Nevidio se predao Reviewed by Momizat on . Na obroncima Durmitora milenijumima je postojao kanjon kroz koji nije prošla ljudska noga. Kanjon se zove Nevidio ili kako mu je narod dao ime, Neviđeo ili Nevi Na obroncima Durmitora milenijumima je postojao kanjon kroz koji nije prošla ljudska noga. Kanjon se zove Nevidio ili kako mu je narod dao ime, Neviđeo ili Nevi Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » Nevidio se predao

Nevidio se predao

Na obroncima Durmitora milenijumima je postojao kanjon kroz koji nije prošla ljudska noga. Kanjon se zove Nevidio ili kako mu je narod dao ime, Neviđeo ili Neviđbog. Zabačen je i skiven u nepristipačnom terenu, malo poznat široj javnosti, od iskona je odolijevao ljudskom pogledu. Izazivao je ponečiju pažnju i znatiželju, ali je bilo malo pokušaja da se u njega uđe, a kamoli da se kroz njega prođe. Stvorila ga je rijeka Komarnica

U ljeto 1957. godine zabilježen je prvi pokušaj prolaska kroz kanjon. Grupa hidrologa koja se na tom terenu zatekla drugim povodom, probala je da prodre u unutrašnjost Nevidia. Slabo opremljena za takvu vrstu posla, imala je malo izgleda na uspjeh. Bez obzira što je na čelu grupe istraživača stajao iskusni spelolog, dr Jovan Petrović, odustalo se već na samom početku, nakon samo pređenih nekoliko stotina metara. Pošto su proveli noć u kanjonu, morali su da se vrate. Morali su odustati.
Urođena istraživačka strast probudila je ponovo interesovanje kod dr Petrovića, pa je, sedam godina kasnije, u julu 1964. godine, sakupio, ovog puta nešto kompletniju ekipu od 9 članova. Od njih su više od polovine bili novinari i snimatelji.
Ova, donekle raznolika ekipa, na čelu sa dr Petrovićem, imala je relativno kratke pripreme.

