SVJEDOK, PAMTIŠA I PRIČAČ Reviewed by Momizat on . JOVO TADIĆ NAJSTARIJI GORNJEPOLJAC 25. maja 2017. Jovo Tadić, najstariji Gornjepoljac, proslavio je 97. Rođendan. O Gornjem Polju u Knjaževini i Kraljevini Crno JOVO TADIĆ NAJSTARIJI GORNJEPOLJAC 25. maja 2017. Jovo Tadić, najstariji Gornjepoljac, proslavio je 97. Rođendan. O Gornjem Polju u Knjaževini i Kraljevini Crno Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » SVJEDOK, PAMTIŠA I PRIČAČ

SVJEDOK, PAMTIŠA I PRIČAČ

JOVO TADIĆ NAJSTARIJI GORNJEPOLJAC

25. maja 2017. Jovo Tadić, najstariji Gornjepoljac, proslavio je 97. Rođendan. O Gornjem Polju u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori slušao je od roditelja, savremenik je zbivanja u tom kraju u Kraljevini Jugoslaviji, učesnik u stvaranju njegove fizionomije u Socijalističkoj Jugoslaviji, svjedok transformacija u poslednjoj deceniji 20. i prvoj 21. vijeka, i kaže – Nikada nije bilo bolje nego za vrijeme Titove Jugoslavije.” Jovo Tadić, dosljedni komunista, nosilac ordenja i medalja o kojima jedino priča unucima, poznavalac hoda Gornjeg Polja kroz vrijeme, na tragu je narodne mudrosti da svako vrijeme nosi svoje breme, a težinu bremena određuje čovjek.

IMG_0044

Istoriju i geografiju Gornjeg Polja, područja površine 256 kvadratih kilometara, način življenja starosjedilaca i doseljenika iz vremena kapetanija i kmetija, oblasti, srezova i opština, sačuvao je pukovnik Radivoje Tadić u reprezentativnoj monografiji Gornje Polje kod Nikšića. Njegov brat Jovo, kapetan u penziji, najstariji Gornjepoljac, rođen 1920. u zaseoku Avtenice, učesnik NOB-a, nosilac više ratnih i mirnodopskih odlikovanja i priznanja, kojeg pamćenje služi i u 98. godini života, dragocjen je svjedok i pričač višedecenijskih zbivanja na tom području: “Tadići su porijeklom iz Pive. Za vrijeme Turaka odselili su za Trebinje, a nakon stotinu godina, tridesetak godina prije oslobođenja Nikšića, moj prađed Uroš došao je sa sedam sinova u Gornje Polje. Danas je to najbrojnije bratstvo u Gornjem Polju, a u Trebinju je tada ostala jedna porodica, i danas je jedna,” priča gospodin Jovo, kako ga oslovljavaju mještani.

Pola vijeka nakon oslobođenja od Turaka kuće su građene po obodu, a u Polju ih gotovo nije bilo. Imanja starosjedilaca i ona koja su dodijeljena doseljenicima- glavarska, darovnica i kupovna zemlja, bila su zasijana. Livade su tek ponegdje presjecale oranice, a stanovnici su nakon Prvog svjetskog rata živjeli od poljoprivrede i stočarstva: “ Sijana je pšenica, raž, ječam, kukuruz, držana stoku, i od toga se živjelo. Gazde su bili oni koji su imali dosta stoke i zemlje. Domaćin sa 50 ovaca bio je siromah, a onaj sa 100 srednjestojeći. Moja porodica je bila među siromašne. Radili smo svoju i tuđu zemlju. Oranice su se radile napola, a livade na treću – dva dijela pripada gazdi, a treći domaćinstvu koje je radilo u najam. Neđeljom niko nije radilo. Poštovan je običaj- šest dana radi, sedmi odmaraj. Navodnjavanja nije bilo. Dolap, kolo za navodnjavanje Raka Maksimovića u zaseoku Brod izgrađen je 1930. godine, i prvi je u Crnoj Gori.”

