Greška Reviewed by Momizat on . Sjedio je u uglu kafane. Sâm. Tupo je gledao ispred sebe, razmišljao o teškoćama koje mu donosi piće. Кonobar je dolazio i odlazio, bez riječi... Dorđiju Račiću Sjedio je u uglu kafane. Sâm. Tupo je gledao ispred sebe, razmišljao o teškoćama koje mu donosi piće. Кonobar je dolazio i odlazio, bez riječi... Dorđiju Račiću Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » Greška

Greška

Sjedio je u uglu kafane. Sâm. Tupo je gledao ispred sebe, razmišljao o teškoćama koje mu donosi piće. Кonobar je dolazio i odlazio, bez riječi…

Dorđiju Račiću

Piše: Dobrašin Jelić

Novine-Dobrasin Jelic

Dobrašin Jelić

Sjedio je u uglu kafane. Sâm. Tupo je     gledao ispred sebe, razmišljao o teškoćama koje mu donosi piće. Кonobar je dolazio i odlazio, bez riječi. Sve mu je bilo poznato, ali nije mogao drugačije. Nešto ga je ščepalo i vuklo na tu stranu, mada se ni on nije mnogo opirao. Podnapit, nije htio kući. Pogled supruge, iz kojeg je izbijao  prezir, i bujicu teških riječi, koje, kao malj, udaraju u lice i lijepe se za njega, mogao je da podnese samo kad se udesi. A bilo mu je žao jadnice. Ljetosava je bila tiha, vesela, otvorena žena, sve dok jedno veče nije došao četvoronoške, prvom brzinom. Razumije je on, ni njeni živci nijesu konopci. I ne ljuti se na nju. Sad je bio dobro potegao, ali ne toliko da bi mu pobjegla misao i trudio se da sagleda svoj položaj, svoje raspeće između dvije neodoljive sile – žene i pića. Bilo mu je žao što žena gubi bitku, oči su mu zasuzile, sve bi dao da nije tako…

Od prozora, u njegove zjenice, ona. Njan stas, isušeno, rohavo, sjetno lice, mutne oči. Samo ona zna kud je sve išla, gdje ga je sve tražila. I sad je tu. Кonačno. Uzdrhta. Od stida ga zabolje stomak… Jer, juče joj se zaklinjao da neće više da pije, klečao pred njom, molio da mu oprosti, ponižavao se pred djecom… Više nije imao šta da kaže. Sve je već rečeno, hiljadu opravdanja i laži, i ostao je prazan. Stvari su se dešavale unutra. Rušio se. To je ipak trajalo kratko i on je osjetio potrebu da vikne, da je otjera, da joj skreše u lice da nije smjela ga traži po gradu. Ali, njen blag osmijeh zaigra pred njegovim očima. Onaj osmijeh što je nestao one večeri kad je prvi put došao kući trešten pijan, kad nije mogao da pronađe prekidač, u hodniku, da upali svjetlo, kad se, u odijelu, svalio u kadu. To ga dotuče. Lakše bi mu bilo da ga je pljunula, čak i to, da je vrištala, da mu je kosu čupala pred svima…

Umjesto toga, topao osmijeh…

Sjela je za njegov sto. U njenoj ruci, čaša konjaka… To je nemoguće, ona nikad ne pije. Ne bar da on zna. Možda krijući, da ubije tugu… Ne, ipak ne! Možda mu se ruga, da mu pokaže da i ona može… Ona se „kucnu“ s njim – zvuk dodira dvije čaše, uvjerava ga da žena za njegovim stolom i čaša u njenoj ruci nijesu san, priviđenje. Otpi gutljaj, i zagleda se u nju. Crte lica otkrivale su mu se postepeno, kao oblik stvari u svitanju. Razdani se – nije Ljetosava. Neka druga žena. Laknu mu, kao da s ramena svali težak teret. Spas dođe u trenutku, kao u priči: neće ga prekorijevati, neće se osvrtati na riječi koje joj je dao, a nije ih održao. Prisjeti se, sjedjela je za stolom do prozora. Zapazio ju je, čim je ušao, ali više na nju nije obraćao pažnju. Govorljivost nije bila njegova osobina, ali prihvatio je njeno društvo, puknuo prstima, i pred njima su se stvorila dva konjaka. Кonobar je poslije lovio njihove poglede i donosio piće.

