala školovanje na fakultetima i to besplatno, ali po njihovom planu, a ne željama učenika. Mene su rasporedili za studij medicine. Ali, presudilo je nešto drugo. Moja porodica je bila brojna, a siromašna, i jedini naši prihodi bili su od stočarstva. Razmišljao sam – ako odem na fakultet moja porodica neće moći da preživi. Bolje da se zaposlim i pomognem im. Odlučio sam da idem u učitelje. Majka koja je bila nepismena rezonovala je drugačije:–Snaćićemo se, pomoći će Bog, govorila je. Nijesam je poslušao i pogriješio sam, iako sam volio učiteljski poziv. Zavolio sam ga zbog mog učitelja u Rudinama koji je bio izvanredan čovjek i učitelj. Ta ljubav se tada rodila. Dobio sam rješenje Ministarstva prosvjete o postavljenju za učitelja u Koprivice, a nijesam imao pojma gdje je to. Kazali su mi da je to daleko u Banjanima, blizu Somine. Putovao sam vozom do Vraćenovića i tamo su mi mještani objasnili da do Koprivica ima 7-8 sati hoda. A to je bilo u sami smiraj dana. Krenuo sam ka Velimlju i kada sam ušao u selo Klenak sustiglo me nekoliko žena sa konjima. Kažu mi da po mrkloj noći ne mogu ići dalje, a jedna od Baćovića me uhvatila pod ruku i rekla: – Ideš ti sa mnom kući. Kod njih je te večeri bilo sijelo i igralo se do zore. Sjutra dan domaćin kuće uzme moj kofer i ponese ga pravo do škole. Iako taj početak nije obećavao, rad u školi u Banjanima bio je pravo zadovoljstvo. Mještani, roditelji, djeca bili su prisni, lijepi, uredni. Prava divota. Te dvije godine bio sam prezadovoljan. Sva pitanja, školska i društvena, rješavali smo zajedno, i nekako lako. Kada sam dobio rješenje o premještaju, u Župi, pitali su me:-Ideš li po svojoj volji, ili te premještaju? Kada sam kazao da me premještaju pitali su da li mi smeta da traže od Ministarstva da ostanem. Kako bi mi smetalo kada sam mislio da mi nigdje neće biti ljepše. Molbu je potpisalo 78 mještana, ali je odbijena. Tako sam počeo da radim u Župi Nikšićkoj, Mioljem Polju. Govorili su mi da je to najkompleksnije područje sreza nikšićkog, a ja, interesantno, nijesam poznavao nikoga sa tog područja. I zbilja, u Župi je stanje te 1949. bilo teže nego za vrijeme rata. Od 250 članova partije, 170 ih je bilo u zatvoru. A nema se ništa. Učitelj Bojanić iz Grahova i ja nijesmo znali šta da radimo. Niko nas nije dočekao, niko nam se nije obratio… Mjesna vlast nas je smjestila u jednu porodicu, a domaćica nam je rekla: -Momci ja imam sinove vaših godina. Oni su po bijelom svijetu i znam kako vam je. Primam vas i dajem vam krevet u kojem sa ja spavala, a nemam ništa drugo. Ostao sam tu, jer porodica je bila izuzetna. Majka i šestoro djece, kita od familije. Učitelji su tada dobijali trebovanje po 12 kg raži, kilogram šećera i kilogram ipo masti, za mjesec. To je sve, pa crkni ili preživi. Nas dvojica i učitelj Luka Vukčević bili smo prvi učitelji u Župi sa strane, i nijesu nas gledali blagonaklono, ali bili su korektni. Svima je bilo teško, jer ukupno osam učitelja trebalo je da izvodi cjelokupnu nastavu u školi sa 700 učenika, u 7 razreda. Dobio sam odjeljenje razredne nastave sa 60 učenika, treći razred, i to sam radio poslije podne. Prije podne sam predavao starijim razredima istoriju i geografiju, 30 časova. Koliko je to bilo opterećenje. A onda, svakodnevno,  smo morali da držimo ili slušamo predavanja,  jer je politička situacija bila kritična. Tako sam dolazio u školu u sedam ujutro, a vraćao se oko ponoći. Od kuće, gdje sam stanovao, uzimao sam mazu hljeba sa pekmezom za  ručak, a večeru niko nije pominjao. Ali, ima tu nešto što do danas nijesam sasvim objasnio. I pored svega toga entuzijazam u našim srcima je bio toliki da se nijesmo mogli umoriti. Nijesmo pitali ni za honorare, ni platu, samo da završimo obaveze. U Župi sam za pet godina rada stekao prave prijatelje, sa nekima sam se i kumovao.  Tako su me petnaest godina nakon što sam otišao predlagali za poslanika, a ja sam mislio da me se niko ne sjeća.  Sljedeće odredište bila je Straševina,  gledano iz pozicije učitelja, privilegija. Prigradska škola, a kao u centru grada. Radio sam tu tri godine i izabran sam za prosvjetnog savjetnika, nadzornika. Taj posao mi je odgovarao najviše zbog mogućnosti da putujem i upoznajem nova mjesta i ljude različitih karaktera i obrazovnih profila. To je imalo svoje”.

