„Pozorište jednog glumca“: Novo lice pozorišta u Nikšiću Reviewed by Momizat on . U danima kada je Nikšićko pozorište u zamahu  i kada ima sve više aktivnosti, u razgovoru sa gospodinom Dušanom Petrovićem, kapetanom JAT-a, podsjetili smo se n U danima kada je Nikšićko pozorište u zamahu  i kada ima sve više aktivnosti, u razgovoru sa gospodinom Dušanom Petrovićem, kapetanom JAT-a, podsjetili smo se n Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » „Pozorište jednog glumca“: Novo lice pozorišta u Nikšiću

„Pozorište jednog glumca“: Novo lice pozorišta u Nikšiću

U danima kada je Nikšićko pozorište u zamahu  i kada ima sve više aktivnosti, u razgovoru sa gospodinom Dušanom Petrovićem, kapetanom JAT-a, podsjetili smo se na period kada je grupa nikšičkih entuzijasta u jednom vrlo teškom vremenu, uspjela da na pozorišne daske dovede eminentne predstavnike ove umjetnosti, tabajući na taj način staze ovome što je Nikšićko pozorište danas.

Novine-Pozoriste jednog glumca1

Neda Arnerić u Nikšiću

U danima kada je Nikšićko pozorište u zamahu  i kada ima sve više aktivnosti, u razgovoru sa gospodinom Dušanom Petrovićem, kapetanom JAT-a, podsjetili smo se na period kada je grupa nikšičkih entuzijasta u jednom vrlo teškom vremenu, uspjela da na pozorišne daske dovede eminentne predstavnike ove umjetnosti, tabajući na taj način staze ovome što je Nikšićko pozorište danas.

„Nas nekoliko ljubitelja kulture često smo se okupljali u “Zahumlju“ kod našeg prijatelja Laza Tripkovića, koji je u to vrijeme bio upravnik. Jedanput me je pozvao i rekao da mu pomognem u ostvarenju ideje oko jednog festivala. Bio je to festival monodrame republičkog nivoa. – Problem je novac i sponzori. Ti poznaješ dosta glumaca… Tako sam se toga i prihvatio. Lazu sam predložio da napravimo jugoslovenski festival glumca. Većina glumaca i novinara bili su iz Beograda. Želio sam da se izađe iz uskih republičkih okvira, da se napravi nešto šire. Nakon toga predložio sam mu da to bude i međunarodni festival. Trudili smo se da se formira kompetentan žiri i da se nađe neko poznato ime. Lazo se sjetio jednog imena za koje sam tada znao iz medija. Bio je to pozorišni kritičar Feliks Pašić. Budući da je Pašić u to vrijeme radio još neke festivale i da je za njegovo angažovanje trebalo izdvojiti veliki honorar, dogovorili smo se sa tadašnjim gradonačelnikom Blagojem Cerovićem, da se i to obezbijedi. Dobili smo zeleno svijetlo. Naši sponzori bili su uglavnom iz opštine ili republike, a bilo je dosta firmi koje su dale svoj doprinos. Dobili smo i pomoć u vidu avionskih i autobuskih karata do aerodroma i nazad. zaista mogu reći da nam je privreda Nikšića išla na ruku. Formirali smo jedan odbor ljudi koji su se nalazili na rukovodećim mjestima, a bili su spremni da se obezbijede sredstva i da se neke stvari promijene, jer su i sami bili poklonici kulture. Tako se krenulo sa jugoslovenskim festivalom. Uz svesrdno angažovanje iskusnog Felikasa Pašića napravljeni su temelji za jugoslovenski, a nešto kasnije i međunarodni festival. Bio je domaćinski dočekan u našem gradu. Upoznaom se sa tradicijom grada, zaista pošteno i svesrdno radio na projektu i kvalitetno sarađivao sa nama. U vrijeme raspada Jugoslavije ideja međunarodnog festivala i nije bila baš jednostavna, ali mi smo je zacrtali i na kraju ostvarili. Bilo je pitanje koga dovesti sa strane, a rješenje smo našli u američkoj glumici Keti Rejnolds, koja je i pored sankcija došla u Nikšić. Dobila je tada nagradu “Veljko Mandić“ za scenski govor”, ističe Petrović.

