Iz prolaznosti u vječnost Reviewed by Momizat on . O HADŽI ISMAILOVOJ ĆUPRIJI NA DUKLU Kulturna baština, pored svih knjiških definicija, jeste i ideja savremenika određene istorijske epohe u kojoj se sublimiraju O HADŽI ISMAILOVOJ ĆUPRIJI NA DUKLU Kulturna baština, pored svih knjiških definicija, jeste i ideja savremenika određene istorijske epohe u kojoj se sublimiraju Rating: 0
You Are Here: Home » Istorija » Iz prolaznosti u vječnost

Iz prolaznosti u vječnost

O HADŽI ISMAILOVOJ ĆUPRIJI NA DUKLU

Kulturna baština, pored svih knjiških definicija, jeste i ideja savremenika određene istorijske epohe u kojoj se sublimiraju ne samo saznanja, već i zadovoljstva koja doprinose duševnoj snazi, miru i sponama koje povezuju čovjeka i prirodu. Upravo zato je graditeljstvo način predstavljanja zadovoljstva putem koga je ljudski rod, uz sopstvenu muku, uspio da se odupre nametanju okova od strane prirode. Najočitiji primjer za to su mostovi.

hadzi2

Kada je u pitanju kulturno-istorijska baština, Nikšić se ima čime pohvaliti. Koliko god ta tvrdnja ličila na frazu, nju je moguće potkrijepiti konkretnim dokazima. Na području opštine Nikšić je Crvena Stijena, praistorijsko nalazište otkriveno 1954. godine, koje sa svojih trideset i više kulturnih slojeva i bogatom stratigrafikom, ubjedljivo svjedoči o naseljavanju ljudskih zajednica i njihovim kretanjima. Crvena Stijena, kao malo koji arheološki lokalitet u svijetu, pruža mogućnost praćenja promjena u vremenskom intervalu od preko 150.000 godina, što je zaista očaravajuće.

Pođemo li dalje, doći ćemo do antike i u tom kontekstu upitati, zar u Nikšiću nije čuveno zdanje iz antičkog perioda – rimski most na Moštanici, koji gordo svjedoči da je naša prijestonica bio i Rim u koji „vode svi putevi“. Nadalje, zar u Gradskom groblju nije bazilika svetih apostola Petra i Pavla, koja nam kazuje da su dukljanski Sloveni u XI ili XII vijeku imali i te kakvo graditeljsko iskustvo i da su slijedili tada aktuelne forme umjetničkih izraza, koje su ih svrstavale u civilizovane narode.

Velika nekropola stećaka na Moštanici, pa i ona u lapidarijumu pored Dvorca kralja Nikole, jasno ukazuju na borbu za slobodu mišljenja i djelovanja, onih koji su bili progonjeni od raznih velikih vođa i zavojevača. Među tim stradalnicima Bogumili su svakako u prvom redu.

Naravno, moglo bi ovdje da se navede još mnogo kulturno-istorijskih spomenika koji čine dio ukupne baštine Nikšića, koja ga izdvaja od ostalih gradova u Crnoj Gori, ali o njima ćemo drugom prilikom.

U svom „Eseju o Nikšiću“, publicista Božidar Đoković je citirao riječi pjesnika da se u Nikšić „utaču tri druma“ i to „onaj sa planina – durmitorski, kojim dolaze ugojena krda, miris katuna, vjetar i šnjegovi; drum hercegovački, koji donosi žege, vino i Konavljanke, i drum pješivački, kojim se prikradaju meke jugovine, šaputave kiše, jesen i ratovi“. Sve što je dolazilo na prag od grada, moralo je preći neki od mostova, da bi ušlo u tvrdi grad Nikšić i njegove šance. Zato se i čini da od svih, čovjekovom rukom građenih objekata, mostovi plijene posebnu pažnju. Za književnika Iva Andrića, mostovi su „važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo. Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice“. Uostalom, zar se danas mnogi gradovi u svijetu ne prepoznaju po svojim mostovima!?

