Kad je Arsen Dedić bio u Nikšiću Reviewed by Momizat on . MAKSIM VUJAČIĆ - ARHIV USPOMENA (ARSEN DEDIĆ) -U Nikšiću sam drugi put. Prvi put sam bio 1967. godine dok je postojala glasovita Pjesma ljeta. Tada sam bio tu k MAKSIM VUJAČIĆ - ARHIV USPOMENA (ARSEN DEDIĆ) -U Nikšiću sam drugi put. Prvi put sam bio 1967. godine dok je postojala glasovita Pjesma ljeta. Tada sam bio tu k Rating: 0
You Are Here: Home » Muzika » Kad je Arsen Dedić bio u Nikšiću

Kad je Arsen Dedić bio u Nikšiću

MAKSIM VUJAČIĆ – ARHIV USPOMENA (ARSEN DEDIĆ)

-U Nikšiću sam drugi put. Prvi put sam bio 1967. godine dok je postojala glasovita Pjesma ljeta. Tada sam bio tu kao pjevač zabavnih melodija sa pjesmom Ako si pošla spat. Upamtio sam da me je publika začuđujuće odlično primila, odlično plasirala, a bio sam prije toga skeptičan jer ovo što ja radim je jedna delikatna vrsta intime koja nije baš najmasovnijeg odjeka. 

arsen-dedic-privatna-arhiva
-U Nikšiću sam drugi put. Prvi put sam bio 1967. godine dok je postojala glasovita Pjesma ljeta. Tada sam bio tu kao pjevač zabavnih melodija sa pjesmom Ako si pošla spat. Upamtio sam da me je publika začuđujuće odlično primila, odlično plasirala, a bio sam prije toga skeptičan jer ovo što ja radim je jedna delikatna vrsta intime koja nije baš najmasovnijeg odjeka. Prvi put sam tada sreo ljude koji ostvaruju pravu komunikaciju pri prvom dodiru. Dakle, pozitivno me je iznenadilo da je to tako i od tada mi je Nikšić ostao u prijatnom sjećanju.

San i ludilo

Predstavu „San i ludilo“ Arsen Dedić i Goran Matović izveli su u sali bioskopa Kultura u Nikšiću krajem sptembra 1988. godine, na Arsenov prijedlog iz poštovanja prema velikom pjesniku Tinu Ujeviću jer su „željeli ići njegovim tragom.“ Nikšićka publika vidjela je predstavu koja je imala formu intimne ispovijesti velikog boema, pjesnika i literate Tina, tokom koje je emitovan i jedini filmski zapis koji bilježi njegov korak. Goran Matović je učinio srećan izbor iz tri sloja Ujevićeva opusa : pjesama, pjesničke proze i ispovijedne esejistike, a drugi vrsni poznavalac Tinovog djela, Arsen Dedić, ukonponovao je stihove i govor na tekst gradeći svojevrstan portretni triptih.

Poslije predstave, nakon što je, kao svaki pažljiv suprug, telefonirao Gabi Novak da se nalazi u društvu i da nema razloga za brigu, jer u Nikšićkom pozorištu, je li, nema alkohola, dao je potpisanom duži intervju za Nikšićke novine. Čestitali smo mu 50. tođendan i 30 godina na pozornici. Druženje uz gitaru i pjesmu sa domaćinima potrajalo je do prvih jutarnjih sati. Legendarni kantautor, kompozitor, šansonjer i pjesnik priuštio nam je nezaboravan doživljaj.

-Treba li reći da si nam dobrodošao, pogotovo u ovo smutno vrijeme u Jugoslaviji, bilo je prvo što sam ga pitao.

-Ja u svakoj sredini u koju dođem nađem određeni broj ljudi dobre volje, dobre namjere kao što je moja i nađem se uvijek u jednom krugu u kojem je dobro meni, dobro njima.

Nikad nijesam bio mlad

-Spadaš u onaj mali broj ljudi umjetnika za koje se vjeruje da ne mogu nikad ostariti?

