Svjedok veza sa turskim dvorom Reviewed by Momizat on . Sadržina berata o kome je riječ, započinje carskim znakom – tugrom (monogramom) „Murat sin Ahmeta hana, uvijek pobjedioca“. Svako vrijeme ima svoju istinu kao š Sadržina berata o kome je riječ, započinje carskim znakom – tugrom (monogramom) „Murat sin Ahmeta hana, uvijek pobjedioca“. Svako vrijeme ima svoju istinu kao š Rating: 0
You Are Here: Home » Istorija » Svjedok veza sa turskim dvorom

Svjedok veza sa turskim dvorom

Sadržina berata o kome je riječ, započinje carskim znakom – tugrom (monogramom) „Murat sin Ahmeta hana, uvijek pobjedioca“.

Svako vrijeme ima svoju istinu kao što svaka noć ima svoju zoru, kao što svaki čovjek ima svoje lice. Među stvarima koje vrijeme donese ili ih ostavi na određenom mjestu, postoje i one na koje je potrebno ukazati više puta da bi njihova vrijednost bila potvrđena u svakom vremenu. Stoga vjerujemo da se i vama često dogodi da se iznenadite tamo gdje ste najmanje očekivali. Naravno, to se obično dešava zbog izvanrednog spoja geografskih i kulturnih raznolikosti koje se u određenom trenutku nametnu kao posljedica razmišljanja ili želje da se o onome o čemu se razmišlja nešto više sazna. Mjesta koja pružaju zgodnu priliku za to su svakako muzeji, galerije… Muzeji ipak, najčešće. To su institucije, ili možda je bolje reći ona mjesta koja uspješno spajaju prošlost i sadašnjost, kulturu i tradiciju i vode nas do suštinskih dubina spoznaje. Nikšić kao grad se može pohvaliti svojim gradskim muzejom koji, posmatran po tipu, spada u red zavičajno-kompleksnih muzeja koji se odlikuju bogatim zbirkama, naročito arheološkim. No, pored njih kao reprezentativnih, ima tu i onih eksponata preko kojih oči radoznalih posjetilaca često olako pređu. Jedan od takvih je berat osmanskog sultana Murata IV kojim je Petra, Gavrilova sina (otuda Petar Gavrilović), imenovao za ćehaju i kneza Trebješana i još nekih okolnih plemena. Moguće je da se to dešava zbog veličine ovog prvorazrednog istorijskog dokumenta (veličine je 32 x 28 cm), ali i činjenice da se na njega ne skreće dovoljna pozornost, što bi bilo nužno ukoliko stvari želimo da valorizujemo na pravi način. Napomenimo samo da su berati najjednostvnije kazano svojevrsni ukazi ili dekreti o postavljenjima, odnosno imenovanjima pojedinih lica na određeni položaj ili dužnost. Kako je carski berat došao u ruke Petra Gavrilova govori priča koja slijedi.

