Nikšić kojeg više nema Reviewed by Momizat on . NIKŠIĆKE PEDESETE, DECENIJA SOCIJALISTIČKIH SNOVA (II DIO): SJEĆANJE MILORADA KOVAČA Tih godina, mogle su biti kasne pedesete, živjelo se još u udžericama pokri NIKŠIĆKE PEDESETE, DECENIJA SOCIJALISTIČKIH SNOVA (II DIO): SJEĆANJE MILORADA KOVAČA Tih godina, mogle su biti kasne pedesete, živjelo se još u udžericama pokri Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » Nikšić kojeg više nema

Nikšić kojeg više nema

NIKŠIĆKE PEDESETE, DECENIJA SOCIJALISTIČKIH SNOVA (II DIO): SJEĆANJE MILORADA KOVAČA

Tih godina, mogle su biti kasne pedesete, živjelo se još u udžericama pokrivenim slamom i daskom, obloženim ter papirom. Cijelim prostorom današnjeg trga S. Kovačevića nalazile su se nekolike kuće građene od kamena, a sve ostalo su pokrivale barake ili je u nedogled zjapila praznina.

Novine-Niksic 1957. Karadjordjeva i Vuka Micunovica

Nikšić 1957. godine. Ulica Vuka Mićunovića i Karađorđeva

Jedne noći, u kasne sate, prolazio sam izlokanim trgom, nedaleko od željezničke stanice. To je ono gluvo doba noći kada zavlada potpuna tišina i san, a vrijeme zalegne kao da se i samo umorilo od prethodnog dana. Trg je bio pust, nigdje nikoga, goli mrak, samo je u dva prozora na soliteru u blizini gorelo svijetlo. Razmišljao sam o tome kako pod tim nazivom, soliter, evropski juveliri podrazumijevaju prsten sa jednim skupocjenim dragim kamenom. Prvobitno značenje (lat. soliterius) mnogo je osornije: onaj koji mora ili voli da živi sam, ili, još gore: omatoreli divlji vepar koga je krdo otjeralo. Metafizičku dijastoru ove metafore saznao sam nekad davno, i te noći svjetiljke koje su gorele u prozorima na soliteru su me na to podsjetile. Na tom mjestu su bile kućice u kojima je cmilila slaba svjetlost malih petrolejskih lampi.
Rekoh, išao sam trgom, kao da ne čepljem zemljom, sasvim tiho. Odjednom, preda mnom iskrsnuše slike tih kućica, sklepanih od dasaka. I jedno naselje, kojega više nema i život u njemu, djelimično mi se pokaza pred očima. I moji drugari iz djetinjstva, ili njihove sjenke, protutnjaše pored mene u trenu. Možda je to bila nada da taj svijet i dalje postoji u nečijem pamćenju. Ne znam.
Tih godina, mogle su biti kasne pedesete, živjelo se još u udžericama pokrivenim slamom i daskom, obloženim ter papirom. Cijelim prostorom današnjeg trga S. Kovačevića nalazile su se nekolike kuće građene od kamena, a sve ostalo su pokrivale barake ili je u nedogled zjapila praznina. U barakama su bili smješteni radnici svih zanimanja, koji su akcijama i pregnućem izgrađivali svijetlu budućnost. Na platou od nekih petsto metara u blizini autobuske stanice (izgrađena kasnije) nalazilo se skladište građevinskog materijala u čijem krugu bijahu smještena razna debla, daske, cimenat i željezo. Tu su držane i zalihe hrane za cijeli grad, ugalj i celuloza. Za vrijeme okupacije te su barake bile dolce vita ili dolce far niente italijanskih vojnika. Kuća Ašer sklona padu. Ako bi se barake posmatrale sa strane, od željezničke stanice, činilo se kao da lebde. Vjetar ih je često otkrivao, zavijao je po njihovim otvorima. S jedne strane pijesak je zahvatao do prozora, a sa druge je tekla Mrkošnica. Glavni put, gdje se primala i izdavala roba, bijaše toliko izrovan, da je po njemu cimenat prštao i prijenjalo blato za obuću, pomiješano s raznim otpacima od ugljene prašine, crvenih komadića cigle, zrna od kukuruza, pšenice ili slada. Zimi je ovuda kad počnu kiše i snjegovi bio toliki gazap da se teško prolazilo. Ovdje se odvajao jedan krak željezničke pruge za utovar i istovar materijala. U blizini su kloparali pretovareni teretnjaci sa Urninim parnjačama, koje su gust i crn dim ispuštale po obližnjim kukuruzištima u potamnjelo nebo ili zgusnute mase oblaka. Od ranog jutra, još dok je sunce bilo na izlasku, započinjala bi vika i tutnjava. Jurnuli bi teški kamioni, zaprežna kola, nosači i brektave miješalice za beton. Tu se prodavala stoka, seljaci su na magarcima i konjima dogonili tovare drva. Svakakvog se svijeta iskupljalo: kupaca, nadničara, mladića i dječaka, šegača koji su na malim kozlićima pilili drva. A pred veče, kada krene mrak od Budoša, i prevali preko Kličeva i kućica do željezničke stanice, sve se povlačilo u noćni mir. Gonjena mrakom utrnula bi žućkasta svjetlost u svim prozorčićima, kao da se gasio život sam. Jedino bi po cijelu noć gorele svjetiljke na peronu željezničke stanice.
Onaj koji nije mogao da zaspi, maštao je o životu ili je slušao noćne razgovore nebesa i zemlje, romorenje kiša ili fijuke vjetra u krošnjama drveća obližnjeg gradskog parka. Po koji skitnica na željezničkoj stanici bi zapjevao, ali na kratko. Bio je brzo uhapšen i sproveden u ćuzu u kuću Žutkića. Vozovi su donosili mnoge protuve, sovere, skitnice ili djevojke koje su bježale od sebe samih. Svega. Tu je milicioner, koji se uvijek nalazio u staničnoj zgradi, odoka mogao ocijeniti ko je ko. Nijesu te djevojke uvijek vodili u stanicu milicije. Neki put bi zalutali pored parka, u mrak i tišinu. Potpuni mir je jedino bio na groblju. Najdublje su spavali mrtvaci kod Saborne crkve. Samo je sat otkucavao, mistično.
