Oj, nikšićka vodo bistra Reviewed by Momizat on . MIODRAG ĆIRO IVANOVIĆ: SJEĆANJA Nikšićko polje je vodom najbogatije polje dinarske kraške oblasti. Ponosni na davno utvrđeni kvalitet vidrovanske vode (1931) Ni MIODRAG ĆIRO IVANOVIĆ: SJEĆANJA Nikšićko polje je vodom najbogatije polje dinarske kraške oblasti. Ponosni na davno utvrđeni kvalitet vidrovanske vode (1931) Ni Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » Oj, nikšićka vodo bistra

Oj, nikšićka vodo bistra

MIODRAG ĆIRO IVANOVIĆ: SJEĆANJA

Nikšićko polje je vodom najbogatije polje dinarske kraške oblasti. Ponosni na davno utvrđeni kvalitet vidrovanske vode (1931) Nikšićani su nekad znali zapjevati: „ Oj, nikšićka vodo bistra, valjala bi za ministra“, a uoči jednih izbora za gradonačelnika i : „Ko ne glasa Šobajića Dana (Danila) – gubala ga voda s Vidrovana!“

Novine-Miodrag Ciro Ivanovic

Miodrag Ćiro Ivanović

Nikšićko polje je vodom najbogatije polje dinarske kraške oblasti. Ponosni na davno utvrđeni kvalitet vidrovanske vode (1931) Nikšićani su nekad znali zapjevati: „ Oj, nikšićka vodo bistra, valjala bi za ministra“, a uoči jednih izbora za gradonačelnika i : „Ko ne glasa Šobajića Dana (Danila) – gubala ga voda s Vidrovana!“

-Nije bilo lako graditi i održavati vodovodni sistem u gradu i okolini do 2000. godine, ali mi smo to radili s velikim entuzijazmom, nerijetko pred zoru pjevajući zajedno i sa namjernicima noćobdijama, prisjeća se Miodrag Ćiro Ivanović, jedan od danas najstarijih vodoinstalatera, nekadašnjih radnika nikšićkog Vodovoda.
Stanovništvo Nikšića se do 1931. godine, kad je izgrađen vodovod, vodom snadbijevalo iz bunara. Te godine list “Slobodna misao“ podsjeća: „ Sredinom 1926. godine donesena je prva odluka o izgradnji gradskog vodovoda. Za radove oko vodovoda, osvjetljenja i kupatila uzet je zajam od Hipotekarne banke od 3.800.000 dinara. Radove na izvođenju vodovoda sprovodio je inženjer Vajs kao predstavnik Društva “Toplota“ iz Beograda. Plan za vodovod izradio je opštinski inženjer Aleksandar Rastislavov, prema najnovijem principu. Kad su sušni dani, najmanji kapacitet je 250 l vode u sekundi, a maksimum je 700 l. Kaptaža Donji Vidrovan izgrađena je 1929. godine. Na izvoru Vidrovana postavljena je hidrocentrala koja se pomoću vodene snage stavlja u pogon. Na Trebjesi je izgrađen glavni rezervoar. Od Gornjeg Polja do varoši postavljeno je 14 km cijevi. U varoši će biti postavljeno 27 česama.“

Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine Nikšić je imao oko 4.500 stanovnika. Ubrzani razvoj industrije i veliki nagli porast broja stanovnika uslovili su 1953. godine proširenje vodovoda kaptiranjem ostalih izvorišta Donjeg Vidrovana i izgradnju dovoda 400 mm kapaciteta 135 l u sekundi Vidrovan – Nikšić, crpne stanice Duklo i gradske mreže sa rezervoarom 1200 m2, a za potrebe vodosnadbijevanjem grada do 20.000 stanovnika. Kasnije, zbog naraslih potreba za pijaćom vodom i nedovoljnih vodovodnih kapaciteta, 1983. godine pušten je u rad novi vodovod Gornji Vidrovan – Nikšić kapaciteta 1250 l u sekundi, koji je trebalo da obezbijedi snadbijevanje grada i prigradskih naselja za oko 100.000 stanovnika.