Čim je sjela, rekla je da ne voli samoću. Već je bio otupio i to je prihvatio kao „golu činjenicu“, klimuno glavom. Pitala ga je za ime, htjela je da bude konkretna. „Imena nijesu važna“ – rekao je. Lakše mu je bilo da odgovori frazom, iako nije bio sasvim nedruštven. Nju je to, međutim, oduševilo. U stvari: tako je izgledalo. Ponovila je, nekoliko puta, njegove riječi… Trudila se da u piću ne zaostaje za njim. Uspijevala je.

Imala je nekoliko lica, pomalo ličila na svaku ženu, koja mu je u životu nešto značila, čiji putevi su se s njegovim ukrstili, makar jednom. Čak je njena kosa mijenjala boju, ali je preovladavala smeđa. „Večeras idem s tobom“ – rekla je, gledajući ga u oči. Prećutao je, pravio se da nije čuo. Nije skidala pogled s njega, i glasnije je ponovila: „Večeras idem s tobom“. „Ja imam ženu“ – odmucao je. „To nije važno“ – prekinula ga je i dodala: „Voliš li je?“ „Volim…“ „Nije važno“ – nije mu dala da dovrši misao. „Ne interesuje me. Izvini. Nju sad zaboravi … Večera idemo zajedno“. „Ali, ja vas ne mogu voditi, imam porodicu. To bi prevršilo svaku mjeru. Ja nijesam spreman na to. To ne mogu. Ja popijem, zakasnim, potrošim platu, ali…“ „To nije važno“ – još jednom je ponovila riječi od maloprije.

Sjedio je na zadnjem sjedištu kola. Ona je htjela tako. Vozila je polako, sigurno. Dok su bili u gradu, pratio je smjer kretanja, orijentisao se prema kafanama.  Trudio se da upamti kud ga vodi, ali kad su izišli iz centra, nije mogao da se snađe.
U naselju niskih kuća, mrak i psi. Mrak se mrštio. Psi su lajali. Vrata kućice nijesu bila zaključana. To mu se urezalo u mozak, i počeo je da drhti. Baglame vrata, veoma su zaškripale. Jedina soba kućice, oskudnog namještaja, odavala je utisak ženske brige. U frižideru, samo boca konjaka, načeta. Natočila je dvije čaše, zapušili su po cigaretu…

Oko spavanja, bilo je prepirke. On je htio da spavaju skupa, ona se nećkala. Nijesu gubili vrijeme, na drugom krevetu, nasložili su odjeću. Pripojeni jedno uz drugo, nijesu mogli da učvrste san, zaudarali su na konjak i znoj, čuo se njen smijeh, vrisak, njeno dahtanje…

U cik zore je ustala, prodrmala ga. Glava mu je bila teška kao zemlja, bešika mu se nadula kao bure. Htio je da iziđe da mokri, ali vrata su bila zaključana. Donijela mu je noćni sud, okrenula glavu na drugu stranu, dok je on odlivao višak tečnosti iz sebe. Čim se obukla, rekla mu je da tiho, na vrhovima prstiju, iziđe, i da se, neprimijetno, što prije, izgubi. Nije mu branila da je poljubi, ali mu nije uzvratila poljupcem. Pitao je gdje i kada da se nađu, govorio kako mu je bilo lijepo, nezaboravno, da je ovo početak velike priče… Umjesto da mu odgovori, ponovila je kako treba neopaženo da iziđe, blago ga, rukama, gurala prema izlazu…

Tako je ušla u njegov život, i zadržala se duže, nego što se moglo očekivati, od jednog slučajnog i kratkog susreta. U početku, njegovo interesovanje kretalo se u okviru znatiželje da sazna ko je, ima li muža, je li ona „rupa“ njeno stalno konačište ili u nju povremeno dovodi nepoznate tipove, koje ispija kao pauk, smoždi kao sipa, koje zatim otkači i izgubi se u šumu korzoa, vrevi velegrada, a u očima drugih ostaje ono što hoće da im se čini. Кasnije, išao je ulicama, promicao kao strijela, zalazio u kafane, samo da vidi ima li je, oće li njena sjenka biti u uglu kafane, okretao se za svakim kolima boje slonove kosti, uporno pratio pogledom svaku plavušu. Кonture njenog lica bile su sve nejasnije. Bolesno se zaljubljivao, ludio za ženom, za koju ga je vezivalo nešto mnogo jače od blizine i vatre tijela jedne noći. Dok je promicao ulicama, činilo mu se da ga gleda iz prikrajka, iza neke zavjese, sa terase, da ga guta očima, proždire, ali neće da mu se pokaže – ko zna, zbog čega. Zvijerao je, dah mu je nestajao, grudi su mu bile tijesne.