I nije Gornje Polje samo po tom kolu bilo prvo. Damjan Mijanović je 1938. godine izgradio hidroelektričnu centralu snage 30 vati koja je osvjetljavala sve kuće na Vidrovanu. Bilo je to prvo električno osvjetljenje u naseljima u Crnoj Gori. Na Vidrovanu je radila pilana knjaza Nikole-Šegarica, ili Knjaževa fabrika, a 1923. podignuta je na Buči još jedna u kojoj je radio mlin i vunovlačara – prva u Crnoj Gori. Stoga nijesu rijetki ono koji tvrde da se početak industrijalizacije Crne Gore desio u Gornjem Polju: “Pričalo se da je Knjaževu fabriku zapalila Opština kako bi zahvatila vodu za planirani vodovod. Ne znam da li je to tačno, ali na tom mjestu je 1929. počela gradnja vodovoda. Vodovod je ručno kopan od Vidrovana do Nikšića. Kanal dubine dva metra kopali su seljaci a za metar iskopa dobijali su jedan dinar. Gdje je bio kamen ručno se minavalo. Toga se sjećam odlično, išao sam u osnovnu školu. Cijevi su bile široke kao sulundar i omotane trakom. Traku smo gulili i od nje pravili piljke. Gradnja vodovoda bila je velika radost, jer su Nikšićani tada vodu koristili iz bunara.”

Rijeke, mukavice, estavele… vodenice, stupe i pilane rijetkosti su po kojima je Gornje polje prepoznatljivo. Neke od tih rijetkosti danas su daleka prošlost. Za vrijeme Turaka, Crne Gore i Kraljevine Jugoslavije na gornjepoljskim rijekama Vidrovnu, Boljašnici, Rastovcu i Sušici bilo je osamnaest vodenica sa desetak valjaonica: mlini Perkovića, Matanovića, knjaza Nikole, Buča, vodenica Đuričića, Novi mlini, mlini Jegetić, Maksimovića, Đukanovića, Piljevića… Mlinari su bili mještani, a jedno vrijeme taj posao obavljao je i Jovo Tadić.: “Ti mlini imali su po dva ili tri kola, a žito je dopremano iz Golije, Pive, Banjana… Mlivo su dogonile na konjima žene, najčešće po sto kila, i čekale su nekada i 24 sata da bude samljeveno. Vlasnik mlina je meljačinu naplaćivao pet odsto- znači na 100 kila, 25 kila. Treći dio uzimao je mlinar. Tada su radile i stupe Mijanovića, Međedovića i Raičevića. Tu se valjalo sukno, koje su prele pa tkale žene. Nakon valjanja u stupama od njega se pravila roba, savršena odijela. Tada je šnajder bio Radule Tadić, a šili su Vujovići i Mijanovići. Švenje je bilo skupo, za jedno odijelo moralo se dva dana raditi.”

Živjelo se u Gornjem Polju do Drugog svjetskog rata uglavnom od poljoprivrede i stočarsta. Djeca su od malih nogu učena tom radu, a ona koja su pokazivala posebne sklonosti, ili su bila iz imućnijih porodica pohađala su školu koja je u Gornjem Polju počela da radi 1899-90. Starina Jovo se sjeća da je 1927. u prvom razredu četvorogodišnje škole bilo tridesetak đaka: “Mali broj je kada završi tu školu išao u Nikšićku gimnaziju, iz čitavog Gornjeg polja desetak učenika. Kada je bilo lijepo vrijeme išli su pješke – po 10 i više kilometara u jednom pravcu, a zimi su nastavali u Nikšiću, plaćali su smještaj. To su bila đeca- desetak godina. Moj brat Radivoje je išao pješke, a u kasnu jesen ili zimi kada je dan kratak sretali smo ga i pratili. Do 1930. samo tri Gornjepoljca bila su na fakultetu. Ti studenti iz porodica Kisić, Ilić i Tadić prvi su iz Gornjeg Polja završili fakultet, a kasnije ih je bilo mnogo više”.