I u simboličkom smislu, ćuprija (tur. köprü; od grčkog géphyra) je objekat koji omogućava prelazak sa jedne obale na drugu. Prelazak sa zemlje na nebo, iz ljudskog stanja u nadljudska, iz prolaznosti u besmrtnost, samo su još neki od simbola ćuprije. A kao što rekosomo, Nikšić se može pohvaliti i svojim ćuprijama, naročito jednom od njih, koja je, čini se, stara više od tri vijeka. To je Hadži Ismailova ćuprija.

Eh…! Kada bi stara Hadži Ismailova ćuprija na Duklu, koja spaja obale Zete, mogla da nam priča… Ne možemo, vjerujte, ni zamisliti šta bi nam mogla ispričati. Svaki njen kamen bi imao svoju priču koja nas ne bi obmanjivala niti ostavila ravnodušnim, već svjedočila o stradanju i nadanju, o neprekinutim nitima pokretačkih sila, o htijenjima i željama za savršenstvom. Ako bismo rekli da stara građevina na Duklu, kojoj je tokom 2017. godine po treći put „produžen život“, već više od tri vijeka (sic!) odolijeva svakovrsnim ćudima, vjerujemo da nam mnogi čitaoci ne bi povjerovali. Ipak, to je tačno, jer o tome postoje pisani tragovi, koji ne dozvoljavaju proizvoljne i mitomanske priče. Problem je samo u traganju, odnosno našim željama da poniremo u dubine prošlosti, u ono što je svojevremeno poznati francuski istoričar Fernan Brodel, nazvao „pojavama dugog trajanja“.

Zahvaljujući etnologu Petru Šobajiću, istraživaču prošlosti Nikšićkog kraja, i njegovoj kratkoj bilješci o Hadži Ismailu Lekiću Mehmednikiću, koja je data u knjizi „Nikšić-Onogošt“ (Beograd, 1938), zauvijek je od zaborava otrgnut ovaj nikšićki vakif, koji je osim za ćupriju, dobar dio svog imetka, izdvojio i za džamiju u Grudskoj mahali, koja je nadživjela svoga dobrotvora. Iz te Šobajićeve bilješke saznajemo da Hadži Ismail (titulu hadži(ja), mogao je dobiti samo po obavljenom hadžu, što jasno upućuje na zaključak da je bio privrženik vjere i da je obavio tu vjersku dužnost, kao jednu od pet osnovnih vjerskih dužnosti muslimana), pripadao fisu Gruda u Nikšiću i da je bio trgovac, koji je hidžretske 1219. godine (1804. godine po Gregorijanskom kalendaru), izdvojio dio svog novca, dajući ga za izgradnju ćuprije na mjestu zvanom Duklo i džamije u Grudskoj mahali. Šobajić u svom istraživačkom naporu, kada su u pitanju bila ova dva objekta orijentalno-islamske arhitekture, na žalost, nije otišao dalje od narodnog predanja. Tako smo ostali uskraćeni za mnoge pojedinosti, koje bi danas mogle predstavljati značajne dragocjenosti u riznici prošlosti Nikšića.

Za džamiju u Grudskoj mahali se najčešće navodi da je podignuta 1807. godine, i to na ruševinama džamije koja je stradala prilikom borbi vođenih te godine. Ukoliko se pođe od činjenice da je 1807. godine osmanski Nikšić bio izložen napadu udruženih crnogorsko-ruskih snaga, što potvrđuju i pisani istorijski izvori, kojom prilikom je grad znatno stradao, onda bi proizilazilo da je džamija mogla biti građena tek na jesen 1807. godine, što baš i nije povoljno vrijeme za takvu vrstu radova. Uzimajući da je tarih, koji se nalazio iznad ulaznih vrata džamije, prvorazredni dokument koji svjedoči o njenom podizanju, onda jasno proizilazi da se radi o hidžretskoj 1219. godini, za koju je navedeno da odgovara 1804. godini, a koja je bila mirna godina u razvoju nikšićke kasabe. Upravo zbog perioda mira, potpuno je logičnije zaključiti da je džamija u Grudskoj mahali podignuta te godine.

