“Proljeće” i “Fontana” Reviewed by Momizat on . NIKŠIĆKE POSLASTIČARE Istorijat nikšićkog poslastičarstva notira poslastičaru ,,Vardar” Osmanović Muslije, kao prvu u gradu, koja je počela sa radom početkom pe NIKŠIĆKE POSLASTIČARE Istorijat nikšićkog poslastičarstva notira poslastičaru ,,Vardar” Osmanović Muslije, kao prvu u gradu, koja je počela sa radom početkom pe Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » “Proljeće” i “Fontana”

“Proljeće” i “Fontana”

NIKŠIĆKE POSLASTIČARE

Istorijat nikšićkog poslastičarstva notira poslastičaru ,,Vardar” Osmanović Muslije, kao prvu u gradu, koja je počela sa radom početkom pedesetih godina prošlog vijeka na mjestu današnje zgrade opštine. Inače, nikšićani su ovu radnju nazvali ,,Kod Taze”.

Piše: Željko Rutović

5GGCZ1J

 

Prva nikšićka poslastičarnica na mjestu današnje zgrade Opštine

Istorijat nikšićkog poslastičarstva notira poslastičaru ,,Vardar” Osmanović Muslije, kao prvu u gradu, koja je počela sa radom početkom pedesetih godina prošlog vijeka na mjestu današnje zgrade opštine. Inače, nikšićani su ovu radnju nazvali ,,Kod Taze”. Murati Rafet, goranac, 1959. godine osniva kultnu poslastičaru ,,Proljeće”. Godine 1960., Osmanović Muslija, nakon rušenja svog prvog objekta za potrebe izgradnje zgrade SO Nikšić, tik pored gradske pijace, otvori poslastičarsku radnju ,,Mladost”. Osta predanje da je po njemu dugo vremena, gotovo svaki sledeći poslastičar nazivan Muslijom. Muslija kao zaštitno ime poslastičarskih đakonija. Muslija kao esperanto i simbol. Njegov i Rafetov zemljak Banuš Maksuti, 1966. godinu označi kao početak i danas živuće radnje ,,Mimoza”. Sedamdesete godine i razvoj konkurencije na ovom polju označiće poslastičare ,,Korzo”, koju Salija Sali otvori 1972. godine, i široko popularna, i tada i sada, poslastičara ,,Fontana” (1974.) koju u svekoliko nasleđe prenese Goranac Kojčin Rustem. Dolazak vrsnih majstora goranaca u Nikšić, njihov život i rad, na svoj način predstavi otvorenost i građanski duh grada. Goranci ti vrijedni, marljivi ljudi, postaše i ostaše na svoj način simbol Nikšića. Vlasnici ovih radnji i njihove porodice razviše prijateljstva sa mjesnim stanovništvom, pokazujući svojim primjerom vrijednost i značaj upornog, marljivog i poštenog rada.

Slasticara Fontana

Višedecenijsko mjesto susreta mnogih generacija, poslastičarnica „Fontana“ (Foto: Željko Šapurić)

Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka dvije nikšićke poslastičarnice, „Proljeće“ i „Fontana“ bijahu na vrhuncu svoje slave. Nalik rivalitetu „Zvezde i Partizana“, “Sutjeske” i “Čelika”, Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića ili lokalnih nikšićkih mjesta sjećanja, “Onogošta” ili motela “Trebjesa”, “Astre” ili “Planike”, Željezaraca i svih ostaih, “Proljeće” i “Fontana” podijeliše ljubitelje slasnog carstva. Ostaše u višedecenijskom finalu, u kome su najstrožije i najpravednije sudije bili i ostali jedino i samo njihovi gosti. Po više osnova opredjeljivahu se Nikšićani za ova kultna mjesta. Pođimo redom. Mjesto na korzou na kome se svake večeri okupljalo isto društvo tj. blizina jedne od ovih poslastičara, bi važan reper. „Proljeće“ je doslovce bilo u samom epicentru, u reprezentativnoj građevini iz 1924. godine, koja svojom otmenošću dodatno naglasi važnost ove radnje. Vlasnik te kuće bio je Miloš Marinović, povratnik iz Amerike i perjanik kralja Nikole. Prizemlje kuće prodao je vlasniku ,,Proljeća” Murati Rafetu. Sjećanje na osamdesete godine prošlog vijeka govori da je tik s desne strane ,,Proljeća” bila radnja ,,Elektron” u kojoj se kupovahu muzičke ploče, čije bi omote i ljepotu dizajna pod neonskom rasvjetom posmatrali za vrijeme dugih zimskih noći, što na neki način bi ritual upornih polaznika nikšićkog korzoa. Pored “Elektrona” bila je za to doba čuvena radnja obuće ,,Borovo”. Sa lijeve strane “Proljeća” bila je prodavnica ,,Obuća Beograd”, a do nje bijaše prodavnica ,,Majka i dijete”, a na uglu popularna ,,Gradska kafana”. Preko puta Proljeća pogled je išao, na centralnu tačku, brijačku zadrugu ,,Sutjeska” pored koje sa lijeve strane stolovaše prodavnica čarapa ,,Ključ” (Sarajevo), a do nje ovalno na uglu radnja ,,Samoizbor”. Sa desne strane ,,Sutjeske” bila je knjižara ,,Mladost”, do nje prodavnica ,,Jugoplastika” (Split). „Fontana“ tada, a i sada (Fontana-original) bijaše, metrički gledano posljednja stanica korzoa. Specijaliteti kuće, u “Proljeću” kolač „specijal“ ili preciznije „specijalka“ („ajmo na jednu specijalku“), mešpajz, boza, a u “Fontani” baklava i „kačamak“ (sladoled sa šampitom) razvrstavahu njihove poklonike. Socijalni odnosi sa osobljem ovih radnji, zatim bliža okolina oko svog mjesta sastajališta – drveta na korzou, te posebno dionica zainteresovanog „subjekta“ na kog se emotivno motrilo, bijahu važni reperi simpatizera ovih „klubova“.

Kako kazasmo, obje poslastičare imahu svoje specijalitete, svoje adute, kojima privukoše pažnju najširih slojeva ne male gurmanske publike. Adut „Proljeća“, kako je već kazano, bijaše kolač po imenu “specijal”. Kifla, razrezana dugačkim nazubljenim nožem na pola, i u njoj urmašica, bijaše baš „specijal“ koji izgledaše nekako statusno, gotovo pobjedonosno u rukama sladokusaca. Pa i prilikom narudžbe prepozna se u glasu gosta nekakva ,,nadmoć”, naivna gordost, jer eto „specijal“ je to. Pride, ako je išao u paketu sa bozom, osvježavajućim napitkom kisjelastog ukusa, pravljenom od kukuruznog ili pšeničnog brašna, kojima se dodaju kvasac, šećer i voda,tek to predstavi dobitnu kombinaciju. I dodatno, onako reklamerski, kicoški, tik ispred vrata „Proljeća“ u večernjim satima nikšićkog korzoa „specijal“ zaokruži jednu nostagičnu vizuelizaciju nikšićkih mladića kojima ove radnje postaše nezaobilazni „hramovi slasti“.

Samo stotinak metara niže duž Njegoševe ulice, na kraju tadašnjeg korzoa, stolovaše „Fontana“ kao rival, kao konkurencija. Uz dužno poštovanje preostalih nikšićkih poslastičara (Korzo, Mimoza…) ali ko se ne „upisa“ u ova dva hrama slasti, on kao da i nije kušao ništa sa trpeze kolača i sladoleda.

Obje radnje su bile opremljene krajnje minimalistički. Mali okrugli metalni stolovi, male – niske stolice, tek toliko da sjedneš, uzani prolaz do vitrine sladoleda (,,na kuglu”), dozer aparat za sladoled ,,na točenje”, zidni sat i amaterski crtež sa motivom prirode, bijaše slika unutrašnjosti ovih objekata. Pristojna bijela uniforma personala, samo dodatno naglasi značaj ove slatke institucije. Naravno, obje su imale svoje redovne mušterije, koje su u preciznim satnicama uživaliu carstvu slasti. Tačno bi se znalo, kada dolaze učenici, kada su isti tek izašli iz prigradskog autobusa žureći da sa oznojenom novčanicom u ruci plate sebi i drugu sladoled. Znalo bi se opet da lokalna sredovječna i starija gospoda u rano predvečerje traže svoj zaklon i mir u kombinaciji sa baklavama, tulumbama, sladoledom… Na prelazu iz predvečerja ka ranim večernjim satima, pristizali bi zaljubljeni parovi, različitih životnih dobi. U nirvani čula i emocija, sve im nekako i dodatno bi slađe, nego što inače jeste. I sve to u mjesecima cvjetanja lipe, naglasi romantičarsku sliku grada u kome korzo bijaše ta centralna žila kucavica, po kome se grad prepoznavao mameći uzdahe kako svojih a još više i onih ljudi koji bijahu tu na proputovanju. I jedni i drugi najviše bi posjećivali “Proljeće”, “Fontanu”, često i jednu i drugu, da vide, uporede, preporuče.