Nakon 1930. godine u Gornjem Polju formirani su fudbalski klubovi Vidrovan i Gornjepoljac, a na glasu je bila i amaterska pozorišna trupa. U kući Vušovića. poznatoj po učenim ljudima. radila je i čitaonica koja je imala zavidan fond knjiga, i bila je veoma posjećena. U to vrijeme radili su i hanovi u kojima se moglo trgovati ali i popiti piće za kafanskim stolom: “Vlasnici hanova u kojima je bilo piće i roba plaćali su mnogo veću taksu. Hanove na tri mosta, od Srednjeg do Vidrovana, držali su Maksimovići, a na Vidrovanu Mijanovići, Bajovići i Mijatovići. Tada su milioneri bili Mijanovići. Automobila nije bilo, možda dva taksija, a motor je imao samo Damjan Mijanović. Sjećam se da je Milovan Maksimović, tada predsjednik Opštine, biciklom išao u Nikšić na posao. Život u Polju je bio siromašan, ali ne tako težak. Nije se puno radilo, nije se imalo što raditi, osim ljeti. Ko je imao stoku spremao je sijeno, brao list. Planištaci su živjeli mnogo teže”.

Gornje polje je po mnogo čemu karakteristično etnografski, geografski ali i istorijski. Za vrijeme Osmanlijskog carstva predstavljalo je kapiju utvrđenog Onogošta, u njemu je 1690. zarobljen turski paša Džin Alija, a 1877. na Viru su Turci položili oružje pred knjazom Nikolom. 1934. u Gornjem Polju formirana je jedna od prvih seoskih ćelija Komunističke partije na području Nikšićkog sreza, a u oktobru 1941. tu je bilo sjedište Narodnooslobodilačkog nikšićkog odreda. Ratna zbilja određivala je sudbine mještana i svaka je priča za sebe. Jovo Tadić se našao u Drugoj dalmatinskoj koja je oslobođenje dočekala u Trstu. “ Druga dalmatinska je preživjela Petu ofanzivu, ali je mnogo ljudi izginulo. Tada su redove popunjavali Crnogorci. I ja sam se sa svojom četom kod Kolašina priključio Drugoj dalmatinskoj. Borbe su vođene svuda i svaka je istorija, ali se najslikovitije sjećam oslobađanja pedesetak zatvorenika iz zatvora u Straševini. Taj zatvor stražarili su četnici, a trebalo je da ga oslobodi Nikšićki odred. Rukovodstva moje čete koja je imala pedeset boraca i Nikšićkog odreda, koji je tražio pomoć, sastalo se kod Slanog. Tada je odlučeno da naša četa oslobađa zatvorenike iz Straševine. Uspjeli smo to bez žrtava, našto sam i danas ponosan. I Dan oslobođenja posebna je priča. Taj dan dočekali smo u Trstu. Posljednja borba je bila u Ilirskoj Bistrici. Mi smo od Kotora pješke išli i oslobađali otoke do Rijeke. Iz Rijeke smo brodom prešli na Rab odakle smo oslobodili Cres, i iskrcali se u Opatiju. Poslednje borbe vođene su u Ilirskoj Bistrici. Trst je bio već dva dana oslobođen kada smo mi došli, a oslobosili su ga Crnogorci. Narod je ogromnom radošću dočekao oslobođenje. Bilo je to veliko veselje”.

Poslije Drugog svetskog rata priča o Gornjem Polju, izgradnji i načinu življenja slična je drugim poratnim. Nakon ukidanja zadruga mještani dobijaju državne poslove, a Gornje Polje doseljenike, nove kuće i livade. Pređašnji način života za tridesetak godina, relativno kratko vrijeme, dobija formu predanja, a materijalni ostaci ili mjesta koja nazivom čuvaju nekadašnji značaj postaju turističke destinacije. Vodenica Raičevića, jedina koja radi, puni novinske stupce, livade zaoravaju mašine, a ralo i plugovi dragocjenost su muzejskih zbirki. Farme i farmeri ne poznaju branje lista, sadijevanje sijena, žetvu srpom, kopljenje kukuruza. Valjaonica nema, nema ni robe od sukna pravljenog udarima drvenih maljeva. Sve to desilo se za samo jedan vijek, a mnogo šta po čemu je Gornje Polje prepoznatljivo mlađe je od Jova Tadića: ”Poslije Drugog rata vodilo se računa da što više ljudi radi. Ko je god hti, radio je. Nije za godinu mogao postati bogataš, ali mogao je skromno da živi i izdržava porodicu. Svi su živjeli podjednako. Osnovane su zemljoradničke zadruge u koje su ljudi unosili sve svoje. Bilo je i onih koji su to nevoljno radili. Te zadruge nijesu bile onakve kako je zamišljano i nije se to dobro pokazalo. Posle su nastale zadruge kojima su rukovodila preduzeća, i bile su bolje. Kada je došao period industrijalizacije i masovnog odlaska na škole stoka se manje držala, a zemlja manje obrađivala. Umjesto oranica nastale su livade. Danas je oranica malo. Posadi se krompir sve manje kukuruz i pšenica, a raž i ječam su rijetkost. Danas radi samo mlin Raičevića sa dva vitla i on povremeno melje, a meljačina je uglavnom umertin. To je bio mlin Janka Vukotića, on ga je napravio za vrijeme Crne Gore. Pregradio je dvije rijeke Vidrovan i Boljašnicu za rad mlina. Vodenicu je prodao Raičevićima- Tomu i Milosavu koji su došli iz Amerike. I danas su to mlini Raičevića, sinovca Tomova.”

