POBJEDNIK U DVOBOJU SA SAMURAJEM Reviewed by Momizat on . IZ STARE ŠTAMPE TEKST OBJAVLJEN U POBJEDI, NEĐELJA, 20. IV 1986, naslovljeno „IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI“ /Ovaj tekst je služio kao polazište mnogim kasnijim istra IZ STARE ŠTAMPE TEKST OBJAVLJEN U POBJEDI, NEĐELJA, 20. IV 1986, naslovljeno „IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI“ /Ovaj tekst je služio kao polazište mnogim kasnijim istra Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » POBJEDNIK U DVOBOJU SA SAMURAJEM

POBJEDNIK U DVOBOJU SA SAMURAJEM

IZ STARE ŠTAMPE

TEKST OBJAVLJEN U POBJEDI, NEĐELJA, 20. IV 1986, naslovljeno „IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI“

/Ovaj tekst je služio kao polazište mnogim kasnijim istraživačima koji su pisali o Aleksandru Saičiću, ali skoro niko nije pomenuo ni autora ni publikaciju u kojoj je objavljen, sem jednog, koji je napisao „da u Pobjedi od 20. aprila 1986. piše…“ Zanimljiv odnos „časnih“ proučavalaca prema autorskim pravima/

POBJEDNIK U DVOBOJU SA SAMURAJEM

Aleksandar Lekso Saičić, izvor montenegrina.net

-Aleksandar Saičić kavaljer Ordena sv. Ane-

Bilo koje granice da zauzima, imperijalizmu je uvijek tijesno, pa ne čudi da između zemalja u kojima preovladava dolazi do sukoba interesa. Stoga je razumljivo da je početkom vijeka između carske Rusije i Japana, koji je doživljavao nagli uspon nakon poznate Meidži revolucije, izvedene 1867. godine, došlo do napregnutih odnosa oko prevlasti na Dalekom istoku. Njihove aspiracije su upućene na oblasti Kine, bogate sirovinama i jeftinom radnom snagom. I jedni i drugi su do početka XX vijeka osvajali znatni dio kineske teritorije, s tim što je Japan prošao znatno slabije. Rusi su osvajanjem luke Port Artur, odnosno poluostrva Lijao – Tung, napravili značajnu bazu u tom dijelu svijeta iz koje su dalje mogli širiti svoje osvajačke pipke.

Iskoristivši ustanak kineskog naroda (1899 – 1902) zauzimaju i Mandžuriju, sa aspiracijama premaKoreji. To je bio znak za uzbunu u Japanu koji je, potpomognut od Velike Britanije i SAD sa kojima je sklopio anglo-japanski sporazum o neutralnosti u slučaju eventualnog rata koji bi se vodio oko Kine ili Koreje, zatražio povlačenje ruskih trupa i ustupanje južnih oblasti Mandžurije. Naravno, Rusi nijesu pristali, pa je prvo došlo do prekida diplomatskih odnosa, da bi u noći između 8. i 9. februara 1904. godine, bez objave rata, japanske trupe napale Port Artur. To je buio početak rusko-japanskog rata, koji će se, sa promjenjljivom srećom do konačnog poraza Rusije, voditi do 5. Septembra 1905. Kada je u Portsmutu (SAD) potpisano primirje, kojim je Rusija priznala posebne interese Japana u Koreji, izgubila Port Artur i Sahalin, čime je sebi zatvorila izlazak na Tihi okean. Ovi momenti su uticali da nagomilani unutrašnji problemi Rusije dovedu do revolucije 1905-1907, što u ovom momentu nije predmet našeg interesovanja.

CRNA GORA OBJAVLJUJE RAT JAPANU (Kao što je poznato ovo je bila jedna od mistifikacija; formalno rat nikada nije objavljen, tako da je to ostalo u sferi simpatičnih anegdota i razrješenja – prim. D.B.P)

Za nas je ovaj rat interesantan utoliko koliko nam pomaže da neke ličnosti i događaje vezane za našu prošlost izvedemo na svjetlo dana. Kao i mnogo puta do tada, Crna Gora je na vijest o izbijanju sukoba između Rusije i Japana, stala na stranu „majke Rusije“ i objavila rat Japanu, što je uslovilo da su svi Crnogorci bili obavezni da se jave kao dobrovolkci. Na najkonkretniji način ovo je potvrđeno u avgustu 1904. godine kada je knjaz Nikola ponudio ruskoj vlasti 1000 boraca koji bi ušli u sastav carske armije u Južnoj Mandžuriji. Iako ovi vojnici nijesu pošli na ratište ipak je u ruskoj vojsci bio veliki broj Crnogoraca – dobrovoljaca, kao i onih koji su se već nalazili u vojnoj službi u Rusiji. Među njima svakako je svojim junaštvom najveću slavu stekao Aleksandar Lekso Saičić, čiju su hrabrost izdizali do legende, smještajući je u epske okvire.