-Pa, interesantna je jedna stvar kad sam bio kod Krleže. Kako sam ušao na vrata prva Krležina rečenica je bila: Kad će Arsenije ostariti? Doslovno tim riječima. A ja sam rekao onako malo što bi rekao i glumeći: Pa, ja sam već ostario. To je bilo prije desetak godina. Kaže Krleža meni: „Nisi, nisi, stalno nekako izmičeš iz tog prostora starosti.“ Ja imam zapravo jednu ovako floskulu, jednu doskočicu: ja ne mogu ostariti jer zapravo nikad i nisam bio mlad. Ja nisam prošao sve one stepenice djetinjstva, pa rane mladosti, starije mladosti, pa zrelost. Ja sam već bio prisiljen da budem sa 17 – 18 godina zreo. Živio sam sam, studirao jedan fakultet, pa drugi, jedno dijete – drugo, jedna žena – druga… Dakle, život me je i na tu nekakvu praktičnu zrelost tjerao. Ja sam morao odgovarati za sebe, za druge ljude, za svoju čast. Ja sam ušao u bezbroj stvari tada nespravan za problem, što bi rekao Ujević. Nisam znao uopće komunicirati politički, razborno građanski. Došao sam kao dijete iz krila jedne jednostavne kuće dalmatinske. Imao sam čitav niz problema u svojoj neupućenosti u to šta je život, šta je svijet. ja sam jednog časa udario kao šišmiš u letu u neki zid i onda sam shvatio zapravo to postaje stvarnost. Bio sam prisiljen na zrelost maltene već kao dijete. I zbog toga sam preskočio stepenovanje starenja. I tek sada kada sam riješio nekakav svoj praktični odnos prema svijetu ja ponovo sebi mogu dati pravo na nekakvu mladost koja je možda bila preskočena. Ali , pedeseta je došla, tajne nema. Duhovno stariti – ni spomena! Rekao mi je Veljko Knežević, direktor televizije, prije par godina u Šibeniku: Ti ideš obrnutim tokom. Što si stariji umjesto da se smiruješ, da si pomirljiv, da si konformist, ti si sve bješnji, sve se manje slažeš, sve si uzbzđeniji… Trideset godina pozornice je prošlo. Tolike godine na pozornici, to je već jedno veliko, veliko vrijeme. Dugi život.

Stidimo se vlastite osjećajnosti

-Po vokaciji si pjesnik (uvršten u nekoliko antologija), potom muzičar – kantautor. Kako kaže Tenžera, pronašao si formulu nove osjećajnosti. Kako je zapravo moguća sva ta harmonija u tvom životu?

-Pa, ima me u nekoliko antologija. I u antologiji humora, kao satirični pjesnik. čak ću se pojaviti u antologiji svjetske ljubavne poezije ovih dana, pa u jednoj posebnoj antologiji Igora Mandića, pa antologiji Stijepa Mijovića… Do sada sam se pojavio u jedno 7- 8 antologija, što takođe ne smatram presudnim jer mi nije to namjera da se sakrijem u korice neke knjige. Meni je stalo da funkcioniram među ljudima. Da to što govorim nekome nešto znači. I, odvojen od gitare osjećam se ono kao Antej odvojen od zemlje. I riječ kantautora, riječ pjesnika, riječ pjevača se ne smije mjeriti nikad odvojeno od te glazbe koja može biti minimalna i minimizirana, minimalistička, ali ona je suštinski dio te poezije. Ta poezija u glanom ne govori bez tog zvuka. Taj zvuk ne govori više bez te poezije.

Ima jedna posebna situacija u koju sam ja sebe stavio. Međutim, to nije bio moj program. Ja se nisam odlučio u životu: Biće to tako. To je došlo jednim prirodnim spojem jer sam se ja poezijom bavio u djetinjstvu, objavljivao u prvoj generaciji Poleta. Već sam 1957. godine dobio i nagradu za ciklus pjesama. Došao sam u Zagreb misleći bit ću pjesnik, ali pošto sam paralelno studirao muziku odvelo me to na stranu muzike. Posvetio sam se muzici: postao profesionalac, diplomirao Akademiju. Međutim to pjesničko nadahnuće nije me nikad napuštalo i onda jednog dana je došlo do prirodnog spoja tog afiniteta pjesničkog i tog muzičkog i tako je došlo do tog amalgama, do te legure koji bi se zvao autorska pjesma – kantautorstvo.

O toj osjećajnosti i nježnosti: Naš je čovjek često izbjegava, stidi se svoje vlastite osjećajnosti. Baš mi danas priča jedan moj prijatelj; kaže da je njegov punac jako strog, mačo tipa našeg balkanskog. kaže taj prijatelj, psa koga ima moje dijete on neće da pogleda ni u kući. Ali zateknemo ga kad smo bili izašli iz sobe kako miluje toga psa. Mi se mnogo puta stidimo svoje osjećajnosti, smatramo je nemuškom. Shvaćamo je ženskom. Osjećajnost je i ženska i muška i dječija i staračka. Osjećajnost je ljudska. Ako nestane tog plama osjećajnosti šta će nam ostati? samo političnost, drskost, samo hrana…

Gdje je bila posebnost moje pojave? Evo da kažem to velikom riječima. U vremenu kad je kod nas šlageristika, popularna vrsta itd. izražavala to na neki opći način, općim govorom, općim mjestima ja sam se pojavio kao pojedinac koji je svoja osjećanja dao na tu pijacu – Kao čovjek kao ja, Kao kuća pored mora itd.