 

Novine-Rade Delibasic profesor (5)

Uz znanje i zvanje

I tada se desio zov     mudrosti. Znanje je znanje, ali i zvanje je zvanje, pa je tridesettrogodišnji učitelj, Rade Delibašić, radu i porodici pridružio fakultet u Beogradu, pa magistarske i doktorske studije u Zagrebu. Bio je to put do spoznaje granica i čvorišta odakle se odmotava klupko:

“Šta je to što me je opredjelilo da nastavim školovanje? Oženio sam se, dobio troje djece i najmlađa kćerka se razboljela od upale pluća. Živjeli smo kao  podstanari prilično neuslovno pa sam otišao kod tadašnjeg predsjednika Opštine da razgovaramo o rješavanju mog stambenog pitanja. On kaže da sve razumije,ali da stanove čuvaju za stručnjake iz Željezare koji treba da čine razvoj. Pitam ga:- Zar ja nijesam stručnjak, radim u školi a tamo se proizvodi najvažnije-čovjek-. Tada sam prvi put upotrijebio sintagmu- proizvodnja ljudi. I sjetio sam se majkinih savjeta i pouka,  jer bolje bi bilo da sam radio na sebi nego za društvo. Za to mi niko nije rekao ni hvala. Umjesto kajanja, a već sam bio u treideset trećoj, upisao sam, u Beogradu, Filozofski fakultet, odsjek pedagogija i završio ga u rekordnom roku. Tada sam mogao da napredujem. Zaposlio sam se na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću-niži stupanj i radio do njegovog ukidanja, a od 1976. kreće moja univerzitetska karijera. Bio sam učitelj, nastavnik, srednjoškolski i profesor više škole pa univerzitetski sa zvanjima vanredni i redovni. Uživao sam sa djecom i mladim ljudima, ali srednjoškolci su nešto osobeno. Taj prelaz iz dječaštva u zrelost posebna je i teška  borba, unutrašnja i spoljašnja. Oni moraju uhvatiti ritam sa svojim htijenjima i uspostaviti kontakt sa roditeljima, nastavnicima, sredinom… U toj borbi oni iskazuju sebe.

Hod ka nauci

Obrazovanje i vaspitanje nije čin već proces, a u tom procesu prof. dr Rade Delibašić  je djelovao na tri polja- u školi, kroz  naučni i stručni rad, i društveni rad koji je obuhvatao niz seminara i projekata. Taj rad mu je omogućio za polje pedagogije važan angažman-putovanja. Jer, svijet je kniga a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu:

“Za nauku sam se zainteresovao kada sam završio fakultet. Ali ne dovoljno. I onda se desilo nešto poput putokaza. Organizovan je, u Hrvatskoj, naučni skup o Filipu Filipoviću kojeg su zvali učitelj učitelja. Moj zadatak je bio da napišem referat o njegovim vezama sa Crnom Gorom. Nakon prezentacije pitaju me tamošnji pedagozi na kojoj temi sam doktorirao. Kada sam im kazao da nijesam ni magistrirao tražili su da im dostavim sve moje radove pa će oni procijeniti imam li ili nemam uslove za doktorat. Tako je i bilo. Za moj magistarski – Njegošev prosvjetni rad i pedagoška misao, koji je štampan na 150 stranica, rekli su da je mogao biti doktorska disertacija. Zatim sam doktorirao na temi Razvoj pedagoške misli u Crnoj Gori. Tako je počela moja istraživačka djelatnost, koja je podrazumijevala niz seminara, projekata i konačno radova. Kroz te angažmane upoznao sam svaki kutak Jugoslavije. A istraživački rad u inostranstvu-samostalno, sa fakultetom ili u okviru delegacija koje su bile i na nivou Jugoslavije, počeo sam od Sovjetskog saveza. Rusi su u pedagogiji imali dobre naučnike ali sputane ideologijom, i zadatak našeg tima je bio da istražimo taj odnos. Bio sam oduševljen entuzijazmom i dostignućima tih ljudi, bez obzira na ideološku uslovljenost i to je bila suština mog rada. Istraživanja su nas vodila u Grčku, Englesku, Francusku, Dansku… Projekat Ugrađivanje sadržaja o humanizaciji odnosa polova i vaspitanje mladih za odgovorno roditeljstvo, koji smo mi radili u okviru teme Humanizacija polova, a svaki univerzitet u Jugoslaviji obrađivao je određene podteme,  visoko je pozicionirao naš fakultet. Uspjeli smo da budemo najbolji u Jugoslaviji, a ocjenjivali su stranci- stručnjaci iz Ujedinjenih nacija. Taj naš projekat je bio osnovica za  jedan mnogo veći  u Kopenhagenu, koji je okupio 64 zemlje. I tada mi je ponuđeno da budem savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije sa sjedištem u Tokiju. Napravio sam krajnje nepromišljen potez-odbio sam, jer nijesam znao engleski.”

