Fotografijama kroz vrijeme Reviewed by Momizat on . MIGO ZORIĆ - NIKŠIĆKI FOTOGRAF U misiji naše redakcije da se ne zaborave ljudi, mjesta i događaji, nailazimo na razgovor iz Nikšićkih novina sa čuvenim nikšićki MIGO ZORIĆ - NIKŠIĆKI FOTOGRAF U misiji naše redakcije da se ne zaborave ljudi, mjesta i događaji, nailazimo na razgovor iz Nikšićkih novina sa čuvenim nikšićki Rating: 0
You Are Here: Home » Imena » Fotografijama kroz vrijeme

Fotografijama kroz vrijeme

MIGO ZORIĆ – NIKŠIĆKI FOTOGRAF

U misiji naše redakcije da se ne zaborave ljudi, mjesta i događaji, nailazimo na razgovor iz Nikšićkih novina sa čuvenim nikšićkim fotografom Migom Zorićem koji prenosimo u cjelosti. Povorka lica, datuma, toponima koje su crtači istorije u zaborav gurnuli.

Novine-Migo Zoric

Migo Zorić

Slika na sliku, riječ po riječ sa Migom Zorićem, najstarijim nikšićkim fotografom. Galerija fotografskih zapisa kao vremeplov provodi kroz godine stvaranja vrijednosti koje svojim duhom i značenjem predstavljaju istorijsku i kulturnu baštinu Nikšića. Povorka lica, datuma, toponima koje su crtači istorije u zaborav gurnuli.

Eh, kakav je bio grad moje mladosti. Nikšić tridesetih godina je bio moja svakodnevnica. Prebiram po fotografijama, prisjećam se događaja, ljudi, ožive sjećanja na druženja, prisnost, na intimu koja se osjećala među građanima. Nikšićanin je bio gospodin i tako se morao ponašati. Na ulici i u kući. A kuće se tada nijesu zaključavale – kazuje sa sjetom Migo Zorić, vjerovatno i najstariji živi crnogorski fotograf.

Fotografijama je suđeno da budu na mjestu događaja. Iako djeluju iz sjenke, onamo gdje su oni, centar je zbivanja. Migo Zorić je tokom šest ipo decenija stvaranja, upravo iz centra zbivanja, fotografski pisao istoriju grada pod Trebjesom. Njegove fotografije oslikavaju vrijeme u kojem su stvarane i sažimaju dokumentarnost i svjedočanstvo vremena minulog.

-Trideset i četvrte sam počeo da učim zanat kod mog kuma Milića Obrenovića. Fotografi su u to vrijeme morali biti pravi majstori, crtači i umjetnici, a među najboljima je bio Milić Obrenović. Sačuvao sam nekoliko njegovih fotografija koje su, vjerujem, među najstarijim fotografskim zapisima sa ovog područja. Tehnika izrade fotografije bila je dosta složena. Snimali smo na staklenoj ploči i direktno kopirali. Ljudi su voljeli da ih fotografi dotjeruju, pa se na slikama često naknadno intervenisalo. Meni je zanat išao od ruke i brzo sam počeo da samostalno radim – priča Migo Zorić.

Novine-Migo Zoric atelje

Atelje Miga Zorića

Hroničar svog grada

-Fotografije su moj dnevnik. Kada hoću da se prisjetim i podsjetim, gledam fotografije. Većine likova i događaja sjećam se dobro. Život ovog grada sredinom tridesetih godina obilježile su zanatlije. Oni su sagradili Narodno pozorište, organizovali kulturne manifestacije i, upavo u domu zanatlija, današnjem kinu Kultura, trasirana je budućnost Nikšića.

Fotografije me podsjećaju da je Nikšić tridesetih godina imao baletsku školu koju je vodila gospođa Nina Deliževa, društvo Kosovka djevojka, koje je davalo mnogobrojne priredbe, pjevačko društvo Zahumlje sa Gavrilom Cerovićem na čelu. Slike me opet podsjećaju na rad redakcije „Slobodna misao“, na riječi pjesme „Slobodna misao“. Stojan je pisao, na štamparije i knjižare, vlasništvo Ilije Kavaje i Milutina Radojičića. Na njihovu ulogu u informisanju građana. Na grafičke radnike Boža Radojevića, Pera Glogera, Jovana Martinovića, Pavla Vukićevića… i posebno na malog Kola Roćenovića.