Ja sam dakle svoju osjećajnost potpisao u svom prvom licu jednine, pa je Duško Kovačević, naš veliki dramski pisac, meni rekao: Arsenove pjesme su sentimentalna putnica – pasoš za jednu čitavu generaciju. One su otvorile put da se može otići i priznati tu svoju vlastitu osjećajnost.

IMG_20171018_201509

Gabi Novak i Arsen Dedić 

Nigda ni bilo, da ni nekak bilo

-Arsene, šta da radi umjetnik u ovo smutno vrijeme? Ima li smisla baviti se danas onim čime se vi bavite? Šta će biti sa svima nama?

-Čujte, ima smisla! Ako bih ja pogledao tiraže svojih ploča, prema nekim vodećim našim novokomponovanim idolima, ako bih pogledao dvorane u kojim nastupam, koje su takođe minimalne, prema velikim sportskim terenima na koje oni idu, ako bih pogledao žurnale, naslovne strane, čovjek bi rekao: šta ja tu radim. Ali ja mislim kao što je rekao jedan čovjek: Ima pištolja koji prave veliku buku, pri akciji jedva ranjavaju, a ima onih nečujnih, bešumnih ali koji smrtno ranjavaju. Prema tome treba raditi male suštinske stvari, uz one velike koje često nijesu suštinske. Ali rekao sam u jednom drugom razgovoru pa ću ponoviti: Ponovo je vrijeme poezije! I zadatak poezije pjesnika velikih i pravih i nas uličnih i usmenih pjesnika je čim veći u ovom času, oni ili mi, kako hoćete, moramo spasiti ono o čemu sam govorio: dostojanstvo jezika, mentaliteta, razuma, časti, morala, nacionalnog bića bilo koje političke mudrosti. Sad poezija sve to nosi u sebi pa makar se štampalo u hiljadu komada. Biće, a čujte što bi rekao Krleža: „Nigda ni bilo, da ni nekak bilo.“ Nekako će biti, no na momente je nesagledivo kako je sve krenulo, jel tako, nesagledivo je. Jer, taj neizmjerni požar ne može se ugasiti sa tri kante vode, što znači treba se drugačije riješiti. Treba ga dakle riješiti u suštini, treba šumu držati takvom, da se ona ne može na taj način upaliti. Ne može se jedna bogata prekrasna šuma održavati tako neuredno da je može upaliti čik! Razumijete me, prema tome niti će te dvije kante vode ugasiti, i ko je tako mudar da to sad riješi. Ko su ljudi koji su vježbali politiku pedesetih i šezdesetih. Ja sam samo na svoj skroman način u svim sredinama i svim ljudima,iz čista srca, radio sve najbolje, ali ja nisam čovjek koji misli programski, koji misli organizirano, politički. Ja samo znam, ako je moj koncert izgubio materijalno, ja onda nisam uzeo novce iz poštenja. Ostali su ljudi koji su se vježbali politici i vođenju 40 – 50 godina. Mi smo slušali i vjerovali, plašili se i radili kako su nam rekli. Nabili su nam osjećaj krivnje. Ja sam stalno čekao gdje sam u krivu. Stan nisam dobio, stipendiju nisam imao, kredita nisam imao. Ništa u životu nije mi se dalo, još sam imao osjećaj krivnje, šta ja to sad radim. Jer, stalno je na nas bila vika. A oni su nas zapravo držali u jednom polustrahu stvarajući nam osjećaj krivnje koji je onda stvarao i osjećaj vlasti. A oni su proizvodili jedni druge. Neka oni sad kažu šta da radimo. I sad je narod počeo, što baš danas čitam u novinama, to je prvi put da narod moli svoju vladu da počne misliti i mijenjati. Što da radim ja, ne mogu vam dati političko ni drugog odgovora. Ja opet mogu imati samo duboko povjerenje i nadu da će taj isti narod, jer narod je mudar u suštini i hrabar da između sebe riješi tu stvar. Jer, teško da će oni koji su nas, da kažem, plašili u najvećem broju slučajeva, da će oni išta riješiti. To će sam mudar narod riješiti, nadajmo se ne na tragičasn način.

Nažalost, Arsenov optimizam je bio bez pokrića. Jugoslavija je ubrzo nestala na najtragičniji način – u krvi.

Maksim Vujačić

About The Author

Number of Entries : 661

Leave a Comment

Scroll to top