Legende se ne zaboravljaju Reviewed by Momizat on . PRILOG ZA ISTORIJU NIKŠIĆKOG SPORTA Vukašin-Vule Vukalović potiče od junačkog i hajdučkog bratstva Vukalovića sa Zubaca, od oca Mitra - predratnog učitelja i ma PRILOG ZA ISTORIJU NIKŠIĆKOG SPORTA Vukašin-Vule Vukalović potiče od junačkog i hajdučkog bratstva Vukalovića sa Zubaca, od oca Mitra - predratnog učitelja i ma Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » Legende se ne zaboravljaju

Legende se ne zaboravljaju

PRILOG ZA ISTORIJU NIKŠIĆKOG SPORTA

Vukašin-Vule Vukalović potiče od junačkog i hajdučkog bratstva Vukalovića sa Zubaca, od oca Mitra – predratnog učitelja i majke Andje djevojačko prezime Stanišić. Rođen je 1929. godine u Nikšiću tačnije na Kapinom Polju. Kao i mnogi Nikšićani u to vrijeme vježbao je više sportova.

Piše: Prof.dr Mališa Radović

Novine-Vule Vukalovic

Vule Vukalović

Poslije Drugog svjetskog rata teško se živjelo na ovim prostorima, jer zemlja je bila razrušena, privreda uništena i vladalo je pravo siromaštvo. Radilo se na obnovi zemlje i stvaranju uslova za određene društvene i životne aktivnosti. Kada je riječ o sportu počinjalo se od nule jer za razvoj istoga nijesu postojali skoro nikakvi uslovi. U Nikšiću se tada okuplja omladina u raznim aktivnostima, a ponajviše oko sporta, pokušavajući da se vježbanjem i nadmetanjima uključi u sveukupne tokove razvoja grada Nikšića i šire. Jedan iz plejade tadašnjih budućih sportista, bio je i Vukašin-Vule Vukalović, koji potiče od junačkog i hajdučkog bratstva Vukalovića sa Zubaca, od oca Mitra – predratnog učitelja i majke Andje djevojačko prezime Stanišić. Rođen je 1929. godine u Nikšiću, tačnije na Kapinom Polju. Kao i mnogi Nikšićani u to vrijeme vježbao je više sportova. Prvo se, sa svojom družinom, oprobao u boksu, gdje je trener bio legendarni Milan-Minjo Kankaraš, koji se smatra utemeljivačem ovoga sporta u Nikšiću, a pomagao mu je izvjesni Austrijanac Horc, koji je po pričanju ostao iza rata u Nikšiću. Prema podacima u toj generaciji ponajbolji bokseri bili su: Čedo Poček, Gvozdo Kaluđerović, Mišo Vujović, Nikola Šipčić i drugi. Kao i mnogi drugi i Vule je brzo promijenio sport i počeo da trenira odbojku, a glavni nosilac je bio poznati profesor fizičkog vaspitanja, doajen nikšićkog sporta, prof. Božidar-Mujo Stevović za koga su vezane mnoge sportske aktivnosti grada Nikšića i Crne Gore. Tako 1947. godine odbojkaški poslenici grade prvo odbojkaško igrališe u gradu iza Saborne crkve gdje su bili fudbalski, a kasnije košarkaški teren. U grupi predvodjenoj trenerom i igračem Božidarom-Mujom Stevovićem bili su: Vukalović, Šabeljić, Stanišić, Pavićević, Šćepanović, Mijušković, Jovović, Abramović, Mićunović, Pešut, Bulajić, Žižić, Kandić, Pulević, Nešović, Koprivica i drugi. Ubrzo su Nikšićani postali prvaci Crne Gore i učestvovali su u raznim saveznim takmičenjima. Učestvovali su u kvalifikacijama za popunu Prve savezne lige i po pričanju Vukalovića jednom prilikom susreli su se sa reprezentacijom BiH i utakmicu dobili. Međutim delegat iz Beograda, odlučio je da se mora odigrati i druga utakmica, a delegat iz Crne Gore stvarno je delegiran ispred Fiskulturnog saveza Crne Gore premda je o pravilima malo znao. Crna Gora je izgubila drugu utakmicu i nije se plasirala u Saveznu ligu. U reprezentaciji Crne Gore tada su igrali Nikšićani: Vule Vukalović, Mišo Abramović, Branko Stanišić, Bato Mijušković, Drago Jovović i izvjesni Šćepović.

