CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (V dio) Reviewed by Momizat on . -CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE- -U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśed -CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE- -U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśed Rating: 0
You Are Here: Home » Slajdovi » CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (V dio)

CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE (V dio)

-CRNOGORSKO – BUGARSKE KULTURNE I DRUGE VEZE-

-U Sofiji, Bugarska, povodom 70 godina osnivanja Instituta za književnost Bugarske akademije nauka (BAN) i predśedavanja Bugarske Savjetom EU, u maju 2018. održan je međunarodni skup, na kome je među učesnicima iz 15 zemalja bio i naš sugrađanin Dragan B. Perović. Prenosimo izvode iz rada prezentovanog na skupu i tekstove koje se bave pojedinim temama i ličnostima od značaja za bogate kulturno-istorijske veze Bugarske i Crne Gore.

Piše: Dragan B. Perović

HRISTO BOTEV I CRNA GORA I CRNOGORCI, prvi dio

Veličina pjesničkog i revolucionarnog djela Hrista Boteva bila bi dovoljna kao predmet istraživanja svakog ozbiljnijeg projekta. Još više ono nas privlači kao mogućnost da mu se nađe dostojno mjesto u izučavanju bugarsko-crnogorskih veza kojima smo se bavili jedan duži period.

Image_1554062891

Hristo Botev

Hristo Botev (rođen 6. januara 1848. u Kaloferu, poginuo 1. juna 1876. godine), bugarski je nacionalni heroj, revolucionar, pjesnik i publicista. Školovao se u Istanbulu i Odesi. U Odesi se povezao sa bugarskim emigrantima koji su pripremali oslobađanje Bugarske od turskog ropstva. Kasnije je pošao za Bukurešt. Tu se aktivno uključio u rad Bugarskog Revolucionarnog Centralnog Komiteta (BRCK). Iz Rumunije se sa svojom ustaničkom četom 16. maja 1876. (po starom kalendaru) ukrcao na austrougarski brod “Radecki”, da se pridruži ustanicima u Bugarskoj. Iako je primio pismo da je ustanak propao i da bi trebalo da produži uz Dunav za Srbiju ili Austriju, odlučio je da se iskrca na bugarsku teritoriju, u blizini sela Kozloduj i započne borbu.

Nakon cjelodnevne borbe sa brojno nadmoćnijom turskom vojskom, u suton 20. maja (odnosno 1. juna po novom kalendaru) 1876, kada je bilo zatišje, jedan metak je pogodio Boteva i on je na licu mjesta umro. Nakon smrti, osmanlije su mu odśekle glavu i izložili je na trgu u Vraci. Taj trg danas nosi njegovo ime. Iako književna i publicistička baština Boteva nije velika po obimu (napisao je svega 20 pjesama), ona svojim umjetničkim vrijednostima obilježava vrhunac ne samo u vrijeme preporoda-ustaničkog doba, nego i u sveukupnom razvoju bugarske književnosti.

Izuzimajući slovenstvo kao nešto sasvim zajedničko, prve tragove neposrednih bugarsko crnogorskih veza nalazimo još u XII vijeku, o čemu nam śedoče dva pečata zetskog (crnogorskog) kralja Đorđa koji se nalaze u Bugarskoj, kao i inkunabule iz Obodske štamparije (1494), pa preko bugarske rukopisne knjige (srednjevjekovne) pronađene prije tridesetak godina u crkvi sv. Trojice kod Pljevalja, do vremena koje nas najviše zanima – druge polovine XIX vijeka.
Po mnogim śedočenjima velika je bila uloga Crne Gore i crnogorskog naroda u nacionalno-oslobodilačkom pokretu Bugara. Zajedničke težnje slovenskog juga najbolje je nadahnjivala malena, ali slobodna Crna Gora, čiji je značaj u ondašnjoj Evropi daleko nadmašivao njene ekonomske i vojne moći. Moralnost, plemenski agon i svijest da iako je slobodna može biti mirna tek ako su svi narodi oko nje nezavisni, Crnu Goru su činili izvorom vjere narodima koji su stenjali pod vlašću Turaka. Privlačila je sve slobodne duhove, kao što su i oni nju privlačili. To su bile koordinate koje su se, bez dublje analize preśekle u slučaju Boteva i Crne Gore i Crnogoraca.