Šobajić u pomenutom djelu navodi da je Hadži (I)Smail tada podigao i ćupriju na Duklu, koja je po njemu dobila svoje ime. Svoj zapis Šobajić je zasnovao na kazivanju, bolje reći pamćenju, tadašnjeg nikšićkog imama, tako da je dalja osnova priče ostala neprovjerena i nepoznata. Još jedna zanimljiva priča je vezana za izgradnju Hadži Ismailove ćuprije. Naime, kada je započela njena izgradnja, oči cijele nikšićke kasabe su bile uprte u Hadži Ismaila. Zlonamjernici su počeli proturati priču da je Hadži Ismail dobio silne pare od „din dušmana“, kako bi im jednoga dana olakšao vojnički ulazak u kasabu, dok mu je gradska sirotinja zamijerala što dio svojih dukata nije halalio baš njima. Ali, Hadži Ismail, izgleda, nije mario ni za jedne, ni za druge. On je znao da će njegov vakuf, jednoga dana, kao spojnica na istorijskim putevima, čvršće povezati Nikšić sa drugim trgovinskim centrima, drugim kulturama i ljudima i drugačijim životima. Kao istinski vjernik, on je znao da „dok je svijeta i vijeka dobrobit vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega Dana završava“, a isto tako i da će veza između sivog i mrtvog kamena i živih kretanja, natjerati ljude da počnu drugačije misliti. A Duklo, kao mjesto izgradnje mosta, nije slučajno izabrano. Upravo tu, premošćavajući Zetu, bilo je najlakše ostvariti vezu sa Gornjim Poljem. U neposrednoj blizini mosta, Zeta sa lijeve strane prima svoju pritoku Bistricu, koja svojim vodotokom utiče na povećanje ukupnog vodostaja Zete.

Onoga dana, kada je ćuprija bila završena i kada su preko nje, bez muke, prešli ljudi sa jedne na drugu obalu Zete, bilo je jasno da je Hadži Ismail učinio besmrtno djelo. Ćuprija na Zeti, ubrzo je oživjela nikšićku kasabu karavanima i svim onim što oni pronose i sobom donose.

Upravo ovdje treba zastati i uz pomoć istorijskih izvora, pokušati dati odgovor na pitanje da li je ćuprija na Zeti na mjestu Duklo, bila isključivo, odnosno samo Hadži Ismailovo djelo? U traganju za ovim odgovorom, dužni smo ukazati na činjenicu da vrijeme XVIII vijeka, kada je u pitanju prošlost Nikšića, nije izučeno u dovoljnoj mjeri, koja bi nam omogućila potpuno rasvjetljavanje svih događaja koji su se tada odvijali. Tragajući za odgovorom na postavljeno pitanje, nedavno smo naišli na jedan izuzetno zanimljiv, važan i uz to dragocjen izvor, u kojem se pominje da je ćuprija na Duklu postojala i prije 1804. godine, što bi značilo da je Hadži Ismail Lekić, izgleda, izdvojio svoj novac kako bi postojeću građevinu restaurirao. Naime, u djelu „Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine“ (Zagreb-Sarajevo, 2016.), čiji je priređivač orijentalistkinja Fazileta Hafizović, nalazi se i podatak koji govori da je „Veliki most na rijeci Zeti… vakuf Hadži Ahmeda“ i da je početkom XVIII vijeka bio u ispravnom stanju. Za sada nije utvrđeno ko je bio pomenuti Hadži Ahmed, ali kako se u pomenutom izvoru navodi, on je bio vakif (legator) više objekata (džamija, han, cistijerna za vodu…) u selu Bare kod Grahova u kome su nikšićke spahije imale svoje posjede. Po svoj prilici on je podigao i ćupriju na Duklu, ali se to od početka XVIII do početka XIX vijeka, zaboravilo. Kada je nakon upotrebe od jednog vijeka, ćuprija oronula, Hadži Ismail je početkom XIX vijeka halalio svoj novac da se ona obnovi. Kako je u isto vrijeme obnovio (podigao) i džamiju u Grudskoj mahali, oba objekta su, po njemu, dobila svoja imena, koja nose i danas. Ako saopšteni podatak o gradnji ćuprije na Duklu početkom XVIII vijeka, uzmemo kao tačan, lako ćemo uočiti dvije bitne činjenice – prvo, da je ćuprija svojim odolijevanjima talasima Zete, opstala puna tri vijeka i drugo, da su sanacije ovog značajnog građevinskog objekta, slijedile nakon stotinak i koju godinu više njegove upotrebe. Prvi put je to bilo 1804, drugi put 1953. i treći put 2017. godine.