Poslastičarska sezona svoj špic doživi tokom ljeta. Razumljivo. Školski i studentski raspust, odmor, duži dan, sunce, sloboda, emocije. A tek špic špica obilježi mjesec avgust i pripreme za školu. Kupovina knjiga, školske opreme, garderobe, bi prirodno skopčana sa odlaskom u poslastičaru, i to na kraju obavljenog posla. Sa merakom i zadovoljstvom. Sa majkom, ona opet sa komšinicom, jer doba socijalizma njegovaše razne forme bliskosti i komšijske upućenosti jednih na druge. Njegovaše to doba sve ono što kasnije nije mogla sastaviti nikakva poslastičara ni bilo koje ,,Proljeće” ili ,,Fontana”. U tom, gotovo svečarskom prostoru , dobio bi se kolač ili kugla sladoleda više. Sve kao uvod u novu školsku godinu, kojoj poslastičara davaše elan, motiv sa kojim je trebalo izdržati do nekog novog porodičnog praznika i odlaska u poslastičaru.

Ako je kafana mjesto svekolike socijalne rasprave, pogotovo o politici, onda poslastičare nekako zaslužiše status ,,mirne luke” laganijih tema i prostora meditacije. Uostalom, kako bi to bilo, da se uz sladoled žustro polemiše i politički rivališe, kako uz šampitu rješavati ,,svjetski bol”. Njihovi gosti razlikovahu se svakako od gostiju kafana, što je uostalom i prirodno. Umirivahu poslastičare razne socio-mentalitetske neravnine, one nekako gospodstveno djelovahu na svoje goste. Poštovaše se red, njegovo prvenstvo, odnos prema starijima, majkama sa djecom… Njihovi vlasnici imali su za stalne goste svoje znake pažnje, časti i uvažavanja. Sve nekako izgledaše idilično, nalik Stanićevim platnima. Svečana garderoba, srdačnost i kultura, u jedinstvu sa poslasticama obilježiše jedinstvo jednog vremena koje nije od života tražilo mnogo. Naknadni uvid u razglednicu dječjih sjećanja razmotaće film u kome mnogi žele danas vidjeti sebe i svoju djecu. Film kao razglednica mirisa koje nikada više u punoći smisla čula nijesu mogla osjetiti.

U izmaglici jesenjih i zimskih noći nakon zatvaranja radnje, naviru slike osoblja koje brižljivo pospremaše inventar, postavljajući sve, nalik laboratoriji, na svoje mjesto, spremajući se za počinak i novi dan. Sa velikim tepsijama boje aluminija, zamicali bi ,,taze” negdje iza gradskih ćoškova, da u svojim ostavama i načinima kako treba sve dovedu do organizacijskog maksimuma. Te pokretne slike odišu vrijednošću mrava, koji ništa ne ostavlja za sjutra, već naprotiv sa svojim bremenom nosi se svakodnevno i uporno. Ta pokretna traka ovih ljudi, mijenjala je i radovala generacije i generacije mladog nikšićkog naraštaja. I ne samo njih.

Picerija Garfield

Danas na mjestu poslastičare ,,Proljeće” nalazi se picerija ,,Garfield” (Foto: Željko Šapurić)

Danas na mjestu poslastičare ,,Proljeće” posluje picerija ,,Garfield”, sa svojim đakonijama, mirisima, navikama, gostima, koji slažu sjećanja za neko novo, buduće doba, i neke nove priče i nostalgične razglednice. Fontana, sada imenu dodato original i dalje je na istoj lokaciji, uz razliku na opisano vrijeme, što je u današnjem njena lokacija, obzirom na broj novootvorenih lokala u komšiluku i broj posjetilaca, prestižna gradska lokacija. Nekada posljednja stanica korzoa a danas centralna tačka susreta mladog svijeta. Pored Fontane-original, osnovane su nove, tzv. šćerke firme: Fontana 2 na gradskom trgu, Fontana 3 u ulici Nikole Tesle, četvorka je prestala sa radom, dok Fontana 5, poslastičara-burekdžinica stoluje u ulici VI Crnogorske P+4.

About The Author

Number of Entries : 876

Leave a Comment

Scroll to top