U Crnoj Gori na vlasti je bio Nikola I Petrović Njegoš, pjesnik i vladar, kao i svi njegovi prethodnici iz iste porodice, od kojih je svakako najpoznatiji Petra II Petrović Njegoš (1813-1851), autor Gorskog vijenca. Široka je bila aktivnost Crne Gore na političkom planu. Okrenuta južnoslovenskom ujedinjenju u najpozitivnijem smislu, od ržavala je vezu s Garibaldijevim pokretom, pokretom omladine u Vojvodini i Dalmaciji, progresivnim pokretima u Srbiji, pomagala oslobodilačku borbu naroda u Hercegovini, sarađivala sa uglednim političarima Hrvatske, Slovenije. Posebne veze Crnogorci su imali sa bugarskim revolucionarima i njihovim komitetom. Vidnu ulogu u tome imali su Vasil Levski, Rakovski, koji je 1863. pośetio Cetinje, Karavelov, koji je u svojim listovima Svoboda i Nezavisimost donio veliki broj tekstova o Crnoj Gori i naravno Hristo Botev, kao saradnik i urednik bugarskih listova.

Hristo Botev o Crnoj Gori i Crnogorcima

Danas možemo samo pretpostavljati što je Botev mogao slušati o Crnoj Gori i Crnogorcima u rodnoj kući i kasnije u Odesi. Ono što je izvjesno nalazimo u njegovim spisima iz perioda najaktivnije borbe za nacionalno oslobođenje Bugara. Pred nas izranja slika Crne Gore iz mitova, iz ratova, iz realnog političkog života, iz zajedničkih stremljenja. Njegovo pisanje o Crnoj Gori moglo bi se okvirno svrstati u tri cjeline:

1. Crna Gora u okviru Jugoslovenstva;

2. Crna Gora kao nezavisna država sa vidnim mjestom u oslobodilačkim stremljenjima Bugara;

3. Uloga Crne Gore i Crnogoraca u političkim previranjima na Balkanu, a i Evropi

Vrlo su zanimljiva razmišljanja Hrista Boteva o mogućnostima stvaranja južnoslovenske konfederacije, pogotovu upoređena sa onim koja srijećemo u crnogorskoj štampi toga vremena, Crnogorcu i Glasu Crnogorca. Iako ideju jugoslovenske zajednice srijećemo još kod crnogorskog vladara, mitropolita Vasilija Petrovića, njen najveći pobornik u Crnoj Gori bio je Petar II Petrović Njegoš. I ostali narodi Balkana imali su vatrenih zagovornika te ideje. Da pomenemo samo pripadnike Ilirskog pokreta u Sloveniji i Hrvatskoj, Svetozara Markovića i Svetozara Miletića kod Srba, Karavelova i Rakovskog kod Bugara. Nešto što je započeto kao opšteslovenska ideja počelo je dobijati uže, južnoslovenske konture. Potresi XIX vijeka nijesu kidali zajedničke poglede i stremljenja. Zanose je ipak prevladalo trezveno gledanje na realnost života na ovim prostorima.