Na inicijativu Fiskulturnog saveza gradi se košarkaši teren na fudbalskom Stadionu iza Saborne crkve, gdje Božidar-Mujo Stevović i Milutin-MigoPešalj, okupljaju opet grupu iz drugih sportova za osnivanje Košarkaškog kluba. Kako je zapisano prvi članovi košarke, izgradili su teren, a stolar Vlado Živković izgradio je drvene koševe. Stigao je iz Beograda instruktor za košarku Vojo Spasojević, koji je podučavao Nikšićane osnovnim tehnikama, čak je donio dvije teške kožne lopte za treniranje. Po odlasku Spasojevića nastavljeno je treniranje, a zato što je bio rastom najviši za trenera je postavljen Vule Vukalović. Članovi ekipe bili su uglavnom sportisti koji su trenirali fudbal, odbojku, boks i slično. Rukovodilac ekipe bio je Migo Pešalj. Kasnije će u Nikšić stići trener Dragaš Jakšić poznati košarkaški sudija i tako će se košarka ustoličiti u Nikšiću, a kasnije veliki broj talenata iz Nikšića stasaće u drugim sredinama u asove svjetskih razmjera.

Poslije bitisanja u nikšićkim klubovima, nošen željom za napretkom, a i očeva zapovijest da mora da se nastavi školvanje odlazi za Beograd gdje postaje član Odbojkaškog Kluba “Partizan“ i upisuje se na Pravni fakultet. Više godina proveo je u Beogradu igrao i studirao, ali pošto su se studije odužile, otac Mitar malo podigne glas, no kako je Vulu sport bio u prvom planu, odluči da, na nagovor odredjenih sportskih drugova i prijatelja, se preseli u Sarajevo tačnije u Sportsko društvo „Bosna“, gdje će ostati sve do izbijanja najnovijeg rata na tim prostorima. USD “Bosna“ bilo je studentsko društvo, čisto amatersko i u početku u sjenci Sportskih društava „Sarajevo“ i “Željezničar“ prije svega zbog poznatih fudbalskih klubova, jer Bosna je gajila fudbal, ali amaterski i stizla je do Druge lige.

U Bosni su bili zastupljeni klubovi u slijedećim sportovima: atletika, smučanje, fudbal, odbojka, košarka, rukomet, stoni tenis, džudo, rvanje, dizanje tegova, karate, kasnije gimnastika, plivanje, tenis, šah, hokej, brzo klizanje. Svi klubovi su se razvijali i ostvarivali vrhunske rezultate, nosioci više šampionskih odličja, međunarodnih uspjeha, članovi nacionalnih selekcija, veliki sportski stručnjaci itd.

Kao što već rekosmo Vule dolaskom u Sarajevo, postaje Sekretar Sportskog društva “Bosna“ i ujedno trener Odbojkaškog kluba. Imao je uvijek vezu sa svojim rodnim Nikšićem tako da je i niz sportista iz ovoga grada stizalo u Bosnu gdje će kasnije steći afirmaciju i kvalitet medjunarodnog značaja. U Odbojkaški klub pristigli su: Miodrag-Skale Gvozdenović, koji će kasnije postati jedan od najboljih svjetskih igrača. PajoBurić, Slobodan-Žuti Marković, kasnije Draško Stanišić i drugi. Stvorio je vrhunski odbojkaški klub koji će kasnije postati šampion Jugoslavije,i gdje su iznjedreni asovi i reprezentativci pored već pomenutog Skaleta, Laslo Lukač, Rade Malović i drugi. U to vrijeme Vule je bio Selektor reprezentacije Jugoslavije, a kasnije i medjunarodni sudija za odbojku.

