Prvi lov Reviewed by Momizat on . LOV I LOVAČKO DRUŠTVO U NIKŠIĆU (FELJTON III DIO) Sezona lova bijaše već uveliko počela. Radonja, čuveni nikšićki ribolovac, druži se sa lovcima, sluša svakojak LOV I LOVAČKO DRUŠTVO U NIKŠIĆU (FELJTON III DIO) Sezona lova bijaše već uveliko počela. Radonja, čuveni nikšićki ribolovac, druži se sa lovcima, sluša svakojak Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » Prvi lov

Prvi lov

LOV I LOVAČKO DRUŠTVO U NIKŠIĆU (FELJTON III DIO)

Sezona lova bijaše već uveliko počela. Radonja, čuveni nikšićki ribolovac, druži se sa lovcima, sluša svakojake priče, pa i on izrazi želju da okuša lovačku sreću. Veljo, iskusni lovac, ponudi se da mu bude vodič i da ga upozna sa tajnama lova...

PRVI LOV

Sezona lova bijaše već uveliko počela. Radonja, čuveni nikšićki ribolovac, druži se sa lovcima, sluša svakojake priče, pa i on izrazi želju da okuša lovačku sreću. Veljo, iskusni lovac, ponudi se da mu bude vodič i da ga upozna sa tajnama lova. Odabraše teren Tovića. Nije daleko, a svinje su se pojavile. Radonja se dobro opremio kako i dolikuje pravom lovcu. Puška podmazana, novo lovačko odijelo, nož za pojasom, torbak pun hrane. Bijaše prošarica. Kerovi brzo nanjušiše trag vepra – kapitalca. Veljo za tren opazi njegovu siluetu u šipražju, podiže pušku i opali. Pucanj presječe planinu. Vepar se malo zanese, ali nastavi put, ostavljajući krvavi trag. Bio je dobro ranjen, pa njih dvojica nastaviše da ga prate. Začuše se kerovi kako laju u šipražju. Dogovore se da mu priđu sa dvije strane, kako ne bi pobjegao. Radonju vuče želja da u prvom lovu dođe do vepra kapitalca, pa požurio i stigao prvi. Drži pušku spremnu i razmiče grane ispred sebe. Kerove već vidi. „Sad ću ga ja srediti“ – pomisli. Od tog momenta ne sjeća se ničeg, do trenutka kad je Veljko pucao drugi put i spasao ga razjarene zvijeri. Radonja je prošao sa nekoliko ožiljaka, pocijepanim odijelom i nikad više nije izrazio želju da se bavi lovom.

Radule Radulović

IMG_20180225_212135

Dr Zoran Kesler

MAŠO I VUK

Ponoć bijaše uveliko prošla kod Maša, uglednog domaćina iz Trepača, trže iz sna lavež pasa. Znajući on onu narodnu “Kad stari pas laje, vidi šta je“, prigrnu kaput i izađe iz kuće. Noć bijaše tamna, palo nebo na zemlju, očekuje se oluja! Psi i dalje neprestano laju, zemlju grizu. Za trenutak se sve utiša i on ču iz pravca tora neke čudne zvuke i to iz bistijerne koja se tu nalazi. Tor biujaše otvoren i u njemu ne bješe ovaca. Pomisli da su ovce popadale u bistijernu. Onako bunovan i ljutit reče: „Dabogda vas vuci pojeli!“ Uze stube, što bjehu prislonjene uz kuću i spusti ih u bistijernu. Ne treba mu svijetlo, zna Mašo svaki kamen i drvo u Zloj gori i Njegošu, a kamo li bistijernu pored kuće. Računajući da je dolje neka od ovaca, krenu niz stube. Primače se vodi. U tom trenutku ga nešto stisnu za nogu. Ne znajući šta je, pokuša da je izvuče. Osjeti kako mu neka sila razdire meso i kosti i vuče ga u ambis. Bol i strah mu paralisaše mozak. Krenuše crne misli u njegovoj glavi: „Ovo je došla sudnja ura! Mora da je neka aždaja izašla iz zemlje pred oluju. Ovo je Zla gora, ne nosi ona bez razloga takvo ime“. Bol postajaše sve jači, ali ustrahu zaboravi na njega i napregnu svu snagu. Povuče nogu svom silinom na gore. Uspje dfa se izvuče i onako klecajući utrča u kuću. Za njim osta krvavi trag. Pospana čeljad se zgranuše: „Šta bi Mašu, zdrav je noćas legao“? Donesoše zavoje, zaustaviše krvarenje i nogu zamotaše. Mašo im ispriča šta je bilo. Uzbuni se cijelo selo. Nema više života u Trepčima! Pojavile se nevidljive sile! Hrabriji zapališe luč, uzeše lampe, neko pušku, neko vile i krenuše prema bistijerni. Primicagu se oprezno, jer su očekivali nekog zlogorskog zmaja. Kad prođoše i osvijetliše bistijernu, nađoše u njoj šćućurenog vuka, krvave glave od Mašove noge. Pored bistijerne bijaše zaklana ovca, najgora u stadu. Baksuzni vuk je prethodno udavio i povlačeći se sa njom unazad, završio svoj lov, na dnu bistijerne. Mašo završi u nikšićkoj bolnici gdje se liječio dvadesetak dana. Eno ga i dalje obilazi Zlu goru, Njegoš i Ciganku, a ma dobro pazi đe će nogu postaviti.

Radule Radulović

Dr Zoran Kesler je redovno išao u lov i pored bolesti koja mu je nagrizla zdavlje i od koje je vidno smršao. Njegova žena Zlata vidjeći ga da kopni, bila je protiv toga. Prije odlaska u lov, mjerila ga je na kućnoj vagi. U slučaju da ima preko 50 kg, mogao je ići. Da bi bio siguran, dr Kesler je prije svakog mjerenja stavljao u džepove po jednu ciglu i tako dobijao “vizu“ za lov.

Zabilježio J.Njunjić

Novak Noko Marković, vrhunski fudbalski golman, bio je strastveni lovac. Kad je obolio od neizlječive bolesti, zaželio je da još jednom ode u lov. Na jednoj “čeki“ u Bršnu, donijeli su mu stolicu, na koju je Noko sjeo sa puškom na gotovs. Kerovi su nanjušili zeca i non je krenuo pravo na čeku na kojoj je bio Noko. Stari “vuk“ ni ovoga puta nije omanuo!

Zabilježio J. Njunjić

Pošto je od bolesti mnogo oslabio, dr Kesler nije mogao na biciklu da ide u lov, zbog čega je mnogo patio. Njegov veliki prijatelj Milo Čolović, pošto je imao motor sa prikolicom, sjedao ga je u tu prikolicu i vodio u lov. Dr Kesler je iz prikolice lovio patke.

Zabilježio J.Njunjić

IMG_20180225_212057

Blažo Šakotić

Milovan Dragnić je bio poznat i omiljen lovac. Pod starost nije mogao da vodi računa o kerovima i teška srca se odlučio da ih proda. Prodao je psa sa kojim je ulovio preko dvadeset zečeva. Poslije izvjesnog vremena, lovci koji su ga kupili dođu kod Milovna da se žale na kera. „Ako sam vam prodao kera, nisam vam prodao lovačko znanje i vještinu“ – odgovori im Milovan!

P.Đuranović
Iz knjige
Lov i lovačko društvo u Nikšiću,
dr Jevto Njunjuć

About The Author

Number of Entries : 902

Leave a Comment

Scroll to top