Jednog dana, našao se u naselju niskih kuća. Bio je to kraj kućica suvomeđa, većinom prekrivenih trskom, i baraka, u kojem se ništa nije gradilo. Vrata su bila zaključana.

Poslije toga, navraćao je noću, u sitne sate, prolazio pored kućice, čekao. Nikad nije vidio svjetlo u niskoj kućici, nikad se kola boje slonove kosti nijesu zaustavila u blizini. Više nije mogao da izdrži, smislio je priču o tome kako traži stan. Кlecavo prišao kućici, pokucao na vrata. Njagove riječi: „Ima li koga?“ – otišle su uprazno. Pokucao je jače, i gurnuo, lagano. Vrata su se, škripavo, otvorila, ukazala se ona soba… Iz frižidera, izvadio je bocu konjaka, i dobro potegao. Piće ga je presjeklo, od one večeri, tražeći ženu, prestao je da pije. Promjenu je osjetio do u dno stopala, naslonio se na krevet, zaspao. Probudio se u mraku. Tresao se od straha, izvukao se iz sobe i otišao svojoj kući. Sjutradan je ponovo došao. Ovog puta, vrata su bila zaključana. To mu je dalo nadu, uvuklo ga u igru.

Nije dolazio nekoliko dana, a onda – u naselju niskih kuća i baraka zahuktao se bager. Ljudi su galamili, dizala se prašina, kuljao je dim. Taj dio grada umirao je, rađao se širok, lijep, asfaltni put…

Ljetosava, kao da nije primijetila da je prestao da pije, nije mu ništa govorila, ali se sada uvijala oko njega, živnula, molila se bogu da tako potraje.

Nestanak naselja nije odnio misao o onoj ženi. Ona je negdje postojala i izvan njegovih misli. Bio je u to siguran. Tražio ju je i dalje s nesmanjenim interesovanjem, trudio se, ali nije bilo nikakvoga traga, koji bi mu pomogao. U tome je prošlo ljeto.

Dan kasne jeseni osvanuo je oblačan. Nebo se dugo natezalo, od samog jutra, i, najzad, prokapalo. Čekao je autobus gradskog saobraćaja za odlazak na posao, držao kišobran, slušao kako kišne kapi dobuju po platnu i udaraju  na pločnik, gledao kako se lome i prskaju, gomilaju i ulivaju u udubljenja, praveći lokve, ali mislio je o njoj. Odjednom, pred njegovim očima, svitnulo je poznato lice. Čim im se sretoše pogledi, ona spusti kišobran, zakloni se, posaže se i požuri. Uze ga drhtavica. Zovnu je neodređeno, potrča za njom, pristiže je, dohvati je za ruku. Ona podiže kišobran, otkri lice. Bio je siguran da je ona. Osmjehnu joj se, grč mu steže vratne žile. Ona ga je tupo gledala… Podsjetio je na kafanu, kola slonove kosti, naselje na kraju grada, kojeg više nema… Ona ga začuđeno pogleda, napući usne, odmahnu glavom, reče samo jednu riječ: „Greška“, i krenu. On je uhvati za ramena, kišobran  mu pade, što on i ne primijeti, pomenu sobu, dva kreveta, frižider, bocu konjaka, noćni sud… Ona se otrže, zaprijeti zbog uznemiravanja, i ode. Ode i ne osvrnu se.
Oko njega, okupiše su ljudi s kišobranima, s pokislim nogavicama, i čudno ga pogledaše…

I kasnije, nekoliko puta sretao je tu ženu, uporno je pratio pogledom. Ona mu nijednim pokretom, nijednim migom ili pogledom, nije pokazala da ga poznaje.

Beograd, 25. februar 2019.

About The Author

Number of Entries : 1009

Leave a Comment

Scroll to top