Smrt jedne umjetnosti Reviewed by Momizat on . Prvi januar. Na televiziji se pušta koncert bečke filharmonije. U dramatičnim i efektnim harmonijama smjenjuju su se jedan za drugim Štraus, Pučini, Čajkovski. Prvi januar. Na televiziji se pušta koncert bečke filharmonije. U dramatičnim i efektnim harmonijama smjenjuju su se jedan za drugim Štraus, Pučini, Čajkovski. Rating: 0
You Are Here: Home » Kultura » Smrt jedne umjetnosti

Smrt jedne umjetnosti

Prvi januar. Na televiziji se pušta koncert bečke filharmonije. U dramatičnim i efektnim harmonijama smjenjuju su se jedan za drugim Štraus, Pučini, Čajkovski. Umjetnost…

Novine-Radovan Pejovic

Piše: Radovan Pejović

Jutros sam čuo da je umro moj dalji djed. U osamdeset petoj godini . Kažu da je bio moždani udar. Smrt kao i svaka druga smrt, u pravo vrijeme. Ostatku nazdravlje.

Prvi januar. Na televiziji se pušta koncert bečke filharmonije. U dramatičnim i efektnim harmonijama smjenjuju su se jedan za drugim Štraus, Pučini, Čajkovski. Umjetnost…

A umro je moj dalji djed. I razmišljam. Umro je umjetnik i zajedno sa njim, od moždane kapi upokojila se sirova i krvava umjetnost.. umjetnost per se. I preda mnom se javila živa halucinacija – jeziva predstava pogibije jednog crnogorskog junaka, kojeg su u surovim krševitim usjecima negdje u okolini Velimlja posjekla osmorica Turaka. U Homerovskom nadahnuću pjevao je djed, naricao sliku po sliku, kao da ga i samog očekuje mučka pogibija.Tromo tijelo bivalo je sve življe i žilavije, sve krepkije od čistog iskonskog bola o kojem  je pjevala vatra u njegovim očima. Zidovi su plakali, gusle su drhtale i svi smo, čini mi se, koji smo ga tada nijemo slušali, jasno pred sobom vidjeli živu sliku strašne pogibije sedamnestogodišnjeg junaka. Krv, znoj i smrt.

Na televiziji se pušta koncert Bečke filharmonije…

Da li je umjetnost zaista mrtva?

Jung je u svojim analitičkim tumačenjima umjetnosti, a pozivajući  se na svoja široka saznanja o prapočecima ljudskih umjetničkih poduhvata govorio da je ona sama po sebi nešto nedokučivo. Nešto unutar ali i izvan čovjeka. Neka neosviješćena  instanca unutar čovjekovog sebstva koje ni on sam često, ili možda nikad nije svjestan. Kao arhetipska slika Boga. Nešto što čovjeka nagoni da izrazi svoje najdublje istine i da ih oblikuje u razne oblike i forme kako bi ih kroz te stvaralačke impulse osvijestio.

Vjera i bog ne mogu biti izvan čovjeka. Tako je bar govorio veliki Tertulijan unazad dvije hiljade godina. Ona mora biti aktuelizovana kao unutrašnje uvjerenje kako bi mogla biti u službi čovjeka i kako bi živjela u njemu kao ideja vodilja. To potvrđuje i Jung kada govori o arhetipskoj slici boga ali i o umjetnosti. Umjetnost dakle kao i sam bog nedostupna je tumačenju i raščlanjivanju na neke određene djelove i forme kao što je to moguće za neke čisto materijalne fenomene. A materijalno živi izvan, eksternalizovano je dejstvom umjetničkih i nesvjesnih poriva onoga koji stvara. Ali ono i dalje nije umjetnost sama po sebi… Umjetnost je proces, mistična igra tajnog i skrivenog. I ona na kraju ipak poprimi formu…materijalizovana i oformljena duševna stanja.

Frojd bi govorio o sublimaciji destruktivnih nagona, o otjelotvorenju nesvjesnih agresivnih ili nedopustivih seksualnih tendencija. Neurotična umjetost.