Novine-Nevidio

Stoje: Stevo Vujičić, Ratko Gaga Lučić, Pavle Vučurović, Miloš Bojanović, Vlado Mićunović, Milan Pešić
Čuče: Miodrag Kovačević, Nikola Šunja Mrvaljević, Božidar Frinjo Kontić i Boško Vulanović. Nedostaje snimatelj Tadić.
Pored vođe ekspedicije, iskusniji dio ekipe su sačinjavali trojica planinara „Javorka“: Miloš Bojanović, Svetislav Kljujev i Boško Vulanović. Tu su još bili: Mirko Stojičević, sekretar PS Srbije i planinar profesor Bata Radić. U grupi su se nalazili poznati reporter Beogradske televizije Milan Kovačević, zatim snimatelj TV Titograd Milan Pešić, snimatelj filmskih novosti Velja Janković i novinar „Pobjede“ Velimir Tasić. Njima su se posljednjeg dana pridružili dvojica, takođe oprobanih alpinista „Javorka“ Nikola Šunja Mrvaljević i Ratko Gaga Lučić.
Visok vodostaj, brojni vodopadi, slaba opremljenost i donekle neorganizovanost i neizvjesnost u ishod, istraživače je pokolebalo. Tome je dosta doprinijela i glomazna snimateljska oprema koja je usporavala i otežavala prolazak tjesnacima i vodenim tokovima.
„Jedan alpinista uzverao se uz stijenu visoku desetak metara i uspio da odatle osmotri drugu stranu. Dvojica su se tada, uz najveće napore spustili niz vodopad i otišli u izvidnicu. Kada su potpuno iscrpljeni i promrzli izvučeni natrag, donijeli loše vijesti. Nailazio je veliki vodopad ograđen uglačanim stijenama“ – pisao je neposredno poslije pohoda Milan Kovačević u „Večernjim Novostima“, inače autor poznate TV serije „Karavan“. Ta njegova zanimljiva serije je počela upravo od Nevidija.
Ostalo je bilo neispitano, prema pretpostavci istraživača, oko sto metara, koje su čekale drugu priliku i drugu ekipu koja bi imala više hrabrosti, spretnosti, upornosti, sreće… Pošto se i po drugi put odustalo, nije se dugo čekalo na treći pokušaj prolaska kroz posljednji neosvojeni kanjon u Evropi. Veliki je to izazov bio za čovjeka, za ljudski rod. Naći se tamo gdje je ljudska noga mogla biti samo u mislima, predstavljalo je nešto što se moglo stvoriti samo u mašti.
Tačno godinu dana pošto se ekipa dr Petrovića, poznatog spelologa i istraživača morala vratiti, Nevidio je ponovo primio goste u svoju negostoljubivu unutrašnjost. Kao da su hrabri članovi PSD „Javorak“ imali narodnu izreku: „Bez treće-nema sreće“, jer i pored svega što su bili i što su imali, bila im je potrebna i sreća.
Ekspedicija koju je karakterisala mladost, snaga i iskustvo, u čvrstom ubjeđenju u uspjeh, spremna na najviša iskušenja , uputila se 1. avgusta 1965, godine na put u nepoznato. Bili su to ljudi koji su se prije toga hrabro spuštali u jame bezdanice, prelazili zimi neprohodno Krnovo, peli se na najviše vrhove Evrope i nosili u sebi nit druželjublja i požrtvovanja.
Pod vođstvom Miloša Bojanovića, ekipu su sačinjavali: Boško Vulanović, Stevo Vujičić, Ratko Gaga Lučić, Nikola Šunja Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinjo Kontić i Miodrag Kovačević. Sa manje praktičnog iskustva, ali sa istom odlučnošću, u sastavu ekspedicije su bili, Novinar „Politike“ Vlado Mićunović i snimatelji RTV Milan Pešić i Milan Tadić.
Javorkovi planinari su već bili prošli kroz velik broj akcija i postali odlični poznavaoci ćudi prirode i prirodnih fenomena. Miloš Bojanović i Boško Vulanović su se peli na Mon Blan, a Stevo Vujičić i Ratko Gaga Lučić se spuštali u jamu bezdanicu duboku preko 130 metara u Goliji. Svi su oni predstavljali jednu skladnu i uvježbanu ekipu.
Put pun neizvjesnosti stajao je pred hrabrom grupom. Prvi pogledi kroz strmi usjek djelovali su istovremeno i lijepo i zastrašujuće. Igra svjetlosti nigdje se tako nije odražavala kao u prostoru gdje sunčeva svjetlost kratko traje.
Nailaze na prve bukove, od velikog broja koji su im stajali na putu. Savlađuju ih bez velikih napora. Koriste se i čamci na povremenim proširenjima. U njima se prenosi snimateljska oprema i sve što je neophodno od tehnike. Tu je i hrana.
Uz hučanje vode koja se stropoštavala, dolaze do jedne zaravni gdje su pripremili prvi ručak u kanjonu. Zbog šećera, kojeg su radi kaloričnosti, najviše jeli, to mjesto su nazvali Šećerna dolina. I drugim mjestima, nakon putovanja, koja su bila vezana za neki događaj, dali su nazive: Miloševa kada, Boškova pećina, Frinjov slalom, Jezero Mićunovića, Šunjina i Gagina stijena, Tadića vir i sl.
U kanjonu je veoma hladno. Temperatura se kreće oko 6 stepeni Celzijusovih. Veći dio kanjona se nalazi u vječitoj sjenci, jer sunčevi zraci, zbog okomitih stijena, ne mogu nikada da dopru do dna.
Jedan ogroman vodopad, zatim obrušavanje kamena, stravična buka vode, kose klizave stijene koje su neprolazne i nepristupačne, sve ih je to zateklo pred samu noć. Odluka koja ih je uputila da krenu na bočni izlaz usjeka, nije se pokazala ispravnom, pa je polovina ekipe morala provesti studenu noć vezana konopcima iznad provalije. Bila je to noć puna neizvjesnosti i strijepnje.
Noć su proveli svaki sa svojim mislima, ali im je zajednika bila nada u uspjeh, u ostvarenje cilja. To je ono što ih je stalno tjeralo naprijed, što ih je održavalo da istraju do kraja.
Nastavili su sjutradan kroz uske hodnike, zasipani kamenjem koje se obrušavalo sa visina i boravili satima u hladnoj vodi.
Približavajući se kraju putovanja, naišli su na najinteresantniju i jednu od najtežih prepreka. U svojim reporterskim zapisima, dugogodišnji dopisnik „Politike“ iz Nikšića, Vlado Mićunović koji je kao pravi novinar, bio učesnik ovog značajnog poduhvata, opisao je putovanje u nekoliko nastavaka. On u jednom od njih navodi: „Na jednom mjestu voda je na sredini široke stijene, oborene usred korita Komarnice, napravila sebi okrugli prolaz koji se nastavlja prilično dugim kanalom kroz stijenu da bi se iz njega u obliku vodopada dalje stropoštavala u jezero. Dugo smo razmišljali kako da savladamo tu barijeru. Naše kombinacije prekinuo je Stevo Vujičić. Ne govoreći ništa, on je pritegao kacigu, zgrčio tijelo u klupko i spustio se kroz otvor koji nazvasmo „Kapija kamikaza“.
Koristeći čamce u dubokoj vodi, razapinjući planinarsku užad iznad provalije, koristeći ronilačku tehniku i mnogo drugog, svojstveno samo hrabrim, prošli su kanjon sa osjećajem pobjede nad nepoznatim, negostoljubivim i surovim, a ujedno i lijepim, do tada neprolaznim prolazom.
Nevidio su osvojili: autoritativni Miloš Bojanović, stabilni Boško Vulanović i Mijo Kovačević, snažni Stevo Vujičić, požrtvovani Nikola Šunja Mrvaljević i Ratko Gaga Lučić, iskusni Božidar Frinjo Kontić i snalažljivi Pavle Vučurović. Tu su odmah sa njima Vlado Mićunović, Milan Pešić i Milan Tadić, novinar i snimatelji, koji su, bez potrebnog iskustva, u potpunosti i zaslužno podijelili slavu prvih osvajača Nevidia i postali dio istorije PSD „Javorak“. Bio je to najljepši poklon društvu za petnaestogodišnjicu njegovog postojanja.
Nevidio je osvojen. Osvajaće ga kasnije mnogi, ali jedanaestorica njih su prvi kojima je to pošlo za rukom.

-Dino Tuzović

About The Author

Number of Entries : 1009

Leave a Comment

Scroll to top