Novine-Pozoriste jednog glumca2

Mira Stupica i Vojo Krivokapić

“Festival su podržavali i čelnici Opštine Nikšić, dr Miško Drljević i dr Radovan Raco Mijanović. Svima je cilj bio dovesti što kvalitetnije predstave. Bili smo veoma ponosni na sve to. I dans rado pogledam te biltene. Dobra je to organizacija bila, samo mi je žao što nikada više nije ponovljena. Organizuje se ponovo festival i neće mi zamjeriti ljudi što su ga obnovili, i dobro je što je obnovljen, jer je bilo i par godina pauze, po meni nepotrebnih. Napravljen je okvir jednog evropskog festivala, počevši od nagrada i igranja predstava po čitavom gradu. Festival i jeste zabava za čitav narod, ne samo za usku grupu građana, kako neki misle. Sa jugoslovenskim festivalom razvili smo ustaljenu naviku da predstave ne budu samo u “Zahumlju“, da u ovom industrijskom, fakultetskom i gradu učenika, ne bude onih kojima je onih kojima je pozorište strano. Programom smo udesili da se predstave igraju ispred Robne kuće, u Gimnaziji, u Domu vojske… Scena “Zahumlja“ bila je vrlo mala, scena “213“ nije bila završena, ali su se neke predstave i ponavljale. Međunarodni festival, osoben je bio i po skulpturama, nagradama. Njih je radio naš vajar Peko Nikčević. Takvu nagradu je dobila i pomenuta glumica keti Rejnolds. Željeli smo da ih svake godine rade najbolji crnogorski vajari – različite nagrade, različiti skulptori. I u to vrijeme te nagrade su zaista bile vrijedne. Gosti na međunarodnom festivalu glumca bili su iz svih bivših jugoslovenskih republika. Dešavalo se da nijesmo ljudima mogli obezbijediti karte čak i kada se scena “213“ otvorila. Na jugoslovenskom nivou su bila četiri festivala, a međunarodni je održan 2000. godine. U tadašnjoj RTNK nabavljena su reportažna kola, pa je finale festivala i dodjela nagrada prenošeno direktno. Dobro je to bilo urađeno, voditelj je bio Slobodan Joković, naš Nikšićanin. Uvijek smo se trudili da dovedemo što više Crnogoraca, a Nikšić je imao jedne od najboljih – Karadžić, Bulajić, Bojović, koji je bio direktor Festivala monodrame i pantomime u Zemunu. Naš cilj je bio da sve to dobije pravi odjek i da glas ide po Evropi. Moram reći da nam je dosta pomogla bivša ministarka Lješević. Pokazali smo izvjesni revolt zbog zapostavljenosti Nikšića, a velike privilegovanosti Budve, kada je u pitanju kulturni život, pogotovu pozorišni. Gospođa Lješević, inače direktorica Budvanskog festivala, u potpunosti nas je razumjela i znala da odgovori na naše zahtjeve, a bili su bezkompromisni. Festival je koštao oko šezdeset hiljada DM. Cilj nam je bio da novac od nagrada ode u ruke onih koji to zaista zaslužuju i onika koji će podići kulturni nivo Nikšića i Crne Gore”, kaže naš sagovornik.

Novine-Pozoriste jednog glumca

Na svakoj predstavi sala „Zahumlja“ bila je prepuna

“Mijenjajući logotip odlučili smo da ga raspišemo za međunarodni festival. Među sedam radova pobijedio je moj rad – dama sa dvije pozorišne maske. Uroš Tošković je taj, tada anonimni rad izdojio i rekao da je to moderna boginja Talija koja u ruci drži dvije maske, tužnu i veselu. Poznavao sam mnogo glumaca. Družim se sa njima kada sam slobodan, uglavnom u Beogradu i Podgorici. Neke od njih sam upoznao i u Zagrebu, Ljubljani, diljem bivše Jugoslavije. I dalje smo u kontaktu, gledamo se. Volio sam njihovo društvo. Zanimljivi su to ljudi i među njima ima dosta boema. Bilo je dosta i naših Nikšićana, koji su me upoznavali sa svojim kolegama. Bio mi je prioritet da se zbližim sa njima, da ih dovedem u Nikšić. Održan je i veći broj koncerata – Dragan Stojnić, Bora Čorba… Željeli smo da napravimo prodor, afirmaciju Crne Gore, posebno sa međunarodnim festivalom 2000. kada nam je u goste došla Kejt Rejnolds. Izvela je jednu monodramu (imala je i partnera koji je pratio na gitari). Festival se nažalost ugasio iz materijalnih razloga, ali i zbog određenih subjektivnih slabosti” kazao je za Novine Nikšića Dušan Petrović.