Vijesti, muzika i prenosi fudbalskih utakmica slušali su se preko ozvučenja koja su bila postavljena na banderama kod Pošte, glavnom nikšićkom trgu i Silosu. Bilo kiša, zima, snijeg ili lapavica, vjetrovi ili nesnosne vrućine, ljudi su stajali ispod bandera u tišini. Najpopularniji spiker bio je Radivoje Marković, čiji je promukli glas unosio radost ili patnju među građane. Dugo se živjelo pod utiskom velikih pobjeda ili tugovalo zbog poraza jugoslovenske reprezentacije. „Sutjeska“ je u tom vremenu igrala na igralištu kod Pivare, ograđenom daskama, pocrnjelim i trulim od kiša i nevremena. Tribine od nekoliko redova tako su sablasno škripale da su se mogle čuti do centra grada. Veliki fudbalski okršaji u Nikšiću vodili su se između Mrkošljana, Čopinaca, Starovarošana, Rudopoljaca i Staničara. Kličevo, Duklo i Kočani bili su tada jako daleko. Ljeta su se provodila na Manitovcu, plaži na Zeti u Rastocima, Kamenjaku ili Đapi u Studencima. Ko je imao farmerice ili šorc od šuškavca – bio je veliki frajer. U njima se gledala ljepota. Za njima su cure šizile. Još ako je bio istetoviran ili imao mišice koje pucaju, bio je na cijeni. Najviše se radilo na razvijanju muskulature tijela. Tegovi su se pravili od betona koji se izlivao u većim kantama, a umjesto federa za rastezanje koristili su se rezovi od guma teških kamiona. To je vrijeme frizura – tarzanki, kao pod koncem obrijanih po vratu, namazanih uljem koje se na suncu prelivalo. Plaže su uz korzo (šuštalo je od mantila šuškavaca) bile mjesta gdje se najviše okupljalo i gdje su se djevojke pokazivale kao Galateje. Svi su izlazili sa razlogom i nadom. U malim gradovima se uvijek čeka dugo, dugo na sreću. Pa i u Nikšiću. A uveče na podijumu u kafani „Lovćen“ ispod velikog drveća smjenjivale su se pjevačice. Mirisalo je na ćevapčiće i crni luk, na mješavinu pića i pisoara, stolice su po betonu škripale kao da cvile. Konobari su ravnodušno služili goste, nešto na tacnama donosili, napamet računali, zakidali i naplaćivali i u prolazu, na nekoliko stolova odjednom, sa gostima igrali šlagu ili šibicu. Tu je uz hladno treperenje zvijezda kao jedine svetlosti pjevana „O sole milo“, lagani šlageri i starogradske pjesme, uz pratnju cijele kafane. Najbolji je bio orkestar Fadila Karića, koji je svirao u hotelu. I s razlogom i bez razloga dobacivalo se muzičarima nekim jeftinim podvalicama. I još više od toga, nije bilo umjerenosti u jelu i piću. Za njih je važila ona Žuveova opaska: oni igraju svaku repliku. Velike gužve i posjete bile su u bioskopu „Napredak“. Za glavne gradske mangupe bila su rezervisana prva sjedišta u drugom parteru. Iza njih su ostajale kore od sjemenki, opušci od cigareta, zift, magličasti dim.
Zimi, kada bi po Nikšiću udarile kiše i snjegovi, kada bi se pojavile velike vode, kicoši su nosili gumene čizme zavrnute do članaka. Na zavrnutom dijelu čizama ispisali bi svoje ime, ćirilicom velikim krupnim crvenim slovima. Nije bilo potrebno upoznavanje, nije se dangubilo kao u velikim gradovima. I tako opremljeni i predstavljeni cijelom gradu, stajali bi ispod drveća divljih kestenova pred hotelom ili Gradskom kafanom. Pljuckali bi u krug po cijeli dan, takmičili se čiji je ispljuvak najduži. Cigarete su se kupovale na komade, „Makedonija“ najviše, ili u prodavnici kod Buta čibuci i krakeri. Nemajući više kuda da se krenu, odlazili su u bife željezničke stanice, gdje su po cijelu noć radili konobari Nikša i Vida. U zoru bi pošli kućama, umorni i iscrpljeni, kroz providnu mjesečinu. Spavali bi dugo, dremka bi ih držala do kasnih popodnevnih sati.
U blizini željezničke stanice rasli su jorgovani, bijeli bagremi, šljive, jabuke i dunje. Tu su dolazila djeca u šetnje i igre, jer su na trgu bile razapete cirkuske šatre, postavljeni globusi smrti, ringišpili i zabavni parkovi. Polako se ustaljivao poredak života u gradu. Nije bio prozaičan. Mnogi boemi, kojih više nema u životu, osiromašili su Nikšić svojom smrću, zauvijek. Ostao je još Mileta koji je spojio boemiju i ekstravagantnost. Uz to, on je i politički čovjek-boem. Na njegovom šeširu je odraz vremena, izražen u bedževima i značkama. Njihova duša se krila u svemu, u kafanskom presjeku ili organskim odnosima i volumenima. Zbližavalo se, radilo na tome da se ponovo susretnu. A naveče u tim kućicama zamirao je život. Vladao je mir. Ko bi tu noć nešto tražio? Niko! Uvijek se u blizini željezničke stanice nalazio milicioner Petrović grdosija od čovjeka, koji je mnoge nikšićke junoše pretukao.
A kako se u kućama živjelo, e, to nijedna duša nije znala!