Prema sjećanju Miodraga Ivanovića od 1958. godine Vodovod posluje kao preduzeće. Prvi njegovi majstori preuzimani su iz kolarske radionice ili oni koji su bili priučeni na kursevima i odsluženju vojnog roka. Prostorije javnog vodovoda, najprije su bile u kući Vorotovića u ulici Ljube Nenadovića, kod zgrade Distribucije i nekadašnje Gimnazije. Uprava Komunalnog preseljena je u zgradu starog pozorišta, a radionice i magacini u staru kolarsku radionicu gdje je danas upravna zgrada Vodovoda. Radnici Vodovoda su dobili prostor u upravnoj zgradi starog Auto – moto društva “Milo Cicović“. Tu se nalazio i objekat u kom su živjeli radnici preduzeća.

Četiri decenije “za vodom“ od kuće – do kuće

Niko nije poznavao ( i danas ne poznaje) više stanovnika Nikšića od Miodraga Ivanovića, popularnog Ćira. On to ovako objašnjava: „ Od davne 1966 do 2011. godine, kada sam otišao u penziju kao vodoinstalater zaposlen u nikšićkom vodovodu išao sam “za vodom“ od kuće do kuće ( zgrade) i radeći za to vrijeme lično upoznao na hiljade ljudi. Sa mnogima od njih sam i danas u prijateljskim vezama i to mi je ostalo kao jedno od najvećih zadovoljstava u životu.“

Ivanović je rođen 1950. godine u ulici Narodnih heroja u vojnoj stambenoj zgradi u kojoj će se kasnije useliti stanica milicije. Budući da su se stanarke često svađale, a bio je aktuelan korejski sukob, duhoviti Nikšićani su tu zgradu nazvali “Koreja“. Blizu zgrade u kojoj je rođen nalazi se i danas jedna od javnih gradskih česama, pa je vodom sa nje Ćiro prvi put u životu okupan. Do izgradnje vodovodne mreže u prigradskim naseljima sa te česme voda je uveče točena u metalnu burad i bidone i na prikolicama i biciklima odvožena. Oko česme je tada uvijek bila velika gužva. Od svih javnih česama u gradu ova je posljednja prestala da bude u funkciji, a “ugasio“ je upravo naš sagovornik.

Ćirova radna biografija “tekla“ je ovako:
-Zanat sam počeo izučavati 1966. godine u tadašnjem Komunalnom preduzeću koje je imalo jednu radnu jedinicu vodoinstalatera. Ona se bavila samo izvođenjem vodoinstalaterskih radova u stambenim zgradama i hotelima u Nikšiću, Podgorici i primorju. Bila je u to vrijeme najbolja i najpouzdanija u Crnoj Gori. Polovina tih majstora bili su mi učitelji. Najstariji su bili: Grujo Makivić, Bosanac, Ilija Vojnović, Vojo Kontić, Spasoje Jovanović, Cole Koprivica, Marko Mujo Mićunović, Momo Brkuljan, Tomo Knežević, Stevo Milović, Radisav Otašević, Simo Miljanić, Drago Bojanić, Bato Nikčević, Radoje Cerović, Ilija Burić, Šajo Kaluđerović, Radoje Radojičić i Jagoš Nikčević, Rajko Bigović i Milić Bajagić.
Kad je formirana Radna organizacija za komunalne djelatnosti, njen direktor je bio Dragi Vuković, sekretar Milorad Backović. Tehnički direktor je bio Puniša Nikčević, a poslije njegove rane smrti Ilija Kavaja. Šefovi su bili: Računovodstva Nikola Krivokapić; Vodovoda Miloš Vuković; Pravne službe Milivoje Pejaković; Naplatne službe Miladin Mido Mijušković; Komercijalne Marko Vrbica; Nabavke Sveto Mićunović. Poslovođe su bili: Radule Lalatović, Pero Zečević i Pavle Pajo Kadić, blagajnici Žaro Vuković i Rajo Novaković, magacioneri Đoja Kontić i Milija Jevrić, a sekretarica direktora Maja Kotri. Poslije rane smrti Puniše Nikčevića za tehničkog direktora dolazi Ilija Kavaja. Bravari su bili Spasoje Krivokapić i Drago Gogić, a vozači Milo Mrvaljević, Pešo Petrović, Srđa Perović i Rajko Marković.