Negdje sedamdesetih godina Vule se odlučuje da se više angažuje u Košarkaškom klubu. Pitao sam ga tada zašto da napusti odbojku koja je u usponu, odgovorio je: sada je ekspanzija i hit košarka i tu treba tražiti stvaranje velikog kluba i pojedinaca. Za trenera Košarkaškog kluba angažovan je trener Milenko Novaković iz Banja Luke, napravljena selekcija, kada iz Nikšića dolazi Miodrag-Bale Baletić, već formirani košarkaš, kao i pojedini igrači iz drugih klubova BiH. Ali određene okolnosti i apetiti košarkaških poslenika su doveli do prestrojavanja. Dobro se sjećam kada je Bogdan-Boša Tanjević došao iz OKK “Beograda“ za trenera Bosne i neće mi biti zamjereno ako kažem da je tada učio od velikih trenera: Pive Ivkovića, Žeravice, Novosela i drugih,a kakav je bio đak pokazaće kasnije svojim ogromnim rezultatima, biću neskroman ali čini mise da je prevazišao učitelje. Vule je bio kreator stvaranja velike Bosne i velikih stručnjaka u ovom sportu jer pored Tanjevića, Bosna je iznjedrila takođe nenadmašnog trenera Svetislava Pešića, pa kasnije Prodanovića, Halilovića, Karaleića, Krehića, Mladena Ostojića i druge. Kao po običaju opet iz Nikšića su stigli sportski talenti: Miodrag Baletić, Rašo Radovanović, Žarko Varajić, Boro Vučević iz Bara, a nešto kasnije i Zdravko Radulović iz Nikšića. Kruna svih rezultata i uspjeha košarkaša Bosne je klupska titula Šampiona Evrope 1979. godine u Grenoblu, gdje je Nikšićanin Žarko Varajić postigao 45 poena (tada trojki nije bilo), a savladan je slavni talijanski klub Emerson predvođen legendom talijanske košarke Dinom Meneginom.Ikona bosansko-hercegovačke košarke i naravno Bosne bio je Mirza Delibašić, a uz rame su bili Žarko Varajić, Ratko Radovanović i Boro Vučević, bez namjere da umanjim doprinos i rezultate drugih članova ekipe. To je bila prva titula Šampiona Evrope sa prostora bivše Jugoslavije. Igrali smo kolo i „ludovali“ u Grenoblu predvođeni predsjednikom Emerikom Blumom, gradonačelnikom i poznatim privrednikom Sarajeva. Nezapamćeno slavlje nastavilo se u Sarajevu i Bosna je postala sportski brend. Tada sam shvatio što se Vule odlučio za stvaranje velike košarkaške ekipe.

Kao što smo već rekli Vule je bio Katica za sve, kako u košarci, tako je vodio računa kao generalni sekretar, kasnije direktor Društva i o drugim klubovima. Ženska košarkaška ekipa Bosne takođe je ostvarivala vrhunske rezultate pod vođstvom trenera sa ovih prostora Čeda Djuraškovića i Tripka Adžića, a u ekipi je igrala i Nikšićanka Danojla Žižić, sestra takodje poztatog košarkaša Rajka Žižića.

I drugi sportisti iz Nikšića stizali su u Bosnu ponajviše zahvaljujući Vuletu prije svega svestrana sportistkinja Stanka Perišić (atletika i odbojka), karatista Rajko Radulović, rvač Mališa Radović i drugi.

Pored stručnog i organizaciog smisla Vule je imao dara za lijepu priču kojom je plijenio sagovornike, znao je lijepo zapjevati, nikada neću zaboraviti njegovo recitovanje Koštane i slično. Okupljao je u Bosni kako sportiste, tako i poznate političke, društvene, kulturne poslenike. Počeo je sa Bosnom u prostorijama u Jelića ulici gdje je bila jedna kancelarija i društvena prostorija gdje su se okupljali sportisti i prijatelji Društva. U pomenutoj kancelariji sjedio je Vule i računovođa, bilo je smješteno 11 ormarića za svaki klub po jedan. Kada je narasla Bosna se preselila u nove prostorije sa pratećim sardžajima za normalan rad. Uviek je govorio da sportisti treba da svraćaju u klupske prostorije da se druže i poštuju svoje društvo, što smo uglavnom i činili. Bosna nam je bila druga kuća tu smo se družili, veselili, a i tugovali nakon poraza.

Vule je bio oženjen Brankom od čuvene sarajevske porodice Spasojević iz Sarajeva, inače redovnim profesorom na Poljoprivrednom fakultetu. U braku su imali dva sina, Jovana koji je igrao odbojku u Bosni, zatim bio trener Bosne i beogradskog Partizana, a danas živi u Modriči gdje je takođe trener ženske ekipe Modriče. Mlađi Bojan je doktor ekonomskih nauka i živi u Španiji. Izbijanjem rata 1992. godine sticajem okolnosti Vule sa suprugom ostaje u Sarajevu, gdje su propatili godinu dana da bi konačno izašli iz sarajevskog pakla u Beograd. Dolazi u Nikšić poslije kraćeg oporavka i po navici odmah se stavlja na raspolaganje sportu i sportistima ovoga grada. Bio je nosilac sa gospodinom Brkuljanom i drugim u stvaranju KK “Ibon“ koji će brzo napredovati i svrstati se u redove kvaltetnih klubova Države Srbije i Crne Gore. Stvoreni su svi preduslovi za razvoj kluba, po staroj navici opet je radio na stvaranju Kluba sportista, gdje su se kao i u Bosni okupljali igrači i sportski poslenici grada. Uspostavio je veze i saradnju sa starim poznanicima iz košarke i sporta iz drugih sredina,uključio pojedince iz kluba u razna stručna i organizaciona tijela Državne zajednice, uputio mlade ljude u stručni razvoj. Poznate internacionalne sudije braća Vojinovići slušali su Vuletove savjete i stigli do vrha u sudjenju.