Pedagogijom po narodu do ličnosti

Nakon završenih visokih škola prof. dr Rade Delibašić suštinu obrazovanja i vaspitanja pronalazi u narodnoj pedagogiji koja sabira narodna znanja, vjerovanja i mudrost o vaspitanju i obrazovanju. Ta mudrost je u narodnom usmenom stvarlaštvu, načinu života u porodici i široj zajednici, u narodnim tradicijama i filozofsko etičkim gledištima:

“2012. napisao sam studiju Pedagogija po narodu u Crnoj Gori, koja je rezultat dugogodišnjeg istraživanja duhovnosti i istorije pedagoške misli. Spoznao sam kako duhovni izvori naroda daju osnov za vaspitanje, i napisao knjigu.  Primarna pouka je vaspitavati primjerom, kao najznačajnijim vaspitnim sredstvom. Ako kao roditelj, učitelj, nastavnik… jedno pričate a drugo činite nema ništa od toga. Ili, što zborite morate da tvorite. Važno je da ta narodna pedagogija porodicu, školu i društvo posmatra kao jednako važne činioce za vaspitanje djece, a njihovo djelovanje mora biti sinhrono. U knjizi Vaspitanje za razvoj humane i dostojanstvene ličnosti obradio sam suštinu onog za čim sam, ustvari, čitavog života tragao. Gdje je poenta? Tokom školovanja  porodici, nastavnom kadru i društvu važno je da stvori stručnjaka. U trci za znanjem vaspitanje se zanemaruje.  Ali, ako taj stručnjak nije dobar čovjek, ako nije ličnost, svi su na pogrešnom putu.  I tu dolazimo do suštine, kako obezbijediti da čovjek rodi sebe. From je kazao da je najznačajniji zadatak čovjekov da rodi sebe kao ličnost. Da postane ono što stvarno jeste, a da je najveći proizvod njegovog ukupnog rada, upravo, njegova ličnost. Ja sam u tome uspio, iako u poodmaklim godinama. Uspio sam da rodim sebe.

Novine-Rade Delibasic profesor (4)

Primjer kao nauk

Životni i profesionalni put prof. dr Rada Delibašića nauk je. Primjer, koji ovaj pedagog pretpostavlja brojnim vaspitnim mjerama.  I u desetoj deceniji profesor ne odustaje od istraživanja uvijek tajanstvene rijeke koja u svojim dubina niže kamenčiće do uvijek tajanstvene ličnosti. To su isti putokazi koje su prekrivali snježni smetovi dok je kao đak prvak pješačio preko planine Ćešor do škole u Rudinama.:

“Ja i danas tražim odgovore iz raznih izvora. Uspio sam da zadržim vitalnost, jer sam stalno umno radio, i taj trening je bitan. Studenti su 2015. prije mog odlaska u penziju, a trošio sam 87. godinu života, anonimno ocjenjivali moj rad. Od 34 anketirana dobio sam 34 desetke, a na poleđini ankete samoinicijativno su napisali: Vi ste profesore fizički najstariji, a duhovno najmlađi… Trudim se da i u desetoj deceniji života budem duhovno mlad i da budem u toku razvoja ljudske misli”.
-Sonja Vujadinović

About The Author

Number of Entries : 1077

Leave a Comment

Scroll to top