Aleksandar Saičić rodio se 5. avgusta 1873. godine u selu Vinicka, u Beranskom okrugu. Njegov otac bio je čuveni komandir Vaso Saičić. Kaom pitomac knjaza Nikole, Aleksandar je na Cetinju završio osnovnu školu i započeo gimnaziju, koju je nakon toga nastavio u Dubrovniku. Sa izuzetnim fizičkim i psihičkim karakteristikama bio je predodređen za vojnu karijeru. Zato nastavlja školovanje u „Pešadijskoj podoficirskoj školi“ u Beogradu.

IMG_20190221_212627

Po završetku ove škole vratio se u Crnu Goru i postavljen je za ađutanta Vasojevićke brigade, na kojem je položaju ostao tri godine. U to vrijeme bili su normalizovani odnosi između Crne Gore i Turske, pa su u Carigrad upućivani na školovanje i crnogorski mladići. Tako su 1893. godine u Vojnu akademju u Craigradu pošli Joko Đ. Petrović, Joko Jovanović, Risto Ljumović, Dušan Gregović i Aleksandar Saičić. Saičić je tu ostao tri godine, kao poručnik carske garde. Iza toga odlazi za Rusiju, đe kao poručnik služi vojsku u Mandžuriji u kojoj je sačekao i početak rusko-japanskog rata. Kako je u tom ratu, što smo već napomenuli, učestvovao veliki broj Crnogoraca, to je zanimljivo viđeti što je to što ga izdvaja od ostalih. Dovoljno je pomenuti Jovana Popovića Lipovca, koji je opisivan kao „Crnogorac, pravi džin“ i koji je u ovom ratu dobio čin generala, ili pak odred od 150 dobrovoljaca koji su vodili komandir Marko Špadijer i barjaktar Petrović Njegoš i u kome se borio Rade Gardašević, prvi elektroinženjer crnogorski, kao i mnogi drugi. Slavu je zadobio: „Viteški kapetan Saičić (koji je) znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani“. Svoju izuzetnu hrabrost iskazao je od samog početka ratovanja. Uvijek u prvim borbenim redovima nije znao za strah. U bojevima je tri puta ranjavan. Prvi put to je bilo od sablje pod Jun-džu-anom, što ćemo kasnije podrobnije objasniti, drugi put pod Pej-an-čanom u Koreji od puške i treći put pod Labatijem, pokraj staroga grada Mukdena u Mandžuriji. Nijednom Saičić nije uzeo predah da bi vidao rane, već je nastavljao da se bori sa još većom upornošću. Događaj koji ga je uznio iznad ostalih bio je dvoboj sa japanskim ratnikom – samurajem. Zbog svoje neobičnosti i sličnosti sa dvobojima koji su se vodili u starim vremenima i koje je epika pamtila i ovaj okršaj je poprimio epske okvire i pretočen je u pjesmu, kao što je naša narodna poezija opjevala i rusko-japanski rat. Kada su se jedna nasuprot druge našle utaborene ruska i japanska vojska, japanski komandant je zatražio od ruske komande da izaberu jednoga borca koji će izaći na dvoboj njihovom ratniku – samuraju, koji je zbog svoje vještine uživao veliki ugled u Japanu, đe je završio specijalnu obuku i prošao mnogo ispita, a da bi postao samuraj morao je pripadati visokoj vojnoj plemićkoj kasti. Ruska komanda bila je zatečena ovim pozivom, jer nije očekivala da još traje japanski tradicionalni običaj, da uvijek prije velike bitke, dođe do dvoboja između izabranih ratnika, đe bi u slučaju pobjede svoga predstavnika bila stečena psihološka prednost.