Kratak istorijat pozorišta u Nikšiću

Nepuno godinu dana poslije osnivanja Cetinjskog pozorišta, u ondašnjoj, posve učmaloj, samo nekoliko godina oslobođenoj kasabi – Nikšiću, počeo je pozorišni život, kao važan dio kulturnog sadržaja, koji je trebao da preobrazi grad i što prije ga približi savremenim civilizacijskim tokovima.

Bio je to vrlo težak zadatak u ondašnjoj ratničkoj, zaostaloj, izrazito patrijahalnoj, siromašnoj i neprosvijećenoj Crnoj Gori. Tadašnja Crna Gora sa puno poleta počinje da se otima iz vjekovne bijede, sada nezavisna i konačno u mirna.

Januara 1884. godine osnovano je pozorište, već 16. februara izvedena je predstava ‘’Slobodanka’’ u pet činova, autora Manojla Đorđevića Prizrenca. Sve do potpune reorganizacije i formiranja novog pozorišta 15. marta 1949. godine, pozorište je uglavnom imalo amaterski status, djelovalo je u vrlo teškim uslovima, prolazeći kroz različite mijene svih tih burnih godina,a dva puta se i  gasilo (1898. i 1938.).

Zapamćeno je da je od 1553. – 1956. bilo na svom vrhuncu, uživalo veliki ugled i izvan crne gore, ali je jednom nerazumnom političkom odlukom zvanično ukinuto 1965. godine, po mnogima i prije, jer je zadnjih godina do prestanka rada samo tavorilo. Pored svega, prosto je neshvatljivo da je trebalo da prođe više od vijeka, da bi se u gradu, koji je dao tolike velikane glume i režije, organizovao jedan pozorišni festival.

Prvi festival monodrame Crne Gore

Zahvaljujući  ‘’Zahumlju’’ i njegovom agilnom direktoru, pok. Lazaru Tripkoviću (u to vrijeme, praktično nepostojanje pozorišta, bile su samo sporadično aktivne dramske sekcije), Nikšić je bio domaćin Prvog festivala monodrame Crne Gore (od 18. do 22. aprila 1995. godine).

U toj, još uvijek dosta teškoj atmosferi, postratnog sabiranja ratom izmrcvarenog neposrednog susjedstva, Nikšić biva uzoran organizator i odličan domaćin glumcima  izvođačima monodrama. Selektor festivala bio je režiser Slobodan Milatović, žiri su sčinjavali : glumica Olivera Marković (predsjednik) i članovi dr Nenad Vuković i Niko Martinović. petočlanu direkciju festivala činili su Lazar Tripković (direktor), Slobodan Milatović (umjetnički direktor), Ljubomir Kaličanin (glavni organizator), kao i članovi Miodrag Novaković i Milan Stojović.

Prvu nagradu ‘’Zahumlja’’, za najbolje izvedenu monodramu, dobio je Stanko Bogojević, za izvođenje djela ‘’Let nad jugovinom’’, koja je rađena po motivima djela Edvarda Oblija. Ustanovljenu nagradu za scenski govor ‘’Veljko Mandić’’ dobio je Momir Gazivoda za izražajnost u monodrami “Žitije Mrđana Nesretnikovića” autora Petra II Petrovića Njegoša. Specijalno priznanje za scensku ubjedljivost u monodrami ‘’Sol Sarfati’’ Aleksandra Popovića, dobila je glumica Žaklina Oštir. Nagradu publike za interpretaciju monodrame ‘’Bizmismen’’ dobio je Vojislav Krivokapić, ocjenom 4,68.

