Neizbrisive uspomene iz Nikšića Reviewed by Momizat on . Iako je više od tri i po decenije odsutan iz Nikšića, grada svog djetinjstva i mladosti, akademski slikar Mehdija Suljević (59), iz Sarajeva, gotovo kao da iz N Iako je više od tri i po decenije odsutan iz Nikšića, grada svog djetinjstva i mladosti, akademski slikar Mehdija Suljević (59), iz Sarajeva, gotovo kao da iz N Rating: 0
You Are Here: Home » Sjećanja » Neizbrisive uspomene iz Nikšića

Neizbrisive uspomene iz Nikšića

Iako je više od tri i po decenije odsutan iz Nikšića, grada svog djetinjstva i mladosti, akademski slikar Mehdija Suljević (59), iz Sarajeva, gotovo kao da iz Nikšića nije ni odlazio. Toliko su živa njegova sjećanja na Mrkošnicu, Nikšić i tolike drugare, da će duh ovoga grada, uvjek biti prisutan u njemu! Ovih dana, kao i toliko puta prije za kratko mu se opet vratio, da obiđe „staze svog djetinjstva“, brojne drugare iz mladosti, uz ono  čuveno bosansko, “ćuj ba“ i „šta ima?“

mehdija edit

 

Mehdija Suljević

Rado se je odazvao da intervjuom pozdravi ovaj grad, čiji je dio svakako trajno utkan u neki od njegovih nebrojenih, veoma cijenjenih radova, rasutih širom svijeta po galerijama, ustanovama, domovima… No, prije toga podsjetimo se na osnovne podatke iz njegove biografije.

Mehdija Suljević je rođen 20. 07. 1957. godine u Prijepolju. Završio je likovni odsjek na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću da bi kasnije diplomirao likovnu umjetnost na Cetinju. Već je više od tri ipo decenije u prosvjeti (Kalesija, Caparde, Tojšići- sj.-zapadna Bosna, sada radi u  Sarajevu). Do sada  je imao preko  stotinu samostalnih i kolektivnih izložbi, od kojih preko trideset u inostranstvu (najviše u Njemačkoj). Učestvovao je na dvadesetak likovnih kolonija . Od 1984.  godine član je Udruženja likovnih umjetnika BIH. Za svoj, kako pedagoški, tako i stvaralački rad  dobitnik  je  čitavog niza značajnih priznanja. Ilustrovao je više  knjiga poezije. Oženjen je Gordanom iz Šabca, sa  kojom ima sina i kćer. Živi u Sarajevu.

Opet ste u Nikšiću, bili ste i prošle godine, kao i mnogo puta prije, kada su Vam  obaveze dozvoljavale. Kakav je osjećaj?

“Izvanredan! Posjetio sam jedan dio starih i iskrenih prijatelja, koji su mi  posebno dragi. Tako smo se srdačno ispričali o mnogo čemu, a i oni su se sa puno znatiželje interesovali za Bosnu, život u njoj, a onda i za moj rad. Najdraži mi je bio susret sa drugarima  iz naselja Mrkošnica, (kod nekadašnjeg Silosa, sada „Volija“), sa kojima sam odrastao. Pretresli smo  nebrojene događaje iz djetinjstva i iz mladosti, od  fudbala u parku do  često cjelodnevne jurnjave po Malom stadionu, brundžanja i klikeranja, ispomaganja na benzinskoj stanici u komšiluku, (sa koje prepričavamo mnoge anegdote), čestih izleta u Blacama (Studenačke glavice ), đe smo igrali plovke, lutali kroz šikare, pili  pivo, igrali šah i karte, hvatali ljute poskoke. Bili smo mnogo srećniji nego ova današnja mladež, koja u odnosu na nas  gotovo  da ima sve što poželi. To su za mene uvjek nezaboravni susreti! Ja sam u Nikšiću proveo 22-23 godine, dok nijesam dobio posao u Kalesiji“.

 Nažalost, zapamtili ste rat u BIH, da li se je tada moglo stvarati?

