Grad i ljudi koji se zavole Reviewed by Momizat on . SKICA ZA PORTRETE - MIĆO MRGUDOVIĆ Sticajem raznih okolnosti dosta je familija i ljudi došlo u Nikšić. Većina bi tu ostajala cijelog života. Zavoljeli bi ovaj g SKICA ZA PORTRETE - MIĆO MRGUDOVIĆ Sticajem raznih okolnosti dosta je familija i ljudi došlo u Nikšić. Većina bi tu ostajala cijelog života. Zavoljeli bi ovaj g Rating: 0
You Are Here: Home » Nk u mom oku » Grad i ljudi koji se zavole

Grad i ljudi koji se zavole

SKICA ZA PORTRETE – MIĆO MRGUDOVIĆ

Sticajem raznih okolnosti dosta je familija i ljudi došlo u Nikšić. Većina bi tu ostajala cijelog života. Zavoljeli bi ovaj grad i narod.

IMG_0145

Sticajem raznih okolnosti dosta je familija i ljudi došlo u Nikšić. Većina bi tu ostajala cijelog života. Zavoljeli bi ovaj grad i narod.

Zavolje Nikšić i Dubrovčanin Vlaho Paljetak. Dodje da tu radnju otvori i da se vrati Dubrovniku i redovnim poslovima. Osta u toj radnji i među Nikšićanima.

Ostadoše Andruini Gverini, posznatiji kao Đuro Talijan i Nikola Olivijeri. Italijani, a kao naši najrođeniji.

Čestitih li porodica Kljujev i Bulgakov iz Rusije! Viktor Bulgakov je znao da, teško kupljeni hljeb, dade nekoj udovici da svojoj đeci nosi. Drugi hljeb, najčešće, nije mogao kupiti kada bi ponovo stao u red.

Jani Tanasi, iz Grčke, ne bi ni mrava zgazio. Osta u Nikšiću. Formirao je porodicu, a sin mu dobi tri – četiri lijepe Grkinje.

Stolar Vlado Živković je šest dana radio u radionici u radnom kombinezonu, a nedjeljom bi obilazio kafanice, pijuckao i društvo čašćavao. Oblačio je svečano odijelo, a nosio štap tako elegantno da bi mu na tome pozavidio i sam Vinston Čerčil.

Čestiti Blažo Šakotić je bio poznat skoro svim građanima. Ne samo kao obućar. Svakoga je tješio, ako bi ovaj bio u nekoj neprilici, i saučestvovao u tuđim nevoljama. Nikome nije i ne bi nanio zlo, pa i po cijenu da njega, zbog toga, nađe još veće. To ne bi učinio ni u kom slučaju. Bio je među najuglednijim ljudima u Nikšiću.

Milan Spasojević i Bodo Bijelić bili su, jedno vrijeme, kao neka “pravna pomoć” sugrađanima. Davali su pravne savjete, kao diplomirani pravnici, ljudima u kafani, na ulici i “Zahumlju”, a da pri tome ne bi ni pomislili o nekakvoj naplati za to. Tada su bili potrebni savjeti te vrste. Dobrodušni bjehu. Svirali su violiniu, prim i klavir.

Duka Njunjić je bio dobar Domaćin “Zahumlja”. Brinuo se kao o svojoj kući. Gimnazijalci su veoma cijenili i poštovali profesora Aca Tomanovića. Naravno, i ostale, ali njegova dobrota i duhovitost su još u svježem sjećanju mnogih.

Kod profesora Simeuna – Sića Nikčevića dobrodušnost je potiskivala druge lijepe osobine koje je posjedovao.

To se slobodno može reći i za njegovog kolegu Luku Nikčevića, kao i za Mitra Vukalovića.

Vasilije Adžić, profesor matematike, u decimalima, tačno i originalno se izražavao kada bi ga ko od kolega ili đaka “nagazio”.

Skoro da nije bilo oblasti koju nije poznavao Đuro Krivokapić. Kakva to bješe živa enciklopedija!

Tripko Đukanović je predavao njemački jezik. Neki ga nijesu mogli učiti iz patriotskih ubjeđenja svojih roditelja.

Profesor Jovan Ivović je sav svoj život posvetio utemeljenju muzeja u Nikšiću i u traganju za vrijednim eksponatima. Sakupio je, sa ovih terena, vrijednu zbirku starog rimskog novca.

Ilija Kavaja je imao knjižaru i štampariju svoju. Volio je poeziju Tina Ujevića. Toliko volio da je sakupio neke njegove pjesme o odštampao ih, pod naslovom: „Auto na korzou“, u hiljadu primjeraka i sve mu ih poslao u Sarajevo, gdje je tada živio Ujević. Naravno, za to mu ništa nije naplatio.

Eto, i konobar Nikša Kokolj, inače, stari Nikšićanin, sa zadovoljstvom i velikim poštovanjem je posluživao Tina kada bi ovaj došao da ruča u hotelu “Central” u kojemu je Nikša tada radio. Simo i Lazo Bakoč bjehu fine prirode i vedroga duha, a Musa Burić je volio da se našali sa školovanim ljudima.

Pekeš Zvicer je znao sve porodice iz Nikšića i okoline. Njihova porijekla, a mnogima i porodična stabla. Svakoga je podjednako uvažavao.

Mnogi smo, prvi put, pravoga boema vidjeli u Žaru Otaševiću. Bio je tajanstven i otresit. Pričalo se da je došao “odnekuda“ gdje je imao svoje hotele.

Mileta Nikolić je sebe nazivao “Miletisimus”. Tako su ga svi i zvali. Asocirao je na generalisimusa. Bio je firmopisac. Napisao je i ono “Nikšićko pivo” . I danas se ta slova po njegovom nacrtu nalaze na pivskim flašama. Pjevao je odlično. Sa merdevinama o remenu i kantom u ruci pjevajući je išao na posao.

Radničko – službenički restoran, ili popularnije: „Dilova menza“ je bila mnogim Nikšićanima najbolja i jedina trpeza. Sada, nekima od njih ne valja ni “Švedski sto”.

Ljubo Pekić je dominirao svojom pojavom. Bio je veliki poštovalac Gorske službe spasavanja, a u neku ruku, i njihov donator. Bio je pravi meraklija. “Vladao“ je Manitovcem i zvali su ga njegovim carem.

Ivo Mijušković nikada u grad ne bi izašao bez svježeg karanfila u reveru. U bilo koje godišnje doba. To je mnoge čudilo i zbunjivalo.

Mitar Milović je bio „svjetski” čovjek. Bolje je poznavao Dubrovnik i Veneciju nego svoj zavičaj, u koji jednom prilikom dođoše da ispituju mogućnost postojanja nafte na tom terenu. Mitrov otac ih odvraćaše od zaludnjeg posla: „Da tu ima nafte, moj Mitar bi je pronašao. Ne bi vas to zapalo.“ I zbilja, nakon godine dana rada i uzalud utrošenih para, odoše u dalja traganja.

Malo je ko bio maštovit kao Tošo Nikčević. Pozavidio bi mu i sam baron Minhauzen. Rado je primljen u svakom društvu i sa zadovoljstvom bi slušali kako priča neke svoje doživljaje.

Veljko Tadić je u Nikšiću bio poznatiji kao šaljivčina i lovac nego kao fotograf, što mu je bila profesija.

About The Author

Number of Entries : 583

Leave a Comment

Scroll to top