Novine-Pozoriste jednog glumca3

Vladan Gajović

Predstave su, uz veliko interesovanje publike, izvođene u ‘’Zahumlju’’, dok je njohovo ponovno izvođenje bilo u Domu vojske. Publika je mogla da vidi ‘’Znakove pored puta’’ Iva Andrića u interpretaciji prvakinji CNP, Dragice Tomas, kao i ‘’Poslanice Petra I’’ u izvođenju Gojka Burzanovića.

Koliko je festival ostvario svoj cilj, vidi se iz ocjene čuvene Olivere marković, predsjednice žirija :”Ovaj festival je na briljantan način oživio sjajnu pozorišnu tradiciju po kojoj je Nikšić jedinstven u Crnoj Gori. Ta tradicija je toliko jaka, da je, što je najbitnije, sačuvala pozorišnu publiku, prijatnu, otmenu, uljudnu. sa druge strane, to je vraćanje pozorišta njegovoj suštini, oslobađanje scenografije, kostima, maski i trikova od lažnog sjaja”.

U sklopu festivala održane su tribine posvećene 150. godišnjici Njegoševe ‘’Luča mikrokozma’’, kao i tribine u čast velikih jugoslovenskih glumaca Miloša Žutića i Veljka Mandića. U pratećim programima festivama učestvovali su: Blagota Eraković, Novica Samardžić, Miodrag Karadžić, Slobodan Vujačić i Živko Đurković.

Generalni pokrovitelj Festivala bila je Opština Nikšić uz pomoć brojnih nikšićkih privrednih subjekata.

Pozorište jednog glumca

Dugo čekani festival bio je vrlo uspješna fešta čari glume, a pošto je u potpunosti uspio, organizatori su, razumljivo, željeli nešto više i od visokog republičkog nivoa. Tako je festival zahvaljujući neumornom Lazaru Tripkoviću i velikom kulturnom pregaocu Dušanu Petroviću, pilotu JAT-a, koji su ponijeli najviši teret organizacije, dobio je jugoslovenski karakter.

Selekciju predstava (sedam za izvođenje), izvršio je Feliks Pašić, pozorišni kritičar, dok su žiri činili: Milena Dravić (predsjednica) i članovi Radomir – Bajo Šaranović i Niko Martinović.

Beogradski glumac i pozorišni pedagog Mihailo – Miša Janketić dobio je nagradu ‘’Zahumlje’’ za predstavu Miloš Veliki – knjaz srpski, od Milovana Vitezovića.

Vidosavi Todić, za scenski govor i ulogu u komadu ‘’Darovni ćilim Cvete Agnine’’, autora Momčila Antića, pripala je nagrada ‘’Veljko Mandić’’.

Specijalnu nagradu osvojio je Boro Nenić, za ulogu Jezdimira Patakovića u predstavi ‘’Balkanski terminator’’, autora Željka Mijanovića iz Nikšića.

Nagradu publike, glasovima iste, zavrijedio je Pavle Minčić za ulogu u monodrami ‘’Sponzor noćas mora pasti’’.

I ovaj je festival obogaćen dodatnim programima – o istorijatu Nikšićkog pozorišta, koji će ostati upamćeni po nepodijeljenom mišljenju da ne postoji opravdanje što grad, sa ovakvom tradicijom, već četrdeset jednu godinu nema svoje pozorište.

Okrugli sto je posvećen ličnosti i djelu uglednog glumca Vlada Popovića, porijeklom iz Dragove Luke kod Nikšića, koji je bio jednako uspješan i na filmu i u pozorištu, ali je nažalost preminuo u naponu svoje stvaralačke snage.

Predstave su izvođene u ‘’Zahumlju’’, uz veliko interesovanje publike, što je potvrda da je, do tada njoj malo poznati žanr – monodrama, veoma brzo prihvaćen, bez obzira na određene bojazni pojedinih dobrih poznavalaca ukusa nikšićke pozorišne publike, a i nekih dobro upućenih u pozorišna zbivanja.

(nastaviće se)

Piše: Mladen Kuček

About The Author

Number of Entries : 921

Leave a Comment

Scroll to top