I kako, i sa koje tačke gledišta posmatrati današnje poimanje umjetnosti. Kako u vrijeme procvata demokratske i tehnološki uznapredovale misli govoriti o umjetnosti kao o nečemu per se , i kako je posmatrati izvan forme, izvan onoga kakvom se površinski predstavlja .Teško.

U matematici bi trebalo da je 1+1 uvjek jednako 2. To je u redu. Ali kako uokviriti umjetničko stvaralaštvo u neku prihvatljivu formu i definiciju koja bi svima nama olakšala njeno razumijevanje i  donošenje vrijednosnih sudova o tome šta je umjetnost a šta ne. Čini se da, ako je nekad i bilo nekih vrijednosnih ili čak moralnih okvira u kojima bi čovjek mogao promišljati o umjetničkom stvaralaštvu, takvih okvira danas nema. Ili su se bar toliko rastegli, da u toj svojoj neprimjerenoj rastegljivosti gube svoj smisao.A umjetnost je sama po sebi obesmišljena ako se u njoj traži smisao.

Za vrijeme komunizma postojale su na našim prostorima komisije koje su odobravale ili cenzurisale sadržaj umjetničkog djela, i tako sebi nad glavom stavile oreol bogova umjetnosti u čiju se odluku i poznavanje suštine umjetničkog ne sumnja. Razumije se da su tu po srijedi bili i razni drugi motivi, ali na ovom mjestu bitno je to formalno poigravanje i obesmišljavanje umjetničkog izraza. I ne samo tada. Čini se da je oduvijek bilo koketnih egzibicija sa umjetnišću, ali sve u prilike da je danas kulminacija.

Dostojevski je govorio da ne umije da objasni način na koji piše, i kako mentalne predstave događaja pretače u rečenične fraze. Pominjao je patnju i bol, dakle duševna stanja koja kao da nezavisno od njegovog fizičkog Ja dejstvuju kroz njegova djela.

Danas, kada su svi lični i kolektivni fenomeni toliko eksternalizovani da se čini da svako od nas polako gubi ono individualno i duboko potiskujemo želju za aktualizacijom svog sebstva, teško je govoriti o umjetnosti kroz ideje koje sam opisao u gornjim redovima.

Naša predstava o umjetnosti paralisana je i ograničena savremenim konceptom života, u kojem čovjek nema ili ne želi da ima vremena da duboko promišlja o stvarima koje mu se svakodnevno serviraju, a velikim slovima su potpisane kao umjetnost.To je naravno neminovnost, i svakako da ne možemo razmišljati kao što su razmišljali ljudi prije samo tridesetak godina, da se ne vraćamo skroz do Tertulijana. Ali treba prihvatiti koncept moderne neuroze ili neuroze savremenog svijeta koji plasiraju savremeni  filozofi društva, medija i umjetnosti koji govore o toj potisnutoj istinskoj ljudskoj prapotrebi da se iskažu, da aktualizuju svoje umjetničke impulse, ali zbunjeni  i na neki način satrveni globalnim „poumjetnošćavanjem“ ne znaju šta i ne znaju kako.

Zato je danas najlakše biti umjetnik, i najlakše je razumeti se u umjetnost. Jer ona može biti sve a ne mora biti ništa.

I tada kada sam prvi i jedini put čuo svog pokojnog djeda kako uz gusle pjeva o krvavoj pogibiji jednog junaka, pitao sam ga, onako formalno…  Kako tako dobro pjevaš uz gusle?  on mi je odgovorio, baš kao i Dostojevski onda  kad su ga pitali .

Ne znam.

BIOGRAFIJA:

Radovan Pejović rođen je u Nikšiću 01.04. 1985 god. Oblasti psihologije za koje je aktivno zainteresovan su : psihologija ličnosti, razvojna psihologija i razvojni poremećaji ( autistični spektar ). Uporedo, ineteresuju ga teme iz oblasti filozofije, antropologije, umjetnosti i kulture. Učestvovao u nekoliko psihološkuh istraživanja i obavljao funkciju predsjednika Udruženja mladih psihologa Crne Gore VIRTUS. Do sada objavio dvadesetak tekstova iz oblasti psihologije. Živi u Nikšiću.

About The Author

Number of Entries : 1054

Leave a Comment

Scroll to top