Poslije završenog zanata dolaze mladi majstori: Milutin Tole Malović, Miodrag Pika Nikolić, Petar Backović, Miodrag Ćiro Ivanović, Vojislav Kovačević, a kasnije i Ratomir Zeko Savićević, Jovan Lukić, Radoje Bojić, Radoslav Vuković i Veso Mijušković. Za rukovodioca Vodovoda dolazi Boro Đukić. Šef tehničkog sektora je Vuksan Cerović, šef terenskih radnika Migo Tončić, administratora Danica Ćorsović. Čuvar vodovodne mreže je bio Bogdan Zlopaša.

RADILI SMO I DANJU U NOĆU

-Nije bilo lako graditi i održavati vodovodni sistem Nikšića u tom periodu. Mreža je bila vremenski dotrajala, a sa alatom i mehanizacijom se nije mnogo napredovalo. Na početku mog rada u Vodovodu alat je bio star. Pumpa za ispumpavanje vode iz jame gdje je bio kvar na vodovodnoj cijevi ručno je pokretana – takozvana klackalica. Bili smo zadovoljni ako nam gumene čizme nijesu bile šuplje. Mi mladi majstori alat i materijal smo prevozili takozvanim trociklom do mjesta gdje se kvar desio, a stari majstori su bili zaduženi sa biciklima. Glavni šef Vodovoda dužio je moped. Vremenom se stanje popravljalo, pa Vodovod dobija Zastavin automobil dvotonac za prevoz radnika i materijala, a za rukovodstvo Volgu i Fiću.

Sjećam se da su najstariji majstori na crpnim stanicama Vidrovan i Duklo bili: Vlado Jovanović, Migo Mijanović, Dušan Pavlićević, Slavko Bajović, Mašo Pavlićević, Krsto Backović, Mišo Doknić, Branko Kovačević, Dragan Čolović i Lala Spajić.

Komunalno preduzeće se proširuje i spaja sa radnim jedinicama Putevi, Zelenilo, Pogrebno, Tržnica, Čistoća, Mehanizacija, i nastaje Radna organizacija za komunalne djelatnosti. Njen direktor je bio Dragi Vuković, tehnički direktor Vidoje Radulović, šef Vodovoda Boro Đukić, Zelenila Jovan Šekarić, Pogrebnog Dragan Martinović, Tržnice Mileta Banović, Čistoće Tomo Nikolić, Mehanizacije Vaso Martinović, Puteva Blagoje Jovanović, Inkasantske službe Vodovoda i čistoće Vojo Mijušković. Preduzeće se širilo, povećavao se broj radnika, modernizovao se rad i oprema. U tom periodu Vodovod se sa radionicama seli u Gradsku tržnicu u upravnu zgradu na sprat, jer se vodilo računa da ona bude blizu radi hitnih intervencija. Upravo u tom periodu gradi se i gradska kanalizacija, pa se radilo i danju i noću, jer su bageri svako malo kidali vodovodne cijevi. Zato se moralo biti stalno u pripravnosti, a najteže je bilo kad su se morale glavne cijevi izmještati jer su smetale za postavljanje kanalizacionih cijevi. Sve se to radilo s lakoćom i često uz pjesmu u toku noćnih radova. Radili smo obično svake treće noći jer preko dana nijesmo smjeli zatvarati vodu za snadbijevanje grada – bolnice, pekare i ostalog. Noćni rad počinjao je oko 22h. Zatvorila bi se voda i kod kvara ložila vatra koja je služila za grijanje i topljenje olova. Sindikat i šef Vodovoda su nam slali hranu i malo pića. Oko nas su se redovno okupljali građani koji kasno idu kućama, ali i pijanci noćobdije koji bi nam pravili društvo do zore, pa bi i oni ponekad častili neko pivo i rakiju. Pred zoru bi dolazili pekari da pitaju kad ćemo pustiti vodu i donosili gajbu još toplih kifli, kao i mljekari sa gajbom – dvije jogurta. Dešavalo se i da restoran Željezare pošalje pasulj sa kobasicama i tako nas “požurivali“ da bi ručak pripremili na vrijeme. U osvit dana tada bi se često i zapjevalo, ali su se poslovi uvijek na vrijeme završavali. Posebna priča je bila izgradnja vodovoda u prigradskim i seoskim naseljima. Ti radovi za jedno naselje trajali bi i cijelu godinu, pa smo se tako upoznavali sa čitavim njegovim stanovništvom. Završimo glavni cjevovod i počnu da se rade priključci za kuće. Jedan bi se priključak jedva završio za taj dan jer se to moralo proslaviti i majstor častiti, da bi priključak domaćinu bio srećan. Lijepo je u to vrijeme bilo biti vodoinstalater zaposlen u Gradskom vodovodu koji se bavio održavanjem, proširivanjem mreže i priključivanjem javnih objekata i kuća na vodovod. Dobro se radilo i zarađivalo, a bogami i jelo, pilo i s ljudima veselilo.