Milorad Kovač

(„Nikšić pedesetih“, priredio Maksim Vujačić, „Arhiv uspomena“, 2010)

TAKO JE BILO U NIKŠIĆU

(Nikšić se, u snovidima, meškolji bubreći poput larve. Iz godina pedesetih, nezvana, bane i oživi gundeljasta varoš: žitelji, brđani ponedeljnikom na pijaci, radništvo Željezare, Pilane, Pivare, mršuljasti vozovi, menze, poslastičarnice, F. K. „Sutjeska“, gimnastička dvorana, sletovi, vojska u Rastocima…  Setite se puškica od zove. U mekoti zovine srži uvek se nađe beli crv. Nikšić pod snegom – a sećanje vazda veje i veje sneg – samo je beo crv kojeg i danas, kriomice, negujem s ljubavlju.)

XIX
U školi sekcija bila, sastave čitali
literarci; bunilo takvo ne osetih više.
Smešanih pića omamu imađaše reč.
Izbledelo sve je osim stiha Nikčevića:
„Pada bijelo ćutanje“ – o snegu zacelo
junoša mozgao. Ne čudite se, molim!
Kada sneg pada u mala mesta,
gde su pedesetih novine kasnile tri dana
a berbernice bivale stecišta
mesnih mudrijaša, zanatlija,
imućnika, zazjavala i mlatikura,
povazdan se samo u sneg zuri
i pada bijelo ćutanje, na časak zamre šala
prođe li glas da se na Krnovu neko
smrznuo, đake zavejalo opet,
kamioni ne mogu u Javorak po balvane,
pada bijelo ćutanje, ipak se ubrzo
zameću priče, oštre se britve
o kajiš, sapunjaju lica, orahovo
ulje se lije, pada bijelo ćutanje,
iz Diletove menze izbija pasuljna para,
milicija šetucka prtinom. Sneg je
uveliko kopnio po brdima, zategla se
ponad kuća beše martovska modrina
kada zvučnici razglasiše gradom
da je umro baćuška Josif Visarionovič.

(Milan Komnenić, iz poeme „Nikšićke pedesete“)

About The Author

Number of Entries : 1077

Leave a Comment

Scroll to top