U svojoj „Građi za proučavanje starih kamenih mostova i akvedukta u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori“ (Beograd, 1962.), Nadežda Katanić i Milan Gojković su zabilježili da je Hadži Ismailova ćuprija, koja je smještena sjeverno od današnjeg gradskog središta na udaljenosti oko 2 km, bila duga 110 metara (165 aršina), i da je prvobitno ukrašavalo sedam polukružnih voltova sa šest tumbasa (stubova). U estetskom pogledu, objekat je imao neobično lijep izgled i, za onovremene prilike, dovoljnu gazišnu površinu, koja je iznosila oko 3,10 m. Istraživač Marko Popović u svom radu „Most u nikšićkom naselju Duklo“ (Almanah, br. 67-68, Podgorica, 2015, 43-57), jasno je ukazao i crtežom pokazao da se radilo o izuzetno lijepoj građevini, čiji izgled „pažljivom posmatraču“ i danas može „pružiti vjernu sliku nekadašnjeg izgleda“. Pažljiviji čitaoci će se, čitajući ovaj tekst, vjerovatno zapitati, a otkuda danas osmi otvor na mostu pa i ravna niveleta? S obzirom da je svaka građevina na određen način i izraz zadovoljstva koje doprinosi duševnoj snazi, miru i sponama koje povezuju čovjeka i prirodu, neimar je ćupriju na Zeti, kako to naglašava i Marko Popović, zamislio kao „ravničarski most“. Graditelj nije mogao unaprijed znati nepredvidljive ćudi Zete, pa, vjerovatno, nije mogao ni pretpostaviti da će sa prvim povećanjima vodostaja, čuprija biti preplavljena. Da bi ga i dalje mogli koristiti, novi graditelji su žrtvovali eleganciju zarad funkcionalnosti, pa je tako bio dodat još jedan otvor ali i nadzidan objekat, što je dovelo do podizanja nivelete i njenog pretvaranja iz savijene u ravnu.

Početkom XIX vijeka kraj ćuprije je sagrađena i kula koju su nazvali Köprübasi kulesi, što je značilo Kula na mostu, a zvali su je i for Most. Pored kule, jedno vrijeme je radila i lokalna đumrukana, odnosno carinarnica, u kojoj su se mogle dobiti teskere za slobodnu trgovinu u nikšićkoj kasabi.

Kamena ćuprija na Duklu zauvijek je ovjekovječila ime nikšićkog trgovca Hadži Ismaila Mehmednikića, Grude, koji je imao dovoljno hrabrosti da vjeruje da dobar glas vrijedi više nego veliko bogatstvo i da samo djela za opšte dobro, jesu djela koja nadilaze ovozemaljski život. Ćuprija koju je obnovio ili sagradio (!?), obezbijedila mu je prelazak iz prolaznosti u vječnost, a nama obavezu da je čuvamo i priču o njoj dostojno prenosimo kroz vrijeme.
U Nikšiću, 15. jula 2018. god.

Sait Š. ŠABOTIĆ

About The Author

Number of Entries : 902

Leave a Comment

Scroll to top