San ulice Reviewed by Momizat on . Fus nota s mesecom "Jedino je prošlost ovoga mjesta živa". To je stih Pavla Goranovića iz pesme Grad koji nestaje. Stih kao iz Disove Nirvane. Božo Koprivica u Fus nota s mesecom "Jedino je prošlost ovoga mjesta živa". To je stih Pavla Goranovića iz pesme Grad koji nestaje. Stih kao iz Disove Nirvane. Božo Koprivica u Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » San ulice

San ulice

Fus nota s mesecom

„Jedino je prošlost ovoga mjesta živa“. To je stih Pavla Goranovića iz pesme Grad koji nestaje. Stih kao iz Disove Nirvane.

Novine-Bozo Koprivica u Manastirskoj

Božo Koprivica u Manastirskoj ulici. FOTO: Anka Gardašević

Svaki dečak rođen u ovom gradu, i svaki bivši dečak, ima topose, ima svoja sveta mesta, koja ćuti na stopalima. Kardiograf srca. Telo koje pamti. Ili najradije sam tamo gde me, upravo, nema. Uspomena, ona druga stvarnost. Ovo liči na Novalisa, ali više na mene…

Vidim plažu Manitovac, i kako jedan dečak u farmerkama i crnoj majici uranja u brzak Zete.

Zahumlje, godina je 1960, Olimpijada, Kasijus Klej i Vilma Rudolf, i glas italijanskog komentatora: Galić, Galić, Galić… prvi gol na utakmici za zlatnu medalju Jugoslavija – Danska.

Vidim tog dečaka kako trči Karađorđevom, od kuće porodice Mrav, do trafike na trgu. Trafika Fernanda Pesoe ili Rikarda Reiša, trafika do knjižare porodice Kavaja. Kupuje Sport, Pobjerdu i Politiku i opet trči, lije kiša, a on vodi snoliku loptu, ne pada lopta na tlo, i dribla retke prolaznike. Samotnost dječaka bijaše nalik na more.

Vidi dečak, vidim kino Napredak i Princezu od Kleva i dragu Klementinu… Pa Čudo u Milanu, Zaboravljene, Za dva novčića nade, pa filmovi: Kabirijene noći, Ždralovi lete, Crni Orfej, Moderato kantabile, Šarm… i kako ga steći, Kanal, 400 udaraca, Sportski život, Dugo putovanje u noć… balkon desno, prvi red, sjedište broj 3.

Zid kod kuće porodice Makrid, nekad hotel Nikšić, i vidim Luja Daviča kako puca u fašiste. Zid šutnje, tihosti i karnevala.

Vidim zelenu kuću u staroj varoši, sa dubrovačkom ljuljaškom, dar doktora Dekleve, a jedan dečak u dnu bašte krade trešnje…

Vidim Staro pozorište – Život je san, jer ni pozorišta više nema. Život je san, i Sečuan, i Stevo Matović, Anđa Nikolić, Veljko Mandić, Ljiljana Perović, Darago Malović, Sabrija Biser i moj drug Željko Cerović, kao Snežan(in) princ. Mali stadion i Karioke… Brezovik kao čarobni breg, kroz pluća mog oca laste proleću… i, evo, igralište gimnazije Stojan Cerović. Znali smo, znam svaku stopu tog igrališta naizust, igrali smo lopte i basket. U Ivanjdanskoj noći znali smo za četrdeset minuta opasati Zemljinu loptu celu. To igralište spaslo mi je život. Tu je zbir lepote mog produženog, mog večitog detinjstva.

Nemoćan da to opišem, otišao sam iz svog grada. Ako se ljubav hrani muzikom, svirajte još… Neko leto, kasnije, mnogaja ljeta, jedan mladić, kao mlad mesec, napisao je ono što ja nisam znao. I pesma Pavla Goranovića Prvi dani juna…

(Odlomak iz knjige Boža Koprivice San ulice, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2018, nedavno promovisane u Blues and brothers baru u Nikšiću)

About The Author

Number of Entries : 902

Leave a Comment

Scroll to top