Krajem tridesetih godina značajan doprinos razvoju našeg grada dali su mladi komunisti. Većinom su to bili gimnazijalci i napredna omladina. Iz tog perioda imam veliki broj fotografija. Generacije nastavnika i maturanata. Prepoznajem likove profesora Stojana Cerovića, Mihaila Veliževa, Luke i Sića Nikčevića, Mata Backovića, Ćetka Stanišića, Luke Simonovića, njihovih đaka Danila Jaukovića, Veljka Milatovića, Stanka Napokoja, Mileve Lajović, Jaga Mandića, Teja Trebješanina… Na druženje i energiju mladosti podsjeća me fotografija mladih skojevaca koji na Trebjesi proslavljaju 1. maj: Bećo Jovanić, Radoslav Bojović, Danilo Jauković…

Novine-Migo Zoric, Milic Obrenovic, Novo Scepanovic

Migo Zorić, Milić Obrenović i Novo Šćepanović (1935)

Moj fotografski aparat bio je svjedok burnih događaja iz ’38. godine. To je godina koju je obilježio dolazak prvog voza u Nikšić. Tada su ljudi znali da cijene opšte dobro, radovali se napretku, gradili i pazili svoj grad. Sve što je na noge moglo stajati, a to se upravo vidi na fotografijama, došlo je da dočeka prvi voz. Sa “Ćirom“ u Nikšić je doputovao i predsjednik Jugoslovenske vlade Milan Stojadinović, koji je trebao da održi govor na tribini postavljenoj ispred autobuske stanice. Međutim, demonstranti su ga gađali jajima i vikom spriječili da to učini. Sve sam to snimio. Puno detalja: od protesta omladine i građana, žandarmerije sa isukanim bajonetima, snimci hapšenja, i bježanija sa toga skupa. Takođe, fotografisao sam manji skup građana ispred dvorca kralja Nikole, gdje je Stojadinović održao govor. Evo fotografije gdje demonstranti na rukama nose Jefta Pavića. A gdje su organizatori demonstracija završili najbolje se vidi na ovim fotografijama: Jefto Pavić, Lazo Čokorilo, Marko Vujačić, Andrija Šabeljić, Gojko Garčević, Boro Jovović, u zatvoru.

Antologijske fotografije

-U moj grad stigao je rat. Nesreća i tragedija. Pogotovo za one koji su u vihoru rata izgubili najbliže. Meni su u ratu nestala dva brata i otac. Ipak, moralo se raditi. Od silnih strahota koje smo doživjeli dosta detalja sam zabilježio. Puno se fotografija, međutim, izgubilo i nestalo. Sačuvao sam fotografije Nikšića u ruševinama poslije bombardovanja, dolazak Italijana, njihove motorizovane kolone, slike paljevina. Fotografije porušenog Šavnika. Evo ova fotografija me podsjeti kako su Italijani, čiji sam jezik pomalo razumio, preko svojih glasila javili o padu Šavnika: „Pao je jedan važan grad. Naša vojska sravnila je veliki grad Šavnik u kojem se nalazila moćna fabrika tenkova“. Eto takvi su bili Italijani.

Silne fotografije podsjećaju me na vrijeme obnove grada. Sa kakvim entuzijazmom su ljudi tada radili. Čišćenje ruševina, izgradnja mostova, akcije na pošumljavanju Trebjese i Studenačkih glavica, posjete funkcionera našem gradu: dolazak starog ribara, Blaža Jovanovića i Josipa Broza Tita. Imam i fotografije građana omiljenih među Nikšićanima. Stevana Vukovića, koji je prodavao novine vičući: „Crnogorska Pobjeda, beogradska Politika, komunistička Borba“, pa Danica Mlinarica, koja je raznosila i razvozila brašno. Ona, onako omalena, gura puna kolica, a na ramenima još dvije vreće brašna.

Fotografije me podsjećaju na izgradnju pilane Ombla, vlasništvo Jevreja koji su, sjećam se, za svako posječeno stablo posadili sadnicu, na izgradnju Mlina, Željezare…-

I tu je stari fotograf prekinuo svoju priču. Snaga iščiljela, danak godinama i bolesti još više. Na kraju životnog filma, sudbina je Migu Zoriću dodijelila samoću – čamotnu. Ostale su na hiljade fotografija snimljenih za šezdeset pet godina rada. Ostala je i nada starog fotografa da će, kad mu se konac životnog filma prekine, like njegove zboriti o gradu koji je neizmjerno volio.

D. Radonjić,
“Godine ljubavi”, iz Nikšićkih novina,
maj 1998.

 

About The Author

Number of Entries : 661

Leave a Comment

Scroll to top