„Taj nesretni rat nijesam proveo u BIH. Imao sam priliku da izađem, to sam iskoristio, pa sam bio u Njemačkoj. Na sjever, u Hamburgu. Za to vrijeme bilo je i stvaralaštva, a posebno mi je važno što sam  imao  preko trideset izložbi. Izlagao sam u Libeku, Kilu, Hamburgu, Hanoveru, Bonu, Nandorfu, Brizbitelu i Berlinu. Puno je vidite tih izložbi bilo, ali ipak i pored svega nijesam baš sasvim zadovoljan…. Mada sam sa njima napravio veliki likovni iskorak, što  sam donekle i materijalizovao. Što se tiče rada, nijesam lijenčario, naprotiv. U Hamburgu, zadnjih godina boravka  radio sam u metalima . I mislim  da  sam  tu konačno stvorio  jedan svoj identitet, stil  koji je samo važan za mene. Lično, mislim da je on jedinstven, a kasnije  kroz nekolike hiljade crteža, koje sam stvorio na različite teme, a odnedavno i kaligrafski, otišao sam u jedan moj umjetnički prostor ili pravac, koji svijet možda i ne poznaje. Da se usudim reći.“

Koliko je to specifično izbjegličko iskustvo, iz tog posve drugačijeg  podneblja, uticalo i moglo da utiče  na vašu umjetnost?

“Njamačka je, poznato je, jedna visoko razvijena, industrijska, pravna i sređena zemlja. Bogata zemlja, demokratskih  zakona  i velikih sloboda. Ali, i pored svega toga, i zahvalnosti za utočište, ja nikada nijesam razmišljao da ostanem u njoj. Mnogo  sam vezan za moju BiH. Iako je to jedna napredna zemlja, ipak sam se tamo na neki način osjećao kao stranac. A to je kod svakoga vrlo ružan  osjećaj. Jednostavno  prazno  vam  je srce, u Bosni je bijesnio rat. Bio sam kao voćka, koja je isčupana sa svog tla i bačena niz brdo. Čitavo vrijeme sam razmišljao o povratku  među svoj narod, sa željom da budem kreativan  kako u BiH, tako i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, jednostavno u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.  Znam da se nijesam promijenio ni za dijelić, za ovo skoro četrdesetak godina odsustvovanja iz Crne Gore. Moji korijeni, moje duboke veze, postoje u svim tim Jugoslovenskim prostorima , bez obzira na sve te velike turbulencije, na  temeljite promjene  u razmišljanju. I to posebno moje generacije,koja negira puno toga pozitivnog. Mene to sa ovih prostora tako relaksira i ja se vrlo rado  sjećam toga iz prijašnjih vremena. Što znači, da bez obzira na sva ova dešavanja  kod nas i u svijetu, na ovu globalizaciju, ja sam uvjek zagovornik onog tradicionalnog, ozbiljnog društva,  tako i one  najklasičnije umjetnosti. To za mene dolazi iz duše i to je ono pravo“.

 Uopšte, koliko su tragična zbivanja u BiH, uticala na vaš rad? Bili ste i predsjednik Nadzornog odbora, Udruženja BiH umjetnika.

“Posle rata sam se vratio u Bosnu. Mislim da rat ni umjetnicima nije ništa donio  a sigurno da im je više odnio. Mislim da su ti umjenički tokovi, kao i u svim  drugim sličnim sredinama, dosta slični pogotovu u neposrednom okruženju. Znači, nažalost, umjetnost je na margini društvenih zbivanja. Lako je vidjeti da sva kultura nema pravu podršku države. Recimo, u Sarajevu se desilo zatvaranje Zemaljskog muzeja, jednog od najstarijih na ovim prostorima. Mislim  da je to velika sramota , za cijelokupno društvo. Ne znam baš sasvim kakva su kretanja u Crnoj Gori, inače ovdje sam bio na više kolonija, i imao sam neke izložbe. Ali, u kontaktu  sa pojedinim kolegama sa cetinjske akademije, vidio sam da je situacija kao u BiH. Naprosto, stvari kao da se preslikavaju preko indigo papira. Sve se to tako reflektuje iz ove  vrlo loše ekonomske situacije, tako da vrlo mali broj ljudi drži do kulture i umjetnosti i duhovnog dijela uopšte. A dobro se zna da su kultura i umjetnost jedan od glavnih stubova društva, pa i temelja svake civilizacije“.

 Može li se Vaš rad podijeliti po fazama, i šta najviše radite i koje tehnike najviše koristite?

„Moram najprije istaći, od akademskih programa, koje sam prošao, prvo je došao crtež (radovi iz tradicije, stare kuće, mostovi i sl.). Bavio sam se i ostacima turske arhitekture, koji su jedan od vidova najautentičnije gradnje na ovim prostorima. Potom sam se bavio „umjetnošću planetarnog  ploda“ ( kao jabuke  u prostoru, svemiru i mikroprostoru), uporedo sa tim sam se  bavio temom „razvaljenog  vitraža“. Posle toga je došao susret sa jednim velikim persijskim filozofom – Muhamedom Atarom, i knjiga “Govor ptica“. Od njega shvatam  da je svaka ta ptica pravo biće (ima govor, svoj život, svoje razmišljanje).Te ptice, svi ti radovi su različiti. Taj moj sadašnji ciklus sadrži preko 2000 radova , gdje razrađujem ptice u različitim oblicima, položajima, karakterima. To je tehnika tuša . Prije toga, jedna faza moje umjetnosti je i rad sa metalima. Sve su to originalni, monumentalni radovi, od bakra , mesinga, rostfraja, eksera i sl, a paralelno sa tim je i jedna faza radova sa kamenom“.