Novi mlini naspram zaseoka Međine čuvaju uspomenu na nekada vodeću privrednu granu u Gornjem Polju, Radivoje Tadić monografijom Gornje Polje kod Nikšića sačuvao je istoriju tog podruja, a rijetki mještani još svjedoče o Gornjem Polju kroz vrijeme. Devedesetosmogodišnji Jovo Tadić pamti najduže, kažu Gornjepoljci: “ Za istoriju Gornjeg polja i život negda zainteresuje se poneko, ali knjigu Radivoja Tadića, ipak svaka porodica želi da ima. On je do tančina opisao Gornje Polje. Svi se iznenade podatkom da je na tom području bilo do rata preko 170 bratstava. Sada ih ima mnogo više, jer je Gornje Polje masovno naseljavano. Sada se u Polju sasvim drugačije živi. Danas omladina kad završi osmoljetku zemljoradnju potpuno odbacuje. Prije ćeš naći nekog sa fakultetom da obrađuje zemlju. Mislim da sadašnje generacije ne bi mogle izdržati teret negdašnjeg vremena, jer tada su ljudi od malena radili i tako sticali navike.”

Donedavno je Jovo Tadić i sam obrađivao svoje imanje i mještani su se divili njegovoj po koncu uređenoj njivi. Radio bi i danas, ali se oporavlja od loma – trećeg za pet godina: “Imao sam devedeset i dvije godine kada sam obrađivao imanje. I dalje bih da se nijesam slomio. To mi nije bilo teško. Teško mi je padalo da sjedim. Volio sam da radim i radio sam i kada sam znao da od toga nemam neku korist. Volio sam da šetam i posjećujem komšije. I danas u 98. godini ponešto uradim. Dolaze mi kćerka i sin, unuci i praunuk Dušan i naravno komšije. A dugovječnost jeste i nije privilegija:” Tadići nijesu dugovjeki. Uglavnom žive oko sedamdeset godina, osamdesetu malo ko iščeka. Ja sam dugovječnost, vjerovatno, nasledio od majke. Ona je živjela 93 godine i podigla devetoro đece. Kada sve sabereš život je kratak. A nekada i predug. Mislim da je živjeti oko osamdeset godina najljepše, do tada čovjeka služe pamćenje i snaga. Preko osamdeset godina to nestaje:”

Biografija Gornjeg Polja zbir je i biografija njegovih mještana. Jovo Tadić, nosilac ordenja i medalja o kojima jedino priča unucima, poznavalac hoda Gornjeg Polja kroz vrijeme, na tragu je narodne mudrosti da svako vrijeme nosi svoje breme, a težinu bremena određuje čovjek. Starina od kojeg, kažu u Gornjem Polju, treba učiti život posmatra kako raste njegov zavičaj, bilježi godove i upoređuje ih. Dugovječnošću i načinom života tog pamtiše čija sjećanja ne mogu stati ni u tomove knjiga, privilegovano je Gornje Polje – područje nikšićke opštine koje je za vijek, kojem svjedoči naš pričač, sasvim izmjenilo fizionomiju ali ne i krvotok.

Sonja Vujadinović

About The Author

Number of Entries : 712

Leave a Comment

Scroll to top