Komentar Hrista Boteva, napisan povodom izlaženja lista Jugoslavija bio je da je ideja jugoslovenske konfederacije potekla od zapadnih, kao protivteža ruskim panslavistima, koji su smatrali da sve „slovenske rijeke“ treba da se ulivaju u „rusko more“ ili će ono presušiti. Takva razmišljanja kojima se narodi „hemijski slivaju u jedan“, sa gubljenjem identiteta, Botev je nazvao izvorom ropstva i jada. On je smatrao da jugoslovenska federacija treba da se propagira na drugim osnovama, slobodnim: „Da ni jedna od narodnosti ne bude obespravljena. Prus je Njemac, Pijemontac – Italijan, no niti je Bugarin Srbin, niti Srbin –Rus.“ Pisanje crnogorskih listova, što znači i stav Crnogoraca prema ovim pitanjima, ni malo se nije razlikovalo od stavova Boteva. U Crnogorcu (1/1871, 48, 190), pod naslovom Rusija i panslavizam, između ostalog stoji: „Rusija ne treba da izaziva panslavizam, jer to rade Dekembriste austrijske, rade Deakovci, rade turski prijatelji, a neprijatelji Slovena“, a u Glasu Crnogorca (2/1874, 20, 1), u tekstu „Jugoslovenstvo“, koji se suprotstavlja mišljenjima da prvo mora doći do jedinstva jezika i pisma da bi se narodi ujedinili, jer je Jugoslovenstvo moguće samo ako je slobodno i nezavisno, stoji: „Malim narodima kao što su slavenski na jugu, nužno je jedinstvo koliko radi održavanja prema i protiv većijeh naroda, toliko radi boljega i većega razvitka i napredovanja“.

Razmatrajući lagano probleme federacije Botev je ocjenjivao da u malim balkanskim državama „praviteljstvo“ nije slušalo glas naroda i da je često igralo nedostojne uloge, čime nijesu prihvatili ideju „balkanske konfederacije“, te su na taj način odložili dan pobjede. Od ovoga je izuzimao Crnu Goru, za koju kaže „da nam sva njena prošlost dava osobeno pravo da mislimo da će ona najprva biti pobornica oslobođenja Balkanskog poluostrva“.

Crnoj Gori i njenom mjestu u oslobodilačkoj borbi Bugara Botev kao da je posvećivao najviše prostora, dajući joj ponekad sudbonosni značaj: „Ako Crna Gora (sa ostalim narodima Balkana) ne pruži bratsku ruku bugarskom narodu to će Turska još dugo vremena biti čir Evrope.“ Isto tako može se zaključiti da je Botev s pažnjom pratio i komentarisao zbivanja u Crnoj Gori. U dva navrata pisao je o „Podgoričkom pokolju“ žestoko osuđujući zvjerstva Turaka, a u listu Zname prenio je Memorandum knjaza Nikole upućen junacima čuvene Grahovske bitke (1858), kada je turska vojska potučena do nogu. Nezadovoljna radom komisije koja je na smrt osudila tri Turčina, vinovnike ovoga zločina u Podgorici, Crna Gora, po mišljenju Boteva, jedva čeka „da prekine ‘prijateljske žice’ sa petvjekovnim neprijateljem“. Botev nije smatrao da ima značajnijih i manje značajnih političkih pitanja. U zajedničkoj sudbini ne prave se razlike: „Ako bi se Bugarska potpuno predala to bi omogućilo Turcima da i ostale narode drže pod igom.“

Botev, zaneseni mladi revolucionar, koji hoće sve i to hoće odmah, oštricu svoga pera znao je uperiti i protiv onih najbližih i onih koji su za njega imali izuzetni značaj. Ta sudbina nije mimoišla ni Crnu Goru i njenog knjaza (Nikolu I Petrovića) o kojima, povodom Aprilskog ustanka, piše da su bili, kao i Srbija, upali u diplomatske igre i počeli tražiti miroljubiva rješenja, „no ovo je čas da izađu iz svojih granica“. Ovaj trenutak kritike, došao kao posljedica mišljenja da nema zadovoljavajućeg rješenja bez radikalnih zahvata, ostao je malo usamljen pred ostalim, objektivnim procjenama zbivanja. To se može viđeti i u komentaru Svobode, povodom turskih procjena da hrišćanski narodi neće pomisliti da ustanu ako Crna Gora bude pobijeđena, đe se kaže: „Crna Gora je štitila svoju nezavisnost u toku 350 godina, ona će umjeti i danas da svojim neprijateljima pokaže kako njeni sinovi još nijesu izgubili hrabrost ni svoju ljubav prema slobodnoj Otadžbini.“ Botev nije propuštao da pomene Crnu Goru i u nekom drugom kontekstu. U raspravi sa Husein Avdi-pašom povodom zabrane pozorišta za Bugare, ironišući na sebi svojstven način, znajući slabe strane protivnika (Avdi- pašu je bolio teški poraz od Crnogoraca na Grahovu), Botev pita da nijesu i teatri povezani sa Crnom Gorom.