 Vaš odnos  prema prodaji radova?

„Htio ne htio, svaki  umjetnik mora jedan dio svojih radova da ostavi  a jedan dio da proda. Puno radova imam po zemljama EU, posebno po Njemačkoj.Tu je više stotina slika, a veliki ih je broj i u SAD, Australiji, da ne govorim koliko ih je po  Srbiji i Crnoj Gori. Bez obzira koliko se čovjek bori da nešto veliko napravi u umjetnosti, isto tako  mora  da se bori i za svoju budućnost. O ciframa ne treba pričati, tu umjetnik treba ipak da ostane tajanstven. Najčešće ljudi po tim ciframa  gledaju  koliki je on umjetnik. Ali, ja sam tu prezadovoljan“.

 Saradnja sa esnafskim udruženjima, i učešće na likovnim kolonijama?

“Umjetnički esnaf je vrlo raširen u BiH, i među nama  uglavnom  postoji dobra saradnja. Tako da  sam obišao sve muzeje i galerije bosanskohercegovačke, i mislim da nema niti jedne takve ustanove  gdje nijesam imao izložbu.U Sarajevu godišnje pravim  po sedam izložbi. U Crnoj Gori sam imao nekolike izložbe (u Bijelom Polju), sada trebam u Baru da utanačim termin i detalje za skoru izložbu. Iduće godine, u planu mi je Podgorica („Most“ ili Galerija ULUCG)“.

Poslije toliko godina prave  opsjednutosti likovnom umjetnošću i jednog finog spoja pedagoškog i kreativnog rada , da li za vas još uvjek postoje neka  djevičanska polja u tom svijetu, koja su vam izazovna i tjeraju Vas naprijed, da po ko zna koji put potvrdite tu Vašu poznatu samosvojnost?

“Originalnost smatram uvjek svojim prioritetnim ciljem. Ona je u umjetnosti vrlo važna, njoj stremim stalno, mijenjam razmišljanje, mijenjam način rada, duhovne elemente, kreativne, maštovite itd. Tako da je kod mene stalno prisutna igra tih različitih elemenata sa ciljem da se što bolje i jače istakne  taj moj stil“.

20160831_090353-1

 Koliko ste zadovoljni  rezultatima te vaše prosvjetarske i stvaralačke misije?

“Uopšte sam zadovoljan i mojim kreativnim radom i mojim pedagoškim radom. Ali, đeca sada sa manje motiva dolaze u školu, okrenuta su nekim drugim stvarima. Tu prije svega mislim na informatiku i na strane jezike, tako da je njihovo zanimanje za likovnu umjetnost dosta skromno“.

A u ovom malo je reći manihejskom, već tako šarolikom svijetu, sa bezbroj nijansi, šta je bila osnovna motivacija za Vas, i  da li je ona godinama evoluirala?

“Pošto sam vjernik i vjerujem u Boga, On mi je dao ovaj put. To sam  još u početku prihvatio. Jednostavno, ako radiš nešto u ime Boga, onda si i ti zadovoljan. Te stvari su trajne i neprolazne“.

 I za  kraj, da li biste mogli definisati samu umjetnost?

“To je prosto nemoguće, mislim za bilo koga, ma koliko taj stvaralac bio priznat, plodan ili uopšte odan umjetnosti. Tu, uvjeren sam da nema apsolutno tačne  i prihvatljive definicije umjetnosti, jedne svakako ne, a više njih, naravno složenih, možda  bi mogle donekle obmanuti nas da se neko teoretski primakao njenoj suštini i njenom potpunom razumijevanju. Svako ima neko svoje viđenje, i  na to ima pravo. Za mene je, evo da  kažem, umjetnost rukopis. To je kao DNK. Svaki istinski umjetnik mora da se divi prirodi,  ona je  najneprikosnoveniji umjetnik, a i trebao bi da bude vičan u svojoj disciplini, da svojim  radom oplemeni taj materijal, kao recimo, mraz kada usred zime išara  stakla  na prozorima našeg stana“.

Mladen Kuček 

About The Author

Number of Entries : 1077

Leave a Comment

Scroll to top