Novine-Bedem3
Jedan od najburnijih perioda u istoriji Osmanskog carstva je svakako XVII vijek. Pored činjenice da su se u tom periodu vodila dva izuzetno duga, teška i iscrpljujuća rata – Kandijski (1645-1669) i Morejski (1683-1699), našu konstataciju može potvrditi i podatak da su se u tom stoljeću na sultanskom prijestolu smijenila čak desetorica vladara, naravno računajući tu i njih dvojicu koji su upravljali na razmjeđi vjekova (Mehmed III Adli (1595-1603) i Mustafa II Gazi (1695-1703). Nikada prije i nikada poslije to se nije dogodilo u Osmanskom carstvu. Nagle promjene na mjestu padišaha, svakako su za posljedicu imale različita politička gledišta sultana koji su upravljali moćnim Carstvom, kao i različite pristupe administracije kada su na dnevnom redu bila pitanja vezana za uređivanje odnosa u pojedinim djelovima tadašnje državne teritorije. Grad Nikšić koji je u sastavu Osmanskog carstva bitisao punih 412. godina može se pohvaliti da je upravo tada ostvario direktne veze sa dvorom padišaha Murata IV Gazije (1623-1640) i njemu potčinjenom administracijom. Svjedok za to je sultanov berat iz 1638. godine.
Osjećajući da su osmanlijske trupe zauzete borbama na istočnim granicama Sultanata, hrišćansko stanovništvo Sandžaka Hercegovina, kome je tada pripadalo i područje današnjeg Nikšića, pobunilo se protiv osmanlijske vlasti. U pokušaju da ih zaštiti od samovolje lokalnih vlastodržaca, sultan je nadležnim kadijama, poput podgoričkog i novskog kadije, slao fermane zahtijevajući da se pronađu i kazne krivci koji su prouzrokovali takvo stanje, ali su ti sultanovi zahtjevi brzo zaboravljani. Uporedo sa pobunama hrišćanskog stanovništva u samoj prijestonici Sultanata dešavale su se pobune janjičara i spahija. Zbog toga su „neprestano na djelu“, kako navodi jedan anonimni hroničar, bili „uže i mač protiv pobunjenika“. U tim metežima glavu je 1632. godine izgubio i tadašnji veliki vezir Redžep-paša, jer ga je sultan Murat IV smatrao vođom pobunjenika. Pokrećući pohod na Bagdad s proljeća 1638. godine, sultan Murat IV je bio svjestan da u drugim djelovima svoje države mora obezbijediti red i mir. Jedna od prvih mjera koju je uveo bila je ukidanje devširme – danka u krvi. Pošto je Hercegovački sandžak bio na granici sa Mletačkom republikom, tu je trebalo poraditi na uspostavljanju čvrstog mira i stabilnosti, koji je početkom četvrte decenije XVII vijeka narušavan u više navrata raznim otmicama pošte koja je upućivana za Carigrad, ubistvima uglednijih ljudi i raznim drugim otimačinama. Jedan od bitnih činilaca koji je mogao uticati na tadašnje političke okolnosti u Hercegovačkom sandžaku, bili su pripadnici plemena Trebješani. Njihov buntovni duh bio je poznat osmanskim vlastima još od ustanka vojvode Grdana 1597. godine. Prepuštajući njima lično da urede svoj odnos prema centralnoj vlasti, sultanova dvorska kancelarija je smatrala da će tako ostvariti svoj cilj – mir na granici sa Mletačkom republikom, koja je bila spremna da i najmanji pokret hrišćanskog stanovništva iskoristi i pokuša da se domogne teritorija Osmanskog carstva. U takvim okolnostima je uslijedilo i izdavanje berata vojvodi Petru, Gavrilovom sinu iz plemena Trebješana, koji je bio sinovac vojvode Grdana. Bila je to izuzetna čast ne samo za vojvodu Petra lično, već i za cijelo pleme Trebješana koje je na taj način dokazalo svoje preimućstvo nad ostalim plemenima u Nikšićkom kraju. Sadržina berata o kome je riječ, započinje carskim znakom – tugrom (monogramom) „Murat sin Ahmeta hana, uvijek pobjedioca“, nakon koje slijedi tekst: „Čestiti visokoslavni Sultanov beleg i svijetla carska tugra koja svijetom vlada – neka bi pomoću gospodara Boga bila u važnosti, zapovijeda sljedeće: Odabrani među kadijama i sudijama, novski kadija Hazrulah, neka bi mu se vrlina uvećala, Mome pragu sreće poslao je pismo: Pošto je običaj od starine da se postavlja ćehaja i knez u selima u sandžaku hercegovačkom, nahiji nikšićkoj i to: Trebješi i Polju i Gudeljima i Perištu i Donjem Podgorju i Lučici i Glibavcu, a budući je nosilac visokoslavnog carskog fermana, ćehaja po imenu Petar sin Gavrilov na svom mjestu i zaslužuje, to na njegovu molbu da se pomenutome izda, ja ovaj carski beleg, kome sleduje svaka čast, izdadoh i zapovijedih da ubuduće pomenuti Petar ode i bude ćehaja i knez pomenutim selima. Dokle god bude ispunjavao potrebnu službu, niko da mu ne brani i da mu ne čini smetnju. Tako neka znaju. Na čestiti beleg neka se oslone. Napisano u početku mjeseca blagoslovenog ramazana, godine 1047. u zaštićenome Konstantinovu gradu“.

Novine-Berat

 

Berat iz 1638. godine

 

Koliko je za sada poznato, prvi je na ovaj berat pažnju skrenuo etnograf Andrija Luburić, nakon čega je srpski istoričar Gliša Elezović 1940. godine preveo ovaj dokument i objavio u svojoj knjizi pod nazivom „Turski spomenici“ (SKA, Beograd 1940).

Uz sve navedeno potrebno je pomenuti da ovo nije bio jedini berat sa kojim se Nikšićki kraj mogao pohvaliti. U XVIII vijeku u sultanovoj kancelariji nastalo je još nekoliko berata koji su upućeni u krševiti Karadag. Naime, jedan od njih objavljen 1700. godine od strane sultana Mustafe II, zapovijedao je da se za vojvodu pivske nahije postavlja Tomo Lješević umjesto njegovog oca vojvode Todora, koji je preminuo. Isto tako sačuvan je i berat sultana Mahmuta I iz 1749. godine, koji se takođe odnosio na vojvodu Toma Lješevića. Tim beratom njemu je bilo oduzeto zvanje „zbog nesposobnosti“, a za novog vojvodu je imenovan njegov stric Trivko. Iako je, dakle, pomenuti prostor bio prilično udaljen od prijestonice Carstva, organima vlasti nijesu tek tako mogla proći naimenovanja raznih dostojanstvenika na pojedine položaje. Sve to, naravno, govori o izvanrednom uvažavanju hijerarhijske strukture i funkcionalnosti organa vlasti koji su postojali u Osmanskom carstvu.

Berate su odavno zamijenili neki drugi dekreti, rješenja, ukazi i slični dokumenti, ali patina vremena i uvijek aktuelni dah prošlosti ponekad učine da se na ono što je „prohujalo sa vihorom“ osvrnemo, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je nove bunare uvijek potrebno kopati, a pri tom u stare ne treba pljuvati.

-mr Sait Šabotić

About The Author

Number of Entries : 1029

Leave a Comment

Scroll to top