Uz pomoć i naklonost košarkaških prijatelja KK “Ibon“ i Nikšić dobili su organizaciju Finala kupa Državne zajednice, što se nikada ranije nije desilo. Takođe je radio kao Savjetnik i organizator rada u Sportskom centru iz Nikšića, gdje i danas uposleni pominju njegov pristup i organizovanost rada u Centru.

Malo stresna situacija izazvana ratnim vihorom, tortura godinu dana u ratnom Sarajevu, tuga i psihički pritisak, vezan za pomenuta dešavanja učinili su svoje, tako da je Vule umro 2000. godine i sahranjen kod svoga brata Luke-bivšeg predsjednika Nikšića, na Gradskom groblju. Došli su mnogi sportski radnici iz raznih krajeva, a posebno iz Sarajeva, došla je stara „raja“ predvodjena sportskom legendom Mirzom Delibašićem da isprate svog druga i prijatelja i odaju mu dužno poštovanje za sve što je za njih uradio. I supruga Branka umrla je prošle godine u Sarajevu.

Recimo na kraju ostavio je širok trag u sportu i društvu kako u Nikšiću, posebno u Sarajevu i bivšoj državi Jugoslaviji. Bio je poznat i priznat u sportskom svijetu širom bivše Jugoslavije. Bila je privilegija i zadovoljstvo družiti se i sarađivati sa Vuletom.

ANEGDOTE

Izgradnjom Hotela “Onogošt“ stara nikšićka aristrokacija sastajala se na poznatoj terasi hotela i normalno vodila razne razgovore i pošalice koje su Nikšićanima svojstvene. I tako u tom društvu, jedan koji je znao da Vule nije završio Pravni fakultet (jeste Prvi stepen) pita pred svima Vulova oca: “bogati Mitre šta završi Vukašin“, a Mitar u isti tren, kao iz topa, odgovori, “vojsku Mikonja“.

-U Košarkaškom klubu Bosna igrao je poznati centar Zdravko Čečur inače porijeklom Trebinjac. Sjedi on u poznatoj kafani „Park“ i pošto nema dugo stipendije, veli idem ja kod sijedog-Vule, da mu skrešem sve u brk. Dodje do Vuleta koji kako sam već pominjao imaše dara za finu priču i on raspilavi Čeču te o finim djevojkama i bajkama, da ovaj izadje veseo iz Kancelarije i kad se vrati na pola puta, udari se u čelo, pa što ja idoh a za stipendiju ga i ne pitah.

-Opet šala, u Bosni neko pita šta ima Vule od škole, a neko će reći ima suprugu Prof. Dr Branku redovnog profesora na Poljoprivrednom fakultetu.

-Vule je stanovao u neboderu preko puta Hotela “Bristol“ na dvanaestom spratu. Ostajao bi do kasno u prostorijama Bosne i ako bi se desilo da nema struje ili je lift u kvaru u zgradi, on bi preko puta uzeo sobu u Hotelu, tako kad ga nije bilo, nijesu se u kući sjekirali jer znali su gdje je.

-Kad je Mirza Delibašić doveden iz Tuzle, tačnije iz Beograda jer ga je Partizan bio već kaparisao, došli roditelji da vide za stan jer i oni hoće da presele u Sarajevo. Odakle Bosni stan, puka sportska sirotinja, ali Vule veli “vodite ih u stan trenera Čeda Djuraškovića koji će biti završen za mjesec dva”. Roditelji zadovoljni, a Vule i Uprava u potjeru te nađoše-dobiše stan, a Delibašićima saopštiše da je bila greška, mada ni novi stan nije bio gori.

About The Author

Number of Entries : 680

Comments (1)

  • duki

    Sjajan tekst sa puno podataka o čoveku koji je ostavio dubok trag u crnogorskom sportu, a i šire. Zahvaljujući ovakvim pregaocima kao što je gospodin prof. dr Mališa Radović, ljudi poput Vukašina Vukalovića neće biti zaboravljeni. Na žalost, takvih je danas sve manje pa tim pre one koji su mnogo dali treba isticati.

    Odgovori

Leave a Comment

Scroll to top