RUKOVĐENJE PROSVJETOM U CRNOJ GORI od 1882. DO DANAS (IV DIO) Reviewed by Momizat on . FELJTON (III) DIO Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – minis FELJTON (III) DIO Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – minis Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » RUKOVĐENJE PROSVJETOM U CRNOJ GORI od 1882. DO DANAS (IV DIO)

RUKOVĐENJE PROSVJETOM U CRNOJ GORI od 1882. DO DANAS (IV DIO)

FELJTON (III) DIO

Ličnosti na čelu najviših organa državne uprave u prosvjeti: ministri, zastupnici (vršioci dužnosti) ministra, sekretari sekretarijata – ministri, predśednici savjeta za prosvjetu.

Piše: Radovan Damjanović

Ministarstvo prosvjete u Crnoj Gori ustanovljeno je 1882. godine i nazivalo se Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova. Prije formiranja Ministarstva za poslove prosvjete u tadašnjoj Crnoj Gori bili su zaduženi pojedinci od ugleda i autoriteta za praćenje i razvoj ove djelatnosti. Tako, nalazimo u arhivskoj građi da je od 1979. do 1880. godine ovim poslovima rukovodio vojvoda ĐURO CEROVIĆ, a u 1880-toj godini to je bilo povjereno LJUBOMIRU P. NENADOVIĆU.

Od osnivanja ministarstva do danas na čelnim dužnostima ovog državnog resora u Crnoj Gori nalazili su se sljedeći pojedinci:

MIJUŠKOVIĆ M. MIRKO je rođen 1875. godine u Pješivcima, Nikšić. Školovanje je počeo u Nikšiću (završio tri razreda osnovne škole), a nastavio školovanje u Kragujevcu, đe je završio Gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je na istorijsko-geografskom odsjeku.

IMG_20180805_104016

Bio je hapšen 1899. godine poslije tzv. ivanjdanskog atentata na kralja Milana Obrenovića kada je većina crnogorskih intelektualaca proćerana iz Srbije. Preko Bugarske vraća se u Crnu Goru i biva postavljen za nastavnika Cetinjske gimnazije i Bogoslovsko-učiteljske škole. Izvodi nastavu (honorarno) na Đevojačkom institutu i Vojničkoj (oficirskoj) školi. Poslije postavljenja za sekretara Državnog savjeta, a potom načelnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova od 1907. do 1913. godine bio je direktor Cetinjske gimnazije. Obavljao je i niz drugih dužnosti u oblasti obrazovanja i kulture. Bio je upravnik Državne biblioteke, Muzeja i Cetinjskog pozorišta.

Kao profesor i direktor Gimnazije pokazao se kao odličan pedagog i energičen rukovodilac koji je zahtijevao odgovoran i savjestan odnos prema radu. Stvarao je povoljne materijalne i kadrovske uslove za rad škole. Zalagao se za kvalitetnije ijekavski pisane udžbenike. Bio je član za polaganje učiteljskih ispita. U Prosvjetnom savjeti Knjaževine Crne Gore bio je redovan član u tri saziva, a jednom i njegov potpredśednik (1903 – 1913). Aprila mjeseca 1913. godine ušao je u vladu generala Janka Vukotića kao ministar prosvjete i crkvenih poslova. Na ovoj funkciji je ostao godinu dana, ali je i za tako kratko vrijeme dosta uradio.

Donio je novi Zakon o osnovnim školama. Pripremio je zakon o srednjim školama, o bibliotekama, muzeju, pozorištu i narodnom prosvjećivanju. Usvojena su Pravila za državne stipendiste po kojima su se uslovi i postupak dodjela stipendija unekoliko razlikovao od dotadašnjih. Za ovo vrijeme otvoreno je nekoliko gimnazija, Bogoslovsko-učiteljska škola je razdvojena na učiteljsku i stručnu bogoslovsku. Planirao je da otvori dvije srednje poljoprivredne škole i trgovačku akademiju.

Poslije drugog balkanskog rata (1913) kao ministar prosvjete i opunomoćenik kralja Nikole, nastavio je pregovore o razgraničenju između Srbije i Crne Gore i taj posao obavio na obostrano zadovoljstvo zbog čega je bio posebno nagrađen i odlikovan.

Poslije kapitulacije Crne Gore (1916) ostao u zemlji i bio interniran u logore (Boldagasonj, zatim Karlštajn, a potom u Petrinju) poslije čega se vraća u Crnu Goru. Bio je pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore, ali se ubrzo razočarao kako je to urađeno. Penzionisan je 1922. godine i ponovo aktiviran i postavljen za direktora u Vršcu, a potom direktora Cetinjske gimnazije (1925 – 1926). Na kongresu Federalističke crnogorske stranke (1925) biran je za njenog predśednika.
Prevodio je sa francuskog jezika i objavio više radova iz kulturne, književne, ekonomske, političke istorije Crne Gore.

Poslije drugog svjetskog rata živi u Beogradu đe je umro 1948. godine.

SPASOJEVIĆ JANKO je rođen u Andželatu (Andrijevica) 1871. godine. Završio je osnovnu školu u Andrijevici, Bogoslovsku-učiteljsku školu u Prizrenu, a Duhovnu akademiju (teološki fakultet) u Moskvi i pravo u Petrogradu. Po povratku iz Rusije obavljao je niz značajnih funkcija u crnogorskoj upravi. Bio je opoziciono nastrojen prema kralju Nikoli.

IMG_20180805_104046

U mandatu Andrije Radovića za sastav vlade u izbjeglištvu (od maja 1916. do januara 1917. godine) Janko Spasojević je dobio resor ministra pravde i zastupnika ministra prosvjete. Ubrzo je postao jedan od glavnih aktera u rascjepu crnogorske političke emigracije. Sukob je sistematski podsticao Nikola Pašić koji je Spasojevića imao kao svog povjerljivog čovjeka. Otvoreni rascjep je nastupio formiranjem Crnogorskog odbora za ujedinjenje (1917) sa sjedištem u Ženevi u čijem sastavu je bio i Janko Spasojević. Odbor je usvojio deklaraciju unionističkog modela budućeg ujedinjenja Srbije i Crne Gore i pokrenuo i razvio široku propagandnu aktivnost preko lista „Ujedinjenje“ koji je bio dostupan crnogorskim emigrantima i iseljenicima u raznim zemljama.

Spasojević je pisao i objavljivao razne političke rasprave na ruskom i francuskom jeziku.

Umro je 1955. godine

About The Author

Number of Entries : 1054

Leave a Comment

Scroll to top