Razmišljanja o ulozi Crne Gore u zbivanjima u Evropi druge polovine XIX vijeka služila su Botevu i kao potpora za svoje ideje i proglase. Razmatrajući njen položaj predlagao je da joj pripadne jedan dio Hercegovine i Albanije na jugu, iako je pominjao da Crna Gora nije u mogućnosti da sama izađe iz svoje prirodne tvrđave, da bi drugom prilikom napisao, napadajući evropske sile koje su pasivne: „Male, no dovoljno jake sile – Srbija, Rumunija i Crna Gora ne žele više slušati „turske ljubavnice“.“ Velike nade polagao je u Hercegovački ustanak (1875) koji je Crna Gora obilato pomagala. Procjenjivao je da će ovaj ustanak, „krvava drama u kojoj ni srpski ni crnogorski narod neće ostati ravnodušni gledaoci“, biti ona luča koja će upaliti oslobodilački plamen balkanskih naroda. Ovaj događaj mu je služio i da pozove bugarski narod na ustanak sa objašnjenjem da nije potrebna ničija pomoć ako ima riješenosti na borbu, jer narod u Hercegovini pomažu samo Crnogorci. Zaključivao je da je to najpogodniji momenat za Bugare, jer je narod spreman, prilike povoljne, a primjer koji pokazuju Crna Gora i Srbija, stvaraju uslove koji se nijesu mogli ni sanjati. Hercegovački ustanak i neriješeno bugarsko pitanje učvrstili su Boteva u mišljenju da nema pomoći od „velikih sila“ koje su prijateljski naklonjene samo dok ostvare svoje interese.

Da njegovo druženje sa Crnom Gorom nije ostalo samo na nivou ideja govori nam više momenata. Po nekim śedočenjima Botev se spremao da na Cetinje, Zagreb, Beograd i Hercegovinu pošalje čovjeka koji bi povezao bugarske oslobodioce sa kretanjima „bratskih naroda“. Pretpostavljamo da je to bio nastavak saradnje između Crnogoraca i Bugarskog revolucionarnog komiteta, koju je započeo Vasil Levski. Poznato je takođe da je Botev 1875. godine pośetio Carigrad, đe se susreo sa jednim crnogorskim kapetanom, prezivao se Kujundžić, sa kojim se dogovarao da zapale tursku prijestonicu nebili ubrzali ustanak.

Svakako je zanimljivo da se u četi Hrista Boteva nalazi i jedan Crnogorac. Na osnovu pomena o njemu znamo da se zvao Anton Strahilov – Podgoričanin, po Podgorici iz koje je poticao. Spomen na njega čuva se u muzeju Hrista Boteva u Kaloferu.

O mjestu Crne Gore u očekivanjima Hrista Boteva može se suditi samo na osnovu zbivanja iz onoga vremena. Nikako ne bismo uzimali današnju tačku gledišta o opravdanosti nekih ideja ovog revolucionara pjesnika. One su velike i smisaono i istorijski i možemo im se vraćati uz dužno poštovanje, pogotovu kad znamo da su informacije o Crnoj Gori i Crnogorcima „predstavljale bitan dio idejno-političke pripreme zamišljenog zajedničkog ustanka Južnih Slovena“.

Anton Strahilov Černogorec

Anton Strahilov Podgoričanin, Crnogorac u četi Boteva

 

Nikšić, 21. II 2019.

Dragan B. Perović

About The Author

Number of Entries : 1077

Leave a Comment

Scroll to top