Pomenuću i to vrijeme kad za direktora dolazi Vidoje Radulović i novo rukovodstvo preduzeća: tehnički direktor Radenko Medojević, sekretar Dušan Spajić, šef računovodstva Milorad Vušović, šef Vodovoda Miomir Žižić, šef Mehanizacije Radojica Đoković, šef Pogrebnog Dragan Marković, Zelenila Jovan Šekarić, Zanatskog pogona Drago Žižić. Kraće vrijeme šefovi Vodovoda su bili Rušo Gomilanović, Kosta Mijanović i Đona Perunović.

Odvajanjem Vodovoda u Javno preduzeće Vodovod i kanalizacija na mjestu direktora Miomira Žižića mijenja Olivera Božović. Tehnički direktor je Momo Abramović, a sekretar Blažo Nikolić, šef Vodovoda Savo Vušković, naplatne službe Željko Radović, Mehanizacije Nona Gardašević, a Računovodstva Bogdan Burić.

Promjenom lokalne uprave na opštinskim izborima mijenjaju se i rukovodeći ljudi preduzeća. Iz Liberalnog saveza za direktora je došao Miloš Barović, šef računovodstva je Dragan Lalatović.

Kad je za direktora postavljen Momčilo Abramović, za predsjednicu Upravnog odbora profesionalno je angažovana Olivera Božović. Vodovod tada dobija novu mehanizaciju. Nabavljaju se bageri, teretni automobili, alati, bušilice, kompresori i sitni majstorski alati. Dolaze mladi inženjeri, tehničari i geometri. radi se katastar vodovodne mreže. Proširuje se vodovodna i kanalizaciona mreža i rekonstruiše se stara. Prelazi se u novu upravnu zgradu. Tu se nalaze i sve radionice, magacini i prostorije za smještaj radnika Vodovoda i kanalizacije.
Stvoreni su tako uslovi za brzo i kvalitetno izvođenje i održavanje Vodovoda i kanalizacije u Nikšiću, završava svoju priču stari vodoinstalater u penziji i danas spreman da svojim iskustvom i znanjem pomogne kad god to Vodovodu zatreba. A niko od njega bolje ne poznaje vodovodnu mrežu grada i njegove okoline.

Piše: Maksim Vujačić
Sportisti radnici Vodovoda

U Vodovodu su radili i poznati nikšićki sportisti: Marko Vrbica, fudbaler, Bogdan Zlopaša, fudbaler, Srđa Perović, fudbaler, Rajko Marković, fudbaler (mali fudbal), Jagoš Nikčević, bokser, Dragan Jazo Drašković, bokser, Radoje Rašo Bojić, gimnastičar, Miodrag Pika Nikolić, stonoteniser, Veselin Kejo Blečić, planinar, Radoslav Vuković, atletičar…

About The Author

Number of Entries : 736

Leave a Comment

Scroll to top