KAO U NARODNIM PJESMAMA

Taj poziv je predstavljao pitanje časti, a posredno bi uticao na moral vojske prije glavnih sudara. Aleksandar Saičić nije dozvolio da se ponovi poziv poziv za dobrovoljca koji bi izašao na megdan, već se odmah prijavio tražeći samo da mu pribave odgovarajućeg konja i sablju. U prvi mah ruski zapovijednik mu nije htio dozvoliti da izađe na dvoboj, smatrajući da kao mlad vojnik nema mnogo šanski sa oprobanim megdandžijom. Bio je pomalo zavaran i Saičićevom pojavom, jer je Aleksandar bio povisok i vitak, skoro mršav. No, vidjeći odlučnost i energiju mladoga podoficira, izašao mu je u susret. U nestvarnom ambijentu, na sredokraći između dviej vojske, krenuli su jedan ka drugom dva odvažna ratnika. Ispraćen vojnom muzikom Saičić je, lagano poigravajući konja, gledao raskošno odjevenog ratnika, hladnoga pogleda, od čije je pojave mogla da uhvati jeza. Japanac je konja vodio čas lijevo, čas desno, tradicionalno izvodeći vježbe koje su uvertira glavnom okršaju. Zlokobna tišina je prekrivala dvije vojske, pojačana laganim približavanjem protivnika, tako da je je sijev sablje naličio na munju, a sudar njihov na udar groma. Nagoneći konje udarali su se tražeći prostor da czadaju završni udarac. Bio je to sudar dvije tradicije, dva načina ratovanja i shvatanja junačke časti – u mnogome sličan, a toliko različiti. Jedan zamah samurajeve sablje okrznuo je Saičića po čelu i Japanac je vidjeći krv krenuo da okonča dvoboj. Izuzetno okretno, sa velikom uvježbanošću, Saičić je jednim zamahom pośekao japanskog ratnika. Kasnije je Saičić objašnjavao da je instinktivno izveo taj udarac. Kao pravi vitez Saičić je odao poštu velikom protivniku i krenuo u svoj logor, đe ga je čekala vojska postrojena u njegovu čast.

Vijest o njegovom podvigu dobila je neslućene razmjere, a za svoje djelo od ruskoga cara nagrađen je ordenima Svete Ane, II i III stepena, ordenom Svetog Stanislava sa mačevima i lentom, isto II i III stepena, pa IV stepenom Svetog Vladimira sa mačevima i lentom, kao i ruskom ranjeničkom medaljom. (Opis ovoga megdana može se pronaći i u brošuri Radoja M. Zečevića „Izuzetna hrabrost ljudi svoga vremena“, đe je autor pribilježio predanja o Saičiću. Osim toga Saičić je unaprijeđen u čin kapetana, te je komandovao konjičkim eskadronom u Amursko dragonskom puku, u odredu general-štabnog pukovnika Madridova. Poslije završenog ratovanja Saičić se vraća na Cetinje, đe biva primljen uz najveće počasti i odlikovan od knjaza Nikole IV stepenom Danilova ordena i crnogorskom medaljom za hrabrost, a dobio je i italijanski krst. Život na Cetinju nije sveo sveo na uživanje stare slave, već se okrenuo i drugim aktivnostima. Pisao je pjesme, a sa ruskoga je preveo knjigu „Predaja Port-Artura“. Poslije dužeg bolovanja, od povreda nastalih u požaru (kada se zapalio dvor na Cetinju, a Saičić uletio unutra da spašava dragocjenosti i nakon skoka sa sprata zadobio povrede od kojih se nije oporavio), Aleksandar Lekso Saičić umro je na Cetinju u srijedu, 7. aprila 1911. godine. Sahrani je prisustvovao veliki broj uglednih gostiju. Od Saičića se govorom oprostio Đorđe Dragović Đuričković, koji je govoreći o njegovom životnom putu istakao da je Saičić ratovao i borio se „onako kako to čini pravi junak i junaković – kako to dolikuje Crnogorcu“. Iza njega su ostali sin Vladimir i šćerka Jelena.

Vladimir Saičić rodio se na Cetinju 1907. Godine i poslije završetka početnih školovanja započeo je studije prava. Kasnije se bavio novinarstvom i književnim radom Zbog svojih političkih ubjeđenja bio je proganjan od režima u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Objavio je dvije zbirke pjesama: „U ulici plača“, Beograd, 1931, kao i zbirku „Kroz život“. Uz dvije brošure u Nikšiću je 1933. Godine objavio roman „Beskućnik“. Grudobolan, umro je 1941.

Dragan B. Perović

About The Author

Number of Entries : 1